Foto: Guliver Images/Getty Images

PORTUGAL je prvi finalist Europskog prvenstva u Francuskoj. Ekipa koja ne osvaja ljepotom pokazala je, još jednom, da za otići do kraja na turniru nekad sasvim dovoljno imati odličnu defenzivnu organizaciju, plan igre i povoljan ždrijeb.  Wales je, s druge strane, ostao snažan argument u korist javnosti koja zagovara ovakav, prošireni format Europskog prvenstva.

Kompaktne obrane

Prvi i osnovni motiv utakmice bila je usredotočenost kako ne dozvoliti ni najmanju rupu u svojim redovima. Sramežljiva igra u posjedu i manjak rizika rezultirao je prije svega vrlo kompaktnim obranama. Portugalov zonski presing „na čovjeka“ i Walesovih 3-5-2/5-3-2 bez većih problema su kontrolirale suparnikove napade.

Portugalova igra u obrani bila je prije svega dozvoliti Walesovoj zadnjoj trojci da slobodno ima loptu u nogama, s tim da su se i Ronaldo i Nani u fazi obrane postavili dosta široko, čime su htjeli spriječiti bočne stopere u iznošenju lopte, znajući da se Williams kao središnji neće usuditi to raditi. Ostatak Walesove ekipe bio je striktno pokriven.


 
Široko postavljeni napadači koji blokiraju izlaz bočnim stoperima, i tri vezna igrača Portugala koja striktno prate Walesove, dok im Danilo čuva leđa.

Wales je kroz cijeli turnir demonstrirao koliko je deplasirana priča o pravim i krivim formacijama i sustavima. Ni na jednoj utakmici ovog prvenstva suparnik im nije ni na jednom dijelu terena sustavno radio višak, premda je sustav s tri igrača u zadnjoj liniji i dalje percipiran kao atavizam. To pokazuje da su formacije izražene kroz brojke, same po sebi irelevantne ako iza njih ne stoji prava forma u vidu organizacije, pozicioniranja, pametne agresije i kompaktnosti. Sličnu priču vidjeli smo i sinoć:


 
Portugal pokušava napad preko lijeve strane, ali Wales to zatvara s velikim brojem igrača i najudaljenijim veznjakom kao osiguračem (Ledley). Portugal okreće stranu:


 
...I opet nema gdje s loptom – cijela obrana se prebacila na suprotnu stranu, a drugi veznjak (Allen) postao je osigurač.

Kada su nakon pola sata postali pasivniji, disciplinirano su se povlačili u duboki blok u kojem je čak i Bale igrao aktivnu ulogu, a tjeranje svoje zvijezde da se podredi ekipi jedna je od najznačajnijih Colemanovih pobjeda.


 
Wales u svojem karakterističnom 5-3-2 bloku, podijeljenom po linijama.

Obrane nisu bile problem nijednoj od ekipa. Napad, s druge strane, je jedna sasvim druga priča.
Gledanje preko barikada

Plan u napadu, s obje strane, bio je vidljivo osakaćen unutar okvira rizika koje su zacrtali oba trenera, a on je bio na donjoj granici gledljivog.

Obje ekipe, što je pomalo paradoksalno, nisu pretjerano rigidne u svojem pozicijskom napadu. Kod Portugala se prednji igrači često spuštaju skroz do linije i time otvaraju prostor svojim veznjacima za utrčavanje, a Renato i Silva konstantno ulaze u Danilovu zonu kako bi organizirali zonu, dok Danilo čuva leđa bekovima koji guraju prema naprijed.

Walesov napad bitno je oštećen neigranjem Ramseya koji fantastičnim razumijevanjem prostora i stalnim ulascima iz drugog plana odlično koristi fokus obrane koji je na dvojici Walesovih napadača (točnije, na Baleu). Njihova vezna linija i danas se rotirala pokušavajući time iskoristiti portugalsku blisku obranu i osloboditi barem jednog od njih trojice na lopti. Ali čak i kad bi to uspjeli, blok ispred njih bio bi prevelik da bi imalo prevelikog utjecaja na igru. Bale je pokušavao sam promijeniti tok utakmice, vraćajući se po loptu na svojih 35 metara, ubacujući se u međuprostore i prilazeći Gunteru ne bi li mu pomogao stvoriti višak.

