Foto: Hina

DOBILI smo i druge finaliste ovogodišnjeg Eura. Francuska će protiv Portugala u nedjelju tražiti treći veliki naslov u povijesti na svome terenu, u petom pokušaju 16 godina nakon posljednje titule. Portugal i Francuska nisu pokazale najbolji nogomet na turniru, ali su pokazale najturnirskiji nogomet u Europi.

Najboljih 10 minuta na prvenstvu   

Sam početak utakmice protiv Nijemaca bio je najbolji segment francuske reprezentacije na ovom turniru. Agresivan pristup s visokim pritiskom i sjajno sinkroniziranim linijama osujetio je Löwov plan da s tri centralna playmakera uspostavi apsolutnu kontrolu nad utakmicom. Osim većine dobivenih duela i potiskivanja Nijemaca prema Neueru, bilježimo u tom periodu dvije dobre šanse domaćina, a jedna je ponovo nastala nakon suradnje Griezmanna i Girouda – mladi Atleticov napadač sjajno koristi korpulentnijeg partnera koji zaokuplja pažnju suparničkih stopera da im se zavuče između linija. 


Njemačka pokušava realizirati kontru nakon većeg broja Francuza koji je ostao u napadu, ali Francuska stoji s velikim brojem igrača blizu lopte i vrlo brzo okružuju onoga tko ju pokušava iznijeti.

Nijemci nisu u navedenom periodu nikako uspijevali uspostaviti raspored na terenu koji bi im odgovarao. Kroos, Can i Schweinsteiger u sredini su primali loptu pod pritiskom, s igračem na leđima, i trojka takvih pivota izgledala je previše teretno za ovakvu vrstu utakmice.
I baš kada su Francuzi zaigrali najkvalitetniji i najracionalniji nogomet dosad na turniru, Francuzi su se povukli.

Njemačka kontrola

Francuzi su se postepeno, a nakon 15. minute i potpuno povukli u zonu u kojoj su ostali do kraja utakmice. I dok je u vakuumu svaki defenzivni plan jednako vrijedan, ostaje teško dokučivo zašto Deschamps ne koristi Griezmanna, Pogbu, Matuidija, Sissoka i brzu zadnju liniju koja može igrati visoko na centru u presingu. Francuska zona puna je rupa, nelogičnosti i vrlo brzo Nijemci su ušli u točno onakav ritam kakav su htjeli.


 
Duboka francuska zona, sa svim igračima iza lopte.

Nijemci su u tom trenutku dobili što su htjeli – sva tri srednja igrača mogli su primiti loptu bez pritiska i okrenuti se licem prema golu te kontrolirati distribuciju lopte, a i po eventualnom njenom gubitku, ostati između nje i Neuera kako bi spriječili kontranapad. Problem je bila igra prednjeg trojca koji se zavukao u krilo braničima Tricolora čime su sami sebe blokirali u zadnjoj trećini terena. Muller je, kao i uvijek, igrao vrlo inteligentno bez lopte, ali ono što prikazuje s njom u nogama i završnici je preko granice užasnog.

Tipičan njemački napad:


 
Tri centralna igrača koja kontroliraju igru, ali statična prednja linija ne otvara opcije za konačno probijanje linija.

Schweinsteiger je usmjerio utakmicu

Krajem prvog poluvremena Schweinsteiger je, slično Boatengu (s iznimkom da je svoju ruku htio staviti suparniku na rame ali je jednostavno bio mnogo sporiji), suparniku poklonio jedanaesterac. Poklon-bon je postao gotovo jedina valuta francuskog napada, Griezmann ju je spremno iskoristio i doveo Francuze u vodstvo. Kada je 20-ak minuta prije kraja isti igrač kaznio poigravanje i gluposti redom Mustafija, Kimmicha i Neuera, utakmica je bila definitivno riješena. Premda su nekoliko puta bili jako blizu pogotka, nikad se do kraja nije činilo da Nijemci imaju snage vratiti se iz takvog ponora. Drugo poluvrijeme, izrazito loše odigrano, podsjetilo je nogometnu javnost da su i one koje nazivaju strojevima samo ljudi, a inženjer na klupi neotporan na greške. Kojih je bilo mnogo, previše za ono što se od svjetskih prvaka očekuje. Sa strane Joakima Löwa, one su i kadrovske i strateške i taktičke.

Njemačka je pobijedila samu sebe

Najprije, igra s trojicom srednjih veznih – ukoliko se već odlučio, poharan ozljedama, za taj vid kontrole – ne bi li bilo logičnije da je umjesto Schweinsteigera izabrao Weigla. Bastian je jedna od ponajboljih veznjaka svoje generacije, ali ta generacija je , uključujući njega, već danas iza leđa prvoj klasi. Ozljede, neigranje i neuigranost s ostatkom ekipe uvjetovale su njemačku inferiornost osim u trenucima kada je Francuska namjerno prepustila loptu. Solucija s mladim metronomom kojeg je Tuchel učinio dirigentom svojeg orkestra, ponajboljeg u Europi, puno je logičnija – Weigl je danas igrač koji puno više koristi kada treba pod presingom iznijeti loptu.

