Foto: Guliver Image/Getty Images

STAV je većine javnosti da se na Europskom prvenstvu igrao loš nogomet, i smatram kako je ta dijagnoza podosta točna. Ekipe s vrlo siromašnim ofenzivnim arsenalima, ogromna doza opreza (onog koji prelazi granice racionalnog, pa i praktičnog) i gledanje preko barikada glavni su motivi netom završenog turnira. Pa ipak, u potpunosti je krivo za to kriviti novi format natjecanja – u njemu nema apsolutno ništa loše, a analizom svega što mu se predbacuje može se zaključiti kako je riječ većinom o konstruktima.
 
Razvodnjavanje kvalitete?
 
Jedan od glavnih argumenata protivnika ovakvog formata jest disperzija kvalitete. Što je samo po sebi zapravo točno, ali koja je granica prihvatljivog i kako se ona određuje? Kako bi se (prije svega) hrvatska javnost, skeptična prema reprezentacijama poput Sjeverne Irske ili Albanije postavila kada bi UEFA po tradiciji, cijeni igračkog kadra i rezultatima odredila da se EURO igra samo između tradicionalno najjačih reprezentacija Starog kontinenta – Francuske, Njemačke, Italija, Španjolske, Portugala, Nizozemske i Engleske? Nema dileme da je koncentracija kvalitete tu veća nego na turniru u kojem upada čitav niz reprezentacija koje zadnjih 20 godina plešu na rubu „prvog i drugog bubnja“ – Hrvatska, Belgija, Švedska, Danska i Grčka. Pa opet, EURO sa 16 ekipa nikome nije sporan. 
 
Na Euru 2012 format je bio idući – na njemu su, uz domaćina, nastupili pobjednici kvalifikacijskih grupa, Švedska kao najbolja drugoplasirana momčad, te četiri ekipe-pobjednice duela u doigravanju. Razlika između formata onda i sada je što je mnogo blagonakloniji prema trećeplasiranim reprezentacijama u kvalifikacijskim grupama, koje sada čine novu skupinu iz kojih se rade parovi doigravanja. Tako svoju šansu u doigravanju nije dobila Norveška, iako je bila bodovno poravnata s Portugalom, ekipom koja je na penale ispala od Španjolske, budućeg prvaka. Belgija je zaostala 2 boda za turskom, Srbija jedan za Estonijom, a Švicarska jedan za Crnom Gorom. Jesu li bod ili dva razlike u uzorku od 10 kvalifikacijskih utakmica zbilja toliko velika razlika da a priori znače negledljivu selekciju ekipa? Maknemo li 10-ak najjačih europskih selekcija u datom trenutku, postoji li zbilja neka velika razlika između „neke Rumunjske“ koja završi kao treća u skupini, s dva boda iza „neke Rusije“? Bi li ikoga imalo iznenadilo da na Europskom prvenstvu „ta Rumunjska“ bude bolja ekipa i postigne bolji rezultat od dotične „Rusije“? Baš su Irska i Mađarska pokazale kako je to vrlo lako moguće. 
 
I na kraju, koja je to reprezentacija razbijena igrom i rezultatom? Tri najslabije reprezentacije po dojmu  bile su Ukrajina, Rusija i Austrija. Prve dvije su one koje su uvijek „tu negdje“ i nerijetko su sudionici završnica, dok je i ovakva blijeda i slabašna Austrija bila u igri za prolaz do zadnjih sekundi zadnje utakmice u skupini.
Tradicija?
 
Pitanje tradicije još je tanji argument, jer je ona savršeno – relativna. Svako novo proširenje, bilo Svjetskog, bilo Europskog prvenstva, bilo je popraćeno negodovanjem od strane tradicionalista. Već iduće prvenstvo u tom formatu nitko se nije sjećao da se ikada igralo ikako drugačije. Tako je prošireni Euro 1996 dao priliku dotadašnjim anonimusima Turskoj i Hrvatskoj, a novim formatom kvalifikacija „spasio“ je velesile poput Francuske, Nizozemske ili Italije koje nisu uspjele biti na vrhu svoje skupine.
 
Nogomet se mijenja sve brže.Nogometno tržište vjerna je preslika globalnog i sve je dinamičnija i „jeftinija“ fluktuacija ideja, struke, metodologije, igrača i trenera. Razlike se brišu i sve je suptilnije, sve ja manje tradicionalno malih reprezentacija protiv kojih se unaprijed upisuju bodovi, izuzev onih koje za glavnog suparnika imaju geografiju i demografiju. U moru ekipa koje se nalaze u nepreglednom nizu kvalitetom sličnih ekipa iza samog europskog vrha, novi format povećava šanse da ekipama iz tog staleža pruži bajkovitu podlogu na kojoj će se manifestirati njihov vrhunski rad i odlična igra – a tu spadaju i Wales i Island, najdojmljivije priče završenog turnira. Što je loše u tome da se malo više prostora pruži „klincima“ koji žele pokazati da imaju generaciju velikih dečkiju?
Krivi detektori problema
 