Ni za jedne ni za druge tu nije bilo sreće – blok od 10 ili 11 braniča stalno je napadala brigada od svega 5 ili 6 igrača, i baš su tim zadržavanjem velikog broja igrača ispred lopte i prekomjernim oprezom obje ekipe sebi smanjili kvalitetu napada i mogućnost da se izrodi nešto dobro iz njih kroz duži period. Jedina očitija taktička promjena unutar same utakmice nastupa oko 25. minute, kada oba portugalska beka odlaze puno bliže suparničkom golu kako bi time dali pozicijsku prednost svojoj ekipi:


 
Sada bekovi (krug) u fazi napada stoje mnogo više, čime povlače za sobom suparničke bekove. Walesova usko postavljena vezna linija nema njihovu pomoć u zatvaranju Nanija koji se izvukao na bok i sada Portugal može organizirati igru na suparničkoj polovici.

Ipak, iz već spomenutih razloga, Portugal nije imao previše od ovoga. Nekoliko centaršuteva iz daljine ne možemo okarakterizirati kao bitnu prednost u igri. Bila je ovo utakmica suparnika koji su čekali jedna prekid ili ekstra potez. Nakon umrtvljujućeg prvog dijela, to se upravo i dogodilo.

Portugal i Ronaldo

Igrala se 50. minuta utakmice kada se dogodio najklasičniji scenarij portugalskog nogometnog filma. Povuci-potegni utakmica i dotad (ne svojom krivnjom) Ronaldo uspjeli su u sekundi prelomiti utakmicu. Guerreiro je izveo korner, a Ronaldo nebeski visokim skokom zabio jedan od najljepših golova glavom ove sezone. Kada su svega tri minuta kasnije Portugalci s(p)retno uvalili i drugi gol, priča je bila gotova. Govor tijela Walesovih igrača jasno je indicirao da oni u povratak ne vjeruju. Utakmica je podsjetila na hrvatsku priču iz '98, u kojoj živiš najljepši nogometni san u povijesti i netko ti ga ukrade u samo dvije minute i pokopa te. Iako ti tehnički nije to ukrao jer to nije bilo tvoje, nego se za to borite, osjećaj razočaranja i šoka su težak koktel emocija, onaj za kojeg više nije bilo rješenja.

Time je Portugal konačno ostvario pobjedu i u regularnom dijelu utakmice, i to baš na način koji je Santosov trenerski genotip, fenotip i ideal : kompaktan i organiziran blok koji kontrolira suparnika, i jedno ubadanje svjetske klase u vrhu napada. Ostatak utakmice bio je formalnost i teško je zamisliti da se netko oko nje previše uzbuđivao do kraja. Portugalci su raširili teren razvlačenjem igrača kada bi imali posjed i tvrdoglavim kruženjem preko zadnje linije ubijali su utakmice pred psiho-fizički slomljenim suparnikom.

Santos zna koristiti formule

U najavi utakmice s Hrvatskom napisao sam kako sam dojma da Portugal igra bolje nego 2012. ili 2014., kada su s formalno snažnijim kadrom dolazili na turnir. Jednostavno, imaju idealnu momčad za turnirski sistem natjecanja – pouzdanu obranu u kojoj jedna ozljeda (Pepe, Carvalho) ne znači i kraj svijeta, dovoljno dobru i u obrani visoke linije, kao i svojeg šesnaesterca. Vezna linija napokon ima dobar omjer radne snage i kreativaca, te dosta polivalentnijih i kompletnijih igrača. I konačno sjajno organiziran defenzivni blok (micanje Ronalda u špicu ovdje je uvelike pomoglo) i čovjeka u napadu koji jednim potezom može riješiti utakmicu makar ju odigra loše, dok sa svojim partnerom čini najopasniji par turnira u tranziciji. Ne plijene ljepotom igre, niti su im mehanizmi stvaranja šansa jako rafinirani, ali takvu razinu u ovom kratkom razdoblju koje izbornici imaju s reprezentacijom ionako vidimo od 2 ili 3 ekipa na svakom velikom turniru. Utakmice pomanjkanja rizika, one koje se košarkaškim rječnikom svode na jednu loptu, njihovo su prirodno stanište – tu se neće pokazati koliko se muče u razbijanju suparnikovih linija. Ubrojimo li u to povoljan ždrijeb,eventualni krajnji uspjeh Portugala bit će sve samo ne iznenađenje.

Wales je odigrao sjajan turnir, najbolji od svih onih od kojih to kladionice nisu to očekivale. Ekipa koja se sastoji od jedne svjetske ekstra klase, 4 ili 5 vrlo dobrih igrača europske razine i ostatka koji krpa rupe kolektiv je u punom smislu te riječi. Vidljivo stabilna organizacija u svim fazama igre, izostanak praznog hoda, svjesnost svojih okvira i prilagodba istima i uočljivi plan gdje je suparnik najtanji i gdje treba napadati (što stoji za svaku utakmicu osim sinoćnje). Coleman, Bale i društvo najromantičnija su priča ovog prvenstva.