Foto: Hina /  Index

ČINJENICA je da Hrvatska još od 1998. nije ovako dobro izgledala na jednom velikom turniru, uz 2008. kao potencijalnu iznimku. Kontrola zbivanja na terenu bila je u nogama hrvatskih igrača o tijekom čitavog turnira, izuzev povremenih "serija" u utakmici protiv Španjolske kada je Furija izgledala kao ta koja je utakmicu vodila na svoj mlin. Hrvatska nije nadigrana ni u jednoj od 4 susreta - protiv Turske smo vidjeli 50 minuta guste utakmice zadovoljavajućeg stila, i 40 minuta razbijanja suparnika koji je pucao po svim šavovima. Česi su pored Hrvatske prvih 80 minuta utakmice izgledali kao klinac koji je zalutao među velike dečke. Španjolska je jedina donekle imala desetkovanu Hrvatsku na konopcima, ali ono što oni nisu uspjeli dovršiti, Perišić jest.

Apsolutno je bespredmetno govoriti o tome kako je Santos "nadmudrio" Čačića ili Portugal Hrvatsku. U slijepom sudaru dvojice teškaša koji su otišli na sve ili ništa, Portugalci su bili ti koju su posao priveli kraju i stavili završnu točku. To ne može pokvariti činjenicu da je reprezentacija gotovo čitavu javnost, počevši sa mnom, izrazito ugodno iznenadila. I nakon Quaresminog gola ostaje momčad koja je u dosadašnjem dijelu najviše pokazala, i dalje stoji tvrdnja da je ovo bila zlatna šansa da postane europski prvak. 

I konačno, nije nikakva sramota ispasti od Portugala. Radi se o ekipi koja igra bolji nogomet nego 2012. ili 2014., koja je apsolutno razbila Austriju i Island i tek ih je realizacija 0/49 stajala bodova i boljeg plasmana u grupi. Na terenu predvođeni jednim od najmoćnijih forova svih vremena, na klupi prekaljenim trenerom i inteligentnim skautom. Uz solidno otvaranje ždrijeba i momentum kakvog su zadobili, i dalje stoji teza da su među najopasnijim momčadima koje su/će preostati na natjecanju.

Dakle, kad se podvuče crta - sjajne utakmice, vrlo solidan rezultat i dobra atmosfera koja se zakotrljala i u kojoj su brojni uživali, konačan dojam bi trebao biti "čist", melankoličan zbog načina na koji je sve završilo, ali ipak ispunjen zadovoljstvom prikazanim, a to je da je ova generacija konačno potvrdila i u reprezentativnom dresu da spada u sam vrh europskog nogometa. Pa ipak, nije tako. Zašto?

Čovjek na klupi je samo posljedica. Kao i baklje

Nedvojbeno je da je Ante Čačić pogriješio u utakmici s Portugalom, kao što sam već naveo u ANALIZI UTAKMICE, kao i tri prethodna susreta. Što nije nimalo neobično, i mnogo bolji treneri svaku utakmicu, baš kao i igrači, učine grešku. Barem jednu. Koju je puno lakše uočiti od bilo čega pozitivnog što dođe kao rezultat njihovog rada i pripreme. Problem Ante Čačića na Euru ukratko je preslika prototipa kojeg su dobro primijetili svi Dinamovi navijači.

Za početak, nikad nisam fermao priče o "TV serviseru", naprosto jer smatram da čovjeku u CV-u to nije krimen, nego plus. Nikad nije bio top igrač i nikad si nije mogao dozvoliti luksuz da poput bivših zvijezda, legendi i "legendi" uvali prst u uho po preuzimanju neke trenerske pozicije i živi u zabludi da znaju apsolutno sve o nogometu i ništa novo nemaju za naučiti. I nerijetko, a to viđamo svaki dan, takav modus operandi traje godinama, pa i desetljećima. Neki HNL treneri i stručni savjetnici te "klase" su u užem stožeru reprezentacije. Kako ove, tako i one Kovačeve ili Štimčeve. Ante Čačić je studiozan tip, onaj koji načelno može sasvim solidno ocijeniti i detektirati svoju ili suparničku igru, te shodno tome izraditi opći plan igre. Problem je u onome kada to treba do kraja sprovesti u djelo – tu se odlični i vrhunski treneri razlikuju od solidnih i prosječnih. I još bitnije od toga, nema hrabrosti da nešto učini, čak i kada svi sa strane vide da njegova ideja ne vodi nigdje.

