Foto: Getty

VELIKU ŠPANJOLSKU nije Hrvatska bacila u nokdaun, niti ju je Italija nokautirala pobjedom 2:0 u osmini finala Eura.

To je tek završetak sunovrata, tup zvuk udarca o dno najveće generacije Furije koji je započeo na SP-u u Brazilu, gdje je obranu svjetskog naslova završila debaklom nakon samo dvije utakmice u skupini, nastavio se neuvjerljivim nastupima u kvalifikacijama za EP, očajnom igrom u pripremnim utakmicama, te beskrvnom igrom i porazom u ključnoj utakmici skupine na Euru protiv Hrvatske, nakon čega je branitelja europskog naslova par dana kasnije, na isti način i istim oružjima pobijedila i Italija, ali više o tome kasnije.

Između dva debakla na velikim natjecanjima, izbornik Del Bosque izgubio je ne samo velikane koji su se oprostili (Xavija, Xabija Alonsa, Villu) ili su detronizirani (Torres, Casillas) nego i konce momčadi, odnosno u protekle dvije godine lutao je i nerezonski mijenjao igru, igrače i taktiku, ne znajući kako bi revitalizirao očito umornu, potrošenu i pročitanu generaciju, koja je u zadnje dvije utakmice ovog Eura djelovala i kao da više nema motiva i želje.

Jer nitko me ne može uvjeriti da ova Španjolska, čak i sa svim navedenim manama i okolnostima koje joj ne idu u prilog, ali i dalje puna sjajnih igrača, može igrati tako loše kao od 25. minute pa sve do kraja utakmice s Hrvatskom ili cijelo prvo poluvrijeme kontra Italije. Beskrvnost, nezainteresiranost i nemoć, isijavali su iz "govora tijela" španjolskih igrača. Zbog toga Španjolska, potpuno grogirana još od SP-a prije dvije godine, na Euru nije bila ni sjena momčadi koja je od 2008. do 2014. vladala Europom i svijetom.  

Podatak da je protiv Italije izbornik novi život u momčad pokušao udahnuti i po preokret krenuti s 35-godišnjim Aritzom Adurizom, koji je do sada postigao samo jedan gol za reprezentaciju, dovoljno govori u kakvom je stanju Španjolska, koja vapi za novim trenerom i potpunim redizajnom ekipe. Nije ovo izigravanje generala poslije bitke, na sve navedeno upozoravali smo prije EP-a, kada smo profil branitelja naslova naslovili "Španjolska puna pitanja i dvojbi: Aktualni prvak nije favorit Eura".

Bez konkurencije najbolja generacija u povijesti španjolske reprezentacije, koja je osvojila zadnja dva EP, te SP 2010., na ovom Euru defitinivno je postala prošlost. Pala je prilično neslavno, ali svejedno zaslužuje duboki naklon, koliko god njihov način igre imao hejtera, a i Španjolci im sami davali povoda time što su ga od iritantnog i nedodirljivog savršenstva, doveli do apsurda. 

I dok je najveća Španjolska s najveće pozornice otišla neslavno, prezasićena i kroz vrata za poslugu, gladni, frenetični Talijani, kod kojih se u svakoj akciji vidi zajedništvo, a prilikom slavlja golova euforija kao da su postali prvaci svijeta, zaslužuju čestitke i pohvale za njihovu predstavu i pobjedu protiv suparnika. Italija je ubila Španjolsku u prvom dijelu jednostavnom igrom, točnije maksimalnim korištenjem taktike 3-5-2, u kojoj su ključ tri čvrsta središnja braniča, dvosmjerni bekovi i moćni napadači. Kombiniranjem su stvarali višak, gurali loptu na krila i ubacivali pred gol za Edera i Pellea. Španjolci, još nemoćniji nego što su to bili protiv Hrvatske, kao da su u svakoj akciji imali igrača manje, dok su talijanski ofenzivni bekovi De Sciglio na lijevoj i posebno igrač utakmcie Florenzi na desnoj strani, bili sjajni.

Jedini kod Španjolske koji zaslužuje taj ukrasni epitet bio je golman David De Gea, koji je spasio da Italija ne uništi Furiju jednakom mjerom kao što je ona nju u finalu prošlog Eura (4:0), jer u prvom dijelu fanastične je skinuo tri, a u nastavku jednu veliku priliku Talijana. Osim njega, vrijedi istakuti još Iniestu i to je sve. 

Za razliku od mlitavih Španjolaca, Talijani, svjesni da nemaju ni blizu talenta kao rivali, uzdali su se u momčadsku igru i duh, njihove najveće snage. Gorjeli od želje za dokazivanjem kako će Italija, po imenima "najgora u povijesti" i bez igrača u sredini koji čine razliku, pokazati da je ozbiljan takmac za europski naslov. Od početka utakmice nasrnuli su na Španjolce poput gladne zvijeri na progonjenu, a s njima je bez poštede igrao i izbornik Conte, koji nije prestajao sprintati uz teren i urlati upute i psovke. 

Igrači nisu smjeli drugo nego bespogovorno ga slijediti, a to su i radili, maksimalno iskorištavajući napadački orijentirane bekove te španjolske manjkavosti u skoku i prekidima, dok im suparnici nikako nisu mogli parirati brzinom, kako prilikom munjevitih talijanskih transformacija iz obrane u napad, tako i kada su Španjolci izgledali smiješno pokušavajući ih pretrčati na bokovima, dok su u jalovim pokušajima prolaska kroz sredinu bili samo nemoćni. Ako vas sve ovo podsjeća na Španjolsku igru protiv Hrvatske, odnosno na način na koji je izgubila i tu utakmicu, u pravu ste.

"Suče... molim vas malo poštovanja prema Italiji, svirajte kraj!" Tako je Iker Casillas, tada kapetan aktualnog prvaka Europe i svijeta koji je upravo potvrdio strahovladu kontinentom, molio Pedra Proencu u zadnjim sekundama sudačke nadoknade finala EP-a 2012.

Jer Španjolska je u Kijevu s dva kasna gola Torresa i Mate, nakon što su u prvom dijelu Silva i Alba osigurali veliku prednost, finale okončala pobjedom 4:0 protiv Italije, što je najuvjerljivija pobjeda u utakmici za prvaka Europe.
 
Casillas je bio junak pobjede nad Talijanima na Euru 2008. kada je krenula španjolska vladavina. Furija nikada do tada nije slavila protiv Azzurra na velikom natjecanju, a onda je krenulo: Sveti Iker u četvrtfinalu im je obranio dva penala u raspucavanju, da bi onda Španjolci zgazili Italiju u spomenutom finalu Eura 2012. 
 
Četiri godine kasnije, isti takmaci sastali su se na Saint-Denisu puno, previše ranije, već u osmini finala smiješno razvodnjenog Eura, pozivnog turnira za pola kontinenta. Casillas, koji je 2012. s gola tražio milost za Italiju, sada je s klupe gledao kako blijeda kopija njegove strašne Španjolske djeluje kao Italija tada; nemoćna i  izazivajući sažaljenje u srazu sa superiornim protivnikom.