Drugo, izostanak Khedire nije bitan samo defenzivno, već i napadački – baš on često svojim ulascima iz drugog plana suparniku nanosi probleme i koristi okupiranost suparničke obrane njemačkom navalom. I Kroos i Schweinsteiger su igrači koji vole imati loptu i kontrolirati ju iz dubine terena. Can je formalno Khedirina zamjena i premda se ne može reći da je neaktivan po tom pitanju, nije ni izbliza toliko konstantan ni energičan po tom pitanju. Budući da to nije sporedna solucija u njemačkom napadu, nego da se raspored ekipe na postavljenom napadu prilično temelji na tome, neoprostivo je ne imati ideju što ako se Khedira ozlijedi, što je vjerojatno najsigurnija oklada na svijetu.


 
Muller (krug) se namjerno pozicionira jako široko kako bi odvukao stopera za sobom. To ostavlja ogroman koridor, ali Nijemci sada nemaju igrača koji to konstantno koristi.
Iduća zamjerka je ona u toku same utakmice – ako je i početna ideja s Mullerom u vrhu napada bila opravdana, njegova forma na ovom turniru i neimanje igrača koji bi napao prostor iza leđa francuske linije moralo je Löwa primorati na zamjenu. Vrhunski talentirani Sane ušao je u igri tek kad je sve bilo gotovo, a ako je Podolski u ovo doba ikada imao smisla, to je bilo jučer. Löw je utakmicu vodio grozno – i ako je već tokom turnira odlučio ipak igrati soluciju s klasičnim napadačem (Gomez), zašto nije koristio ostatak rostera u skladu s tim?

I konačno, ostaje nejasno kako je Njemačka htjela, preko kojih igrača/prostora stvarati šanse. Stvorili su puno premalo s obzirom na kontrolu utakmice koju su imali u svojim nogama dobrih 70 minuta dvoboja. Analiziramo li igru prednjeg trojca, teško ćemo biti pametniji. Draxler je bio fiksiran uz liniju a mnogo bolje se snalazi kada ulazi u sredinu, jer tada svoj dribling koristi u trku a ne u statičnim izolacijama na boku, kao i pregled, koji teško dolazi do izražaja s aut linije. Ozilova priča bila je slična, s tim da je nekoliko puta iskoristio Canova protrčavanja i spustio se niže da pomogne organizirati igru. To je bilo kontraproduktivno – Nijemci su ionako kontrolirali sredinu terena, a izgubili su jednog od rijetkih igrača koji se zna kretati između linija i kreirati na malom prostoru.

Jedino što su Nijemci pokazivali na sustavnoj razini je korištenje svojih bekova u kasnoj fazi napada i iz toga su zapravo izrodili sve svoje najbolje šanse i situacije pred golom:


 
Kroos i Draxler (kružići) na jednoj, a Ozil i Muller na drugoj strani postavljaju se u međuprostor kako bi uvukli francuske linije u sredinu i oslobodile prostor za Hectora i Kimmicha.

Premda su se na bočnim pozicijama krpali, s obzirom na to da je tek Hector klasičan bek, njemački bekovi odigrali su solidno prvenstvo. Ali njemački je poraz da uza svu silu talenta (i sustava koji je donedavno funkcionirao) koju ima, koristi bekove kao igrače viška, one koji se nalaze u 1 na 1 situacijama ili pri zadnjem pasu. Ako je s nečim Francuska bila spremna živjeti i prepustiti, onda je to baš ovo – jer bekovi su ofenzivno daleko najbezopasniji dio ekipe.

Turnirsko finale - turnircima

Puno zujanja, malo meda. Njemačka je pokazala više, ali nedovoljno s obzirom na greške koje je napravila. Krpanja kadra koja su tjerala Lowa u nove i nove eksperimente podsjećaju na revoluciju koja je pomalo izjela samu sebe. Uz slabu formu nekoliko ključnih igrača, to je rezultiralo slabašnim turnirom za svjetskog prvaka – tek utakmica protiv Slovačke može ući u kategoriju izvrsnih partija.

Francuzi ponovo nisu nimalo impresionirali. Porozan zonski blok koji je dozvolio i mnogo više nego je trebao ne ulijeva povjerenje, dok su ofenzivni mehanizmi ove ekipe u svim fazama izuzetno siromašni. Ali fizički najmoćnija ekipa prvenstva, koja ipak kroz čitavo prvenstvo dozvoljava malo prilika suparniku, u kombinaciji sa fantastičnim igrama prednjeg dua i Payeta sasvim su dovoljni za finale. Nasuprot nje, još jedna momčad koja nije nikoga očarala, ali nije ni od koga izgubila.

I dok je portugalski obrambeni bedem i ofenzivna igra koja se bazira na tranziciji unutar gabarita koje je trener odredio sustavom, Francuska i dalje djeluje kakofonično, kao momčad koja nijednu fazu svoje igre nije privela kraju i usavršila, ali na valu individualnih improvizacija i suparničkih poklona jaše prema samom kraju. Bit će to dvoboj dviju nenadigranih momčadi koje, uz tek rijetku iznimku, nikoga nisu nadigrale. I dok su kritike na igru Francuza sasvim logične, baš nastavak rečenice sakriva cijelu istinu – nasuprot njoj nije se našla nijedna ekipa koja bi dovoljno efikasno eksploatirala njihove mane, ili pokazala iznimno smislenu igru zbog koje je bilo kome naročito žao što su ispali. Nerijetko je i to sasvim dovoljno za ispisati veliku stranicu u povijesti europskog nogometa. Portugal i Francuska, sami protiv svih.