Ante Čačić zna da su Vida i Strinić najtanji dio hrvatske obrane u organizaciji napada. Ipak, on ne zna kako to zakamuflirati – koliko puta smo tokom prvenstva vidjeli Badelja koji bi se povukao u zadnju liniju i time rasteretio i raširio zadnju liniju a Hrvatska dobila pravog playmakera iz zadnje linije? Ako se dobro sjećam i brojim, dvaput. Ante Čačić zna da je Rakitić plemenit igrač. Ali on ne zna kako mu "dovesti" igru u situaciji u kojoj on može najviše dati. Ante Čačić sasvim sigurno vidi i da je Mandžukić u mnogo slabijoj formi od Kalinića, kao i da je u ovakvim utakmicama njegovo forsiranje besmisleno jer je suparnik oduzeo sve ono u čemu on može najviše pružiti. Pa ipak, on nema hrabrosti provesti tu odluku u djelo. I svaka od ovih točaka, kao i brojne druge, može se prikazati svakoj ekipi na ovom Euru – nijedna nije savršena i sve manje ili više lutaju.

Najbolja generacija Hrvatske ipak ne spada u vrh europskog nogometa

Priroda reprezentativnog nogometa i skraćenog vremenskog obujma međusobnog rada je suparnik koji je jako teško poraziti. Ali ono gdje je Čačić istinski pokazao kako je ipak riječ o lokalno solidnom, ali za reprezentaciju apsolutno potkapacitiranom treneru, je vođenje utakmica. Kašnjenje u čitanju suparničkih otvaranja (Portugal), mentalnog kolapsa (Češka) ili fizičkog pada (Turska) mogu značiti dvije stvari: on to ili ne vidi ili nema hrabrosti. Manje bitno što je od toga pravi razlog, produkt je jednak.

I na kraju, Quaresmin gol ne znači da je on išta slabiji trener nego to doista jest, kao što ga ni Modrićev volej koji se pogađa jednom u životu nije učinio boljim nego to objektivno jest. Njegov rezultat i igra reprezentacije na Euru je i više nego dobar – dapače, dosta je bolji od očekivanog. Koliko je to sve njegov produkt, a koliko drugih činitelja, za ovaj tekst i nije pretjerano bitno. Sva ostala iživljavanja i lešinarenja čovjeka na podu od strane medija koji su mu do jučer tepali kao najboljem treneru turnira poprilično je pomodno. I nisko, bespotrebno nisko. Poput baklji otprije desetak dana, javnost je dozvolila sebi da bijes, nezadovoljstvo i tugu projiciraju na krivo mjesto, oči usmjerenih u sasvim krivom smjeru.

Psi laju, karavane prolaze

Kao što su baklje pokrenule lavinu gnjeva usmjerene na desetak navijača koji su ih pobacali u teren, kada se javnost natjecala tko će spremnije oklevetati počinitelje i nepočinitelje, iako je svakome s dva zrna soli u glavi bilo jasno da će se isto zaboraviti nakon dva dana. Kao što se i desilo. I dok će javnost, s više ili manje entuzijazma, s više ili manje objektivnosti, lamentirati o Čačićevoj ulozi u ovoj epizodi iza koje ostaje gorak okus, ostaje pitanje s početka članka. Zašto je okus tako gorak?

Zato što je svima, pa i Anti Čačiću prvom, jasno da njemu ovdje – nije mjesto. Ali kao i kod baklji, pogubno, površno i i besmisleno bilo staviti u fokus problema posljedicu, a ne izvor. Štimac, Kovač i Čačić – svaki idući je poslužio kao maskirna uniforma koji je početnim uspjehom uspješno proveo kolektivnu amneziju na način na koji su inaugurirani. Likovima koji su zapravo potegnuli te poteze i vrlo vješto postavljali lica i djela nedostojnih izbornika pred lice javnosti nakon prvog neuspjeha, da bi ga se riješili, sprali ruke i – nastavili po svom. Ante Čačić nije nikakav krivac za propast domaćeg nogometa, on je samo naličje HNS-ove politike koja favorizira korupciju, podobnost, a krajnje nelucidnim ali očito vrlo pitkim panem et circenses manevrima zavarava pse koji vječno laju uz ogradu dok im lopov ulazi u kuću kroz stražnji ulaz.

Još jednom, Hrvatska je okusila kako je to biti prevaren. Svesti želje i nadanja navijača, najvećim dijelom upravo one koja od realnosti i žalosti domaćeg nogometa bježi između dva natjecanja, na odluke jedne uske, dokazano i prokazano pohlepne klike koja u reprezentaciji vidi jedino svoj interes, ultimativni je dokaz privatizacije nečega što se nekada zvalo nacionalna reprezentacija. Jer netko tko uistinu želi toj reprezentaciji najbolje, sasvim sigurno ne bi imao tri takva picka za izbornike, uz dužno poštovanje iskazano dosad u tekstu posljednjem od njih. Ante Čačić će možda otići, možda i neće – što će se uistinu promijeniti? Malo, vrlo malo toga. Dok god birali budu oni koji nisu ni od koga izabrani, i u prenesenom i u doslovnom, pravnom značenju, javnost će se osjećati prevareno.

I kada se to zna, pravo pitanje više nije – zašto? Pravo pitanje je – dokad? Pa sasvim je jasno – dok god ljudi budu buljili u baklje i Čačiće.