Da, nogomet na turniru bio je loš. Ali to je uvjetovano izričito klupskim nogometom, odnosno kontrastom između takvog i reprezentativnog nogometa. Klupski nogomet je onaj „pravi“ s igračkog aspekta, onaj u kojem treneri i igrači imaju dosta vremena i prostora za pronaći svoj stil i zajednički jezik, a prvenstvo od trideset i kusur kola tolerira prostor za grešku mnogo više nego jedan završni turnir gdje je de facto svaka utakmica ona na ispadanje, i gdje je drugi poraz u 99,9 posto slučajeva znači i odlazak kući. Svjetska i europska prvenstva zapravo su podosta siromašnija u odnosu na najjače svjetske lige i Ligu prvaka. Tako je bilo, u manjoj ili većoj mjeri – oduvijek. Hrljenje u ralje konzumerizma modernog nogometa ostavilo nam je velike turnire kao romantične izričaje narodne igre, u kojoj nema kupovina igrača, onog u kojem svi igrači socio-kulturološki predstavljaju, uz koju iznimku, grb i boju na dresu. Velike priče vezane uz takve turnire uvijek su velikim dijelom nacionalni sentiment, a u mnogo manjem dijelu stvarna vrijednost igre. Postoji svega nekoliko reprezentacija koje bi bile konkurentne u duelima s najjačim svjetskim klubovima – para vrti di burgija neće, a ona je mnogo veći faktor u klupskom nogometu. Postavljati jednaka očekivanja od Lige prvaka i Europskog prvenstva završni je stadij samozavaravanja. 
 
Nogomet na reprezentativnoj razini uvijek prati onaj klupski – trendovi dominanti u klubovima koji su nositelji igrača na završnim natjecanjima i treneri pod čijom paskom se razvija igra direktno utječu ne samo na kvalitetu, nego puno prije toga, na stil koji će dominirati na turnirima. EURO 2012 bio je jedan od nogometno najzanimljivijih i taktički najbogatijih turnira na kojem je bilo mnogo ekipa vrijednih proučavanja i analiziranja. Završna je to etapa i trzaj proaktivnog nogometa kojeg je na klupskoj sceni predstavila najprije Barcelona, pa onda niz klubova za njom. Današnji nogomet, na klupskoj razini, mnogo je reaktivniji. Dok je nekoć fokus analitičara bio Pep Guardiola i njegovo inzistiranje na gradnji napada na svakom djeliću terena, počevši od golmana, današnji uzor je Diego Simeone – čovjek koji ekipu postavlja u savršeni defenzivni blok i glavninu svojih šansi stvara iz suparnikovih grešaka. Trijumfi Atletico Madrida ili Leicestera najpoznatija su potvrda ovog trenda.
 
Nedostatak proaktivnih ekipa nije specifikum ovog turnira, on je samo njegova radikalna verzija. Već je Svjetsko prvenstvo u Brazilu donijelo veliki povratak opreznog nogometa s ekipama koje su stajale u duplom bloku i gledale se preko nišana. Od svih ekipa koje su prošle u nokaut fazu turnira, tek se Čile, Njemačka i donekle Brazil (više uvjetovano hukom domaće publike nego smislenom igrom) mogu svrstati u ekipe koje izlaze visoko s linijama, riskiraju s loptom i traže suparničke rupe, umjesto da ih čekaju. Argentina, Nizozemska, Belgija i Francuska, četiri vrhunske reprezentacije koje su stigle daleko i relativno daleko, eklatantni su primjer regresivnog, dosadnog i sporog nogometa, popraćenog nevjerojatnom dozom mučenja u pozicijskom napadu i probijanja suparnika.
 
Protivnici dobrog nogometa nisu Albanija i Sj. Irska, već Wilmots i Deschamps
 
I tu leži najveći uzrok problema – on nije u malim reprezentacijama koje će, u većini slučajeva, u nedostatku kvalitete prema naprijed, igrati defenzivan nogomet. Problem nastaje kada ekipe koje posjeduju talent koji bi usklađen i harmoniziran takve obrane mogao i morao probijati, ali on to nije sposoban. Belgija i Francuska tu prednjače – može se na prste jedne ruke nabrojati koliko vrsti akcija i mehanizama imaju na postavljenu suparnikovu obranu. Ubrojimo li tu i Nijemce koji su se izgubili u rošadama, povredama i prilagodbama, Engleze koji imaju izbornika prezastarjelog i za Championship i Španjolce koji su jednostavno u padu, polako se raščišćava krvna slika prvenstva. 
 
Problem ovog prvenstva i njegova najporaznija ostavština nije čak ni u broju kvalitetnih utakmica, već je u broju čisto i sustavno stvorenih šansi, jer je tijekom cijelog turnira izgledalo kao da je kakav tat grčko-talijanskog porijekla ukrao knjižice s ofenzivnim akcijama i zapalio ih, kako nijedan trener ne bi imao pristupa istima. Tek su Conte i u manjoj mjeri Low bili dovoljno prisebni da sačuvaju i rezervne primjerke. Nemogućnost, nesposobnost i nevoljkost jačih reprezentacija da se nametnu i strah da će biti kažnjeni ako nespremni napadnu, nužno je za sobom povlačilo  i oprezniji pristup s njihove strane, što je rezultiralo sporim utakmicama s mirnim i dugotrajnim izmjenama posjeda, a sve jače uvjeravalo suparnike da je njihov pristup maksimalno ispravan. 
 
Panta rei
 
Ne treba očajavati, ciklusi proaktivnijeg i reaktivnijeg, ofenzivnijeg i defenzivnijeg nogometa, otprilike se pravilno izmjenjuju kroz čitavu nogometnu povijest. Na kraju krajeva, pitanje je osobnog ukusa što je nekome loše, a što dobro. Već je počela nova sezona, još jedna u kojoj će se preko ideja, igara i nogometnih filozofija, vući geneza za idući veliki turnir. Nadajmo se, s drugačijim afinitetima. Ovom Euru nije glave došao broj reprezentacija ni njihova imena. Glave su mu došli izbornici na čelu velikih sila koji nisu znali i htjeli dominirati utakmicama. 50-50 utakmice u kojima se čeka deus ex machina rješenje učinile su ovaj turnir lošijim nego što je trebao biti. Već na idućem, ukoliko se kurs nogometne filozofije malo promijeni, nitko neće sporiti ovaj format.