Foto: Hina

HRVATSKA danas igra posljednju utakmicu u grupnoj fazi natjecanja. Suparnik je ekipa koja je dosad pokazala najviše na turniru, aktualni je prvak i ima super bogate opcije u kadru. Protiv Španjolske će se možda morati istrčati i bez Modrića, ali Hrvatska ima svoje šanse.
 
Španjolska obrana je posjed
 
Gledajući „poimence“ španjolsku momčad, bilo bi teško zaključiti da se radi o defenzivno ponajboljoj reprezentaciji svijeta. Izuzev sjajne zadnje linije, jedino Sergio Busquets kotira kao vrhunski obrambeni igrač. Dapače, rijetko tko od ostatka ekipe je bolji u tome od prosječnog. Španjolski moto u obrani je jednostavan, cruijffovski: „Suparnik ti ne može zabiti gol ako nema loptu“. Brutalno visok posjed i dalje je glavno obilježje Del Bosqueove Španjolske, a baš duge sekvence dodavanja u kojima izvlače suparnika, postupno ga umaraju i diktiraju tempo igre, imaju za posljedicu to da će vrlo rijetko suparnik doći u šansu defenzivno im nauditi.
Po gubitku lopte, s puno igrača u protivničkoj polovici, Španjolska pritišće loptu, a baš je kratki pas odlika koja im u tome pomaže – puno je lakše oduzeti loptu ako se izgubi nakon kratkog pasa, kada su si igrači međusobno blizu, nego nakon dugog, kada ima puno prostora između linija. Krila u pravilu preuzimaju suparničke bekove, Morata dosta radi i najčešće pokriva stopera na strani bližoj lopti, a dva vezna igrača ispred Busquetsa okupiraju najboljeg suparničkog playmakera.
 
 Krila i špicevi (krugovi) pritišću prema lopti i smanjuju prostor, dva vezna (u pravokutniku) ne daju da suparnik promjeni stranu i organizira napad
 
Najslabija točka ove Španjolske defenzivno je definitivno – Cesc Fabregas. Za razliku od proteklih španjolskih reprezentacija koje su upražnjavale igru s duplim zadnjim veznim igračem, kada je Busquetsu društvo pravio Alonso, danas je tu Cesc. Defenzivno ionako porozan, u posjedu se pomiče vrlo visoko, a bekovi (o čemu će kasnije biti riječ) dosta su ofenzivni, posebno Juanfran na njegovoj strani. Uz činjenicu da su on i Juanfran visoko, te daje stoper na toj strani spori Pique, a ne brzi Ramos, većina ekipa bi svoju sreću u tranziciji trebala tražiti preko svoje lijeve , a njihove desne strane.To se poklapa s krugom djelovanja Perišića, jednog od najopasnijih krila na ovom turniru.
 
 Već u ranoj fazi napada Fabregas odlazi visoko naprijed, nerijetko u liniju sa Moratom
 
Sredina očekivana
 
Španjolci i dalje obiluju hrpom finih, u kašmiru satkanih tehničara u veznoj liniji, koji ne samo da znaju vrhunski kombinirati, nego većina njih nerijetko namjerno zadržava loptu kod sebe duže nego što bi bilo pametno kako bi privukao blok i pritisak na sebe, da bi ga već u idućem trenutku izigrao driblingom ili pasom. Korekcije između linija apsolutna su nužnost protiv Furije – u trenutku kada netko ocijeni da smije izaći iz niskog bloka visoko prema Iniesti, jedan igrač iz zadnje ili vezne linije mora mu pokriti leđa, jer Španjolci upravo to čekaju i za sekundu se u toj zoni nalazi novi igrač koji postaje  Iniestina meta. Strpljivo probijanje linija njihov je glavni forte, a s tolikom koncentracijom kvalitete i s tolikim stupnjem automatiziranosti, dovoljno je da ovakav višak pukne svega nekoliko puta.
 
Inače, ova Španjolska okomitija je od one iz 2010. i 2012. godine – premda i dalje ubijaju suparnika držanjem lopte, rjeđe nego inače restartaju napad nakon okomitog pasa i u pravilu češće guraju dubinske lopte, posebno uz krila. Također, u tranziciji su jako opasni. Morata koji strahovito puno radi i otvara prostor idealan je za Nolita, Iniestu i Silvu – redom igrače koji mogu na širokom prostoru individualno prenijeti loptu, stvoriti višak i dati zadnji pas. A na klupi čeka i Pedro, čija motorika je nešto što im često nedostaje, što ih čini još opasnijima u tranziciji.
 
 Dobar primjer suradnje Morate i igrača iza u igri između linija. Morata (krug) se spušta po loptu, obrana izlazi prema njemu, a njima iza leđa otrčava Nolito
 
Nolita nitko ne prati i ovaj zabija za 2:0
 
Zapravo, glavni problem u igri Španjolske prema naprijed je efikasno iskorištavanje prostora, prije svega na desnoj strani u kombinaciji između Fabregasa i Silve. Silva kao krilo starta široko (vidljive su Del Bosqueove upute da u prvoj fazi ne smije dolaziti u sredinu kako bi razvukao suparničke bekove od linije do linije), ali ulazi centralno kao desetka ili dodatni vezni, a budući da je Fabregas izrazito ofenzivan, nerijetko im se zone kretanja u kojima traže loptu poklapaju i na kraju nijedna nije u dobroj situaciji da ju primi.
 
