Moj otac rijetko jede u restoranima

Moj otac rijetko jede u restoranima

Foto: FAH

MOJ OTAC rijetko jede u restoranima. On je obrtnik, pa mu država svakog mjeseca iz džepa izbije povelik dio zarade. Pita se moj otac čemu još onda po kojekakvim finim zalogajnicama prosipati ono malo što ostane. Uostalom, mama sasvim dobro kuha. Bolje da onda taj novac, zaključuje on, potroši na svoje unuke, odnosno moju djecu.

Osim što je obrtnik, suprug i djed, moj otac je i hrvatski branitelj. Kad je počeo rat u Hrvatskoj, tek sam krenula u školu. Ipak, bila sam dovoljno odrasla da mi se neke slike i situacije urežu u sjećanje. Primjerice, ono kad je moj otac – taman prije nego što su se dva do jučer bratska naroda na Balkanu u potpunosti „povampirila“ – počeo učiti njemački jezik jer mu se ponudila prilika za zaposlenje u bijelome svijetu, i to kako bi mojoj majci, sestri i meni osigurao bolji život od onoga koji je nudila jedna plaća u provincijskoj tvornici traktora. Međutim, nije stigao ni do pola glasovnog tečaja kojim nas je maltretirao svake večeri, puštajući na starom djedovom gramofonu ploče s kojih su odjekivale grube njemačke fraze, kad se zlo potpuno oslobodilo i pretvorilo tvornicu traktora u tvornicu oružja za hrvatsku vojsku u nastajanju. I moj otac odlučio je ostati u Hrvatskoj, u istoj toj tvornici, uvjeravajući se kako Njemačka za tih par tjedana, koliko se vjerovalo da će potrajati rat, neće nikamo pobjeći.

Ipak, tjedni su se pretvorili u mjesece. Oružje je u Hrvatsku počelo stizati nekim drugim putevima i trebalo je još ljudi koji će ga koristiti na poljima smrti. Moj otac krenuo je na ta polja jedne ljetne večeri. Mama je tog dana spakirala torbe za ljetovanje. Četiri torbe stajale su pored vrata u trenutku kad smo na vratima začuli zvono koje će označiti rastanak od tate. Otišla je samo jedna torba. I moj otac zajedno s njom.

Mjesecima nismo čuli za njega. Sestra i ja tada nismo znale u kakvoj je opasnosti, a mama nam nikada nije dala naslutiti da postoji mogućnost da ga više nikada nećemo vidjeti. Otišao je u rat. Nije to u ono vrijeme bilo ništa neobično. „Na ratištu je“ – bila je to jedna od najčešće izgovaranih rečenica. I trojica naših stričeva bili su na ratištu. I ujak nam je bio na ratištu. I bratić. Znali smo da su na ratištu, no pojma nismo imali što ratište zapravo jest. Jer moja nas je majka slala u sobu svaki put kad bi na televiziji bile vijesti, a kad bismo zbog zračne uzbune morali u podrum, s njom bismo igrali Čovječe, ne ljuti se, šah i druge igre koje su nam odvraćale misli s aviona koji su nam radili o glavama.

Među prvim televizijskim vijestima koje smo sestra i ja s mamom smjele pogledati bile su i one u kojima je objavljen kraj rata. Tata je došao kući nekoliko dana nakon toga. Njegov povratak također je trenutak koji ću pamtiti čitav život. Bio je topao jesenski dan. Mi klinci igrali smo se na ulici kad smo u daljini ugledali vojni konvoj. Vojnici su nam mahali ispod cerada maslinasto-zelenih kamiona, a mi smo, kao siročad u nekom crno-bijelom istočnoeuropskom filmu, trčali za njima i klicali od neke lažne, euforične sreće. A onda sam ugledala svog oca. I euforija se u trenutku pretvorila u neki čudan osjećaj koji mi je dotad bio stran. Osjećaj zbog kojeg sam se silno rasplakala i koji je u meni stvorio jedinu želju – želju da zagrlim svog oca i da ga nikad više ne pustim.

Baš kao što nas je mama štitila od televizijskih slika raskomadanih leševa i spaljenih kuća, tako nas je i otac kasnije odlučio zaštititi od mogućih boli. Šutnjom. Nikada nam nije pričao što je doživio na ratištu. Tek sad kad o svemu tome razmišljam shvaćam da o tome nisu govorili ni moji stričevi ni ujak, koji su se također sretno vratili kući. Tek smo godinama kasnije saznali da mi je bratić bio zarobljen u Manjači. No ni on nije o tome govorio.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Svi su se oni, i moj otac i drugi muškarci iz moje obitelji, nakon rata vratili svojim životima. Životima koji su, doduše, do tada već poprimili neke drugačije obrise. Moj otac nije se mogao vratiti u svoju tvornicu traktora jer su je neki lažni domoljubi u privatizaciji uništili. Okolnosti su se promijenile i u Njemačkoj koja ionako nije znala kamo s izbjeglicama iz Hrvatske, pa je i na taj posao mogao zaboraviti. Ali moj otac je snalažljiv čovjek, pa je našao drugi posao u Hrvatskoj. Nakon nekoliko godina odlučio se osamostaliti, otvorio je vlastitu radionicu u kojoj bi do kasnih noćnih sati kuckao po kojekakvim komadima željeza kojima vjerojatno samo on zna ime. A sve kako bi skuckao za plaćicu kojom je i dalje uzdržavao majku, sestru i mene.

Nikada, ali baš nikada, moj otac nije ni za što iskoristio činjenicu da je bio u ratu. Među trenucima koji su mi se urezali u pamćenje jest i onaj kad je moja sestra upisivala fakultet. Te su godine neki lažni domoljubi odlučili da pravo na direktan upis na fakultet imaju sva djeca hrvatskih branitelja. Na bilo koji fakultet. Bez obzira na to koliko su se trudili u srednjoj školi ili koliko su se pripremali za prijemni. Bez obzira na to kakvim su kvocijentom inteligencije raspolagali. I moja sestra mogla je na konto tatina ratnog puta upisati studij. No nitko u našoj obitelji nije ni spomenuo takvu mogućnost. Moja sestra danima je učila za prijemni ispit. U zgradu zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti ušla je tog dana zajedno sa svim drugim potencijalnim studentima kojima su oni lažni domoljubi dodijelili titulu građana