Foto: M.P.Š.

DALMATINCI su lijeni, ne da im se raditi, najradije bi da im pošalješ novce, a da se ni ne pojaviš, e pa sve ovo neki bi nazvali predrasudama, no neke od njih pokazale su se itekako točne, barem što se tiče našeg divnog poluotoka Pelješca. Mjesto koje se u Hrvatskoj spominje samo uoči izbora kad se svaki put iznova kreće sa gradnjom popularnog Pelješkog mosta.

Raj na zemlji ili?

Temelje mu je lupio Sanader i njegova Vlada, naslikavali se razni političari, a onda su izbori završili i pitanje mosta se ostavilo do nekih drugih izbora. No, iako nema tog mosta koji bi moramo priznati itekako olakšao put do ionako dalekog Pelješca i skratio vrijeme dolaska bez čekanja na granici, ipak  već 10 godina odlazimo tamo.

To bi se mjesto s pravom moglo nazvati rajem na zemlji, more kristalno čisto, sunce uvijek sija, priroda veličanstvena. No, tko je bio tamo sve to zna, a tko nije može pogledati fotke na internetu. I tu priča o ljepoti završava.

Odmah po ulasku u glavno mjesto Pelješca, Orebić, ulazimo u pekaru. Strpljivo stojimo u redu dok žena, za koju iz priče saznajemo da je vlasnica pekare, istovremeno peče peciva i poslužuje ljude. U tome joj pomaže jedan mladi Slavonac. Žali se ona svojoj mušteriji kako već tri mjeseca traži radnike, a nitko iz mjesta neće raditi, iako se mještani žale da nema posla, da su na burzi. Priča kako je jedva našla jednog zaposlenika, i to dečka iz Požege koji jedva da je punoljetan. Slabo se snalazi, sezona je u jeku, kupaca puno i ona ne može više. Trga se kaže na sve strane i pita di su sad ti nezaposleni. "Dolaze mi neki i pitaju da rade za mene, ali traže 10.000 kuna, e da imam te novce ne bi sama tu radila dan i noć", veli ona.

Di su nam sad Bosanci?

Nešto kasnije stižemo na plažu i iako je sredina sezone, plaža poprilično pusta. Do prije par godina sve je vrvjelo Bosancima, no otkako su im iz Hrvatske krenule stizati 'primamljive pozivnice' opisujući ih kao goste koji ništa ne troše, nose bureke na plažu i zagađuju naše more, i njih je, primjećujemo sve manje i manje.

Baš kao i svi domaćini na Jadranu tako su i Pelješčani uvijek željni dobrih gostiju, dobrih potrošača, a u koga su uvijek gledali kao u Boga su naravno Nijemci. Ali, eto ispostavilo se da i Nijemci nisu što su nekad bili.

Sjedeći tako u jednom kafiću na plaži nismo mogli a da ne čujemo razgovor između, kako se ispostavilo dvojice vlasnika restorana. Kukaju oni jedan drugom kako posla nema, kako je sezona podbacila, (jedino za našu Vladu nije) i na to krene zanimljiva priča.

Jedan od njih tako kaže svom prijatelju "Ma znaš ti šta, meni je dosta rada za kikiriki. Od ovi zadnji sezona jedva da mi ostane za pet miseci para za živit, e pa ne može to tako. Ja sam ovo lito odlučija izbacit pizze ize menija". Ovaj drugi se krene čudom čudit, "pa zašto si izbacija pizze, njih mi gosti najviše naručuju". "E pa upravo zato", odgovara onaj prvi. "Negdjeprije mi u restoran ulazi 15-ero Nijemaca, ja sav sretan trljam ruke, kažem svom konobaru da skače oko njih, a kad ono njih 15 naručilo 5 pizza i 15 čaša vode, e pa tad sam odlučija, nema više pizza".

I tako dok smo nepristojno odslušali dio razgovora , kreće razgovor, a svi mi inače radimo u različitim profesijama. Koliko svi mi od mjesečne plaće možemo živjeti?. Odgovore koje samo ispalili ko iz topa,  glasili su uglavnom ovako "pa sretni smo ako izguramo mjesec". A gospodin ugostitelj se siroti jada kako mu za jedva pet mjeseci ostane od zarade tijekom manje od dva mjeseca sezone.

Svi bi posao, ali nitko ne bi radio

Takvih priča je na stotine,  ali opet čovjek ne može da se ne iznervira. Pozovemo konobara da naručimo, a kad ono još jedan Slavonac. Dečko iz Virovitice. Pitamo ga kako to da je došao raditi na Pelješac. Kaže da ima dobre mlade gazde koji nikog na Pelješcu, a ne samo u Orebiću nisu mogli naći da radi, a ima kaže plaćen smještaj, hranu i pristojnu plaću, a nabere se i napojnica. Veli on meni ma ovdje ljeti sve dolaze kontinentalci. Neki ljudi iz Osijeka kaže, koji imaju apartmane na Pelješcu nudili su plaću od 4000 kuna za čišćenje apartmana prilikom smjene gostiju, a pritom  si ta osoba može dovesti cijelu obitelj na besplatno ljetovanje i još dobije smještaj i hranu, ali eto nikog nisu uspjeli naći pa sad sami čiste. Zanimljivo, a svi se trgaju da nađu posao.

Kasnije tu večer odlučimo zaroštiljati. Cijele godine radimo da bi se 10-15 dana opustili na moru, a gdje je bolje opuštanje nego uz dobru mezu i društvo. Sjedimo mi tako i malo dalje čujemo žamor nekih Čeha, bilo je oko 22 sata, jedva se oni čuju, ali kad se odjednom zaorila galama. Vlasnik apartmana gdje su ti Česi smješteni iz petnih žila stane urlati. "Tišina, noć je, ajte ća. Pun mi kufer više vas turista" i još niz psovki usput opalio.

Srećom da Česi nisu razumjeli riječi dobrodošlice u Hrvatsku, ali je zato nama večera prisjela.

O restoranskoj ponudi nemamo ni što puno reći. Pizza, nemaš je što ni vidjeti 50 kuna, prženi gavuni 40, ćevapi 70 kuna, toliko o jeftinoj hrani, a što se tiče skupljih jela bolje da i ne nabrajamo. Porcija orade 300 kuna, ko' da je zlatom omotana.

No, situacija je slična i u drugim dijelovima zemlje. Mnogi traže posao, a nadaju se da ga neće naći.