Jedan drugog mogu uhvatiti za ruku, bez mogućnosti da prime loptu
 
Pravo je pitanje zašto Del Bosque umjesto Fabregasa ne oproba s Kokeom koji je podjednako dobar playmaker, a bolji je defenzivno kao pomoć Busquetsu. Ili Thiagom. Čime bi dobio „Iniestu“, igrača sposobnog driblingom stvoriti višak ili sačuvati loptu i na strani suprotnoj od Inieste. Premda se ovaj nedostatak jako rijetko realizira uslijed kratkog vremena koje suparnik ima na lopti i vrhunske tehničke potkovanosti Španjolaca koji se mogu izvući iz iz ovakvih situacija, ovdje je najveći prostor za napredak.

Bekovi kao ključ geometrije
 
Pomalo je ironično da su jedni od ključnih igrača ovog sistema, oni medijski najmarginalniji – Alba i Juanfran. Zbog sve sile centralnih veznjaka, kao i Silve koji ulazi s krila u sredinu, baš je njihova motorika i inteligencija u postavljanju potrebna da ekipi daje najprije širinu za dobru cirkulaciju lopte, a onda nerijetko i dubinu za ulazak u zadnju trećinu terena.
 
Osnovna geometrija španjolskog napada:
 
 
I u samoj završnici, nerijetko su baš oni egzekutori viška. Silva i Iniesta obožavaju situacije 2 na 2 na krilu, kada ih napada suparničko krilo, leđa mu čuva bek, što Albi/Juanfranu daje mogućnost da izmakne njihovoj pozornosti i utrči u prostor između beka i stopera, pa Španjolci odjednom, nakon tisuću i jednog kratkog, povratnog, lateralnog pasa, jednom okomicom probije suparniku sve linije. U tim situacijama inzistiraju na povratnim loptama, pa je jako bitna organizacija centralnih veznih igrača koji moraju utrčati na rub šesnaesterca da osujete takve pokušaje.
 
Jedan od načina kako Španjolska koristi bekove. Nolito (krug) uvlači se centralno, za sobom povlači beka, a Alba utrčava u ogroman koridor iza leđa
 
Srna i Strinić će nedvojbeno imati najtežu utakmicu do sada, a povratna trka bekova biti bitnija nego ikad. Možda ne bi bilo loše rješenje da se Iniestu i Fabregasa/Silvu što manje preuzima, kako krila u toj rotaciji ne bi izgubila suparničke bekove iz vida i time ostavili Srnu i Strinića same protiv dvojice igrača. Moguća je čak i opcija da se Perišić bude postavljen više na terenu, bliže Mandžukiću, a motorični Vrsaljko bude iskorišten da podupla lijevu stranu hrvatske obrane. Ipak, taj je scenarij teško očekivati, neuigran je i pitanje je koliko ofenzivno može staviti pritiska na suparnika. Vjerojatno vrlo malo.
 
Hrvatska ima šanse
 
Dubok i kompaktan blok, neispadanje iz zone individualnim izletavanjima, posebno prema njihovim najboljim igračima i aktivna igra svih 10 igrača u polju u fazi obrane ključan su preduvjet dobrog scenarija. Španjolcima se nigdje ne žuri niti kada love pobjedu, a ovdje im je i remi dovoljan za prvu poziciju na tablici. Što se utakmica duže bude igrala s nulom na semaforu, rastu šanse onoj ekipi koja čeka jednu kontru kojom bi suparnika slomila, a za očekivati je da to ovdje bude Hrvatska. 
 
Ništa manje bitno je kako će se Hrvatska ponašati kada osvoji loptu – koliko brzo će se i preko koga lopta iznositi i pokušati izigrati suparnički presing. Najočitija opcija su duge lopte na Mandžukića, ali ukoliko se Perišić i Pjaca/Brozović ne budu mogli dovoljno brzo priključivati jer su u fazi obrane preduboko, takva rješenja neće dati prijeko potreban odmor i prostor za rekonstrukciju. Kad-tad, takav blok će puknuti. Zadržati loptu protiv ovakvog suparnika ne može se bez doze hrabrosti  u postavljanju i inzistiranju na izlasku iz prve linije loptom „po podu“, s nuđenjem veznih igrača, raširivanjem zadnje linije što bi omogućilo Badelju da se spusti u obranu odakle ima više vremena organizirati igru i mobilnom igrom prednjeg reda koji mora rastezati suparničku obranu. Uz već navedeni konkretni deficit na desnoj strani njihove obrane, ovih par osnovnih, jednostavnih principa, bit će ključ utakmice s hrvatske strane.
 
Ali kao što je Cruijff, jedan od duhovnih otaca moderne Furije rekao – najteže je igrati jednostavno. Sudar s prvim pravim, istinskim teškašem svjetskog nogometa u Čačićevoj eri pokazat će koliko Hrvatska doista može, a pritom najmanje mislim na rezultat. Kontrola, kompaktnost i jasni postulati što se radi kad se osvoji lopta minimum su svake vrhunske ekipe, a Hrvatska pokazuje tendenciju da bude baš takva na ovom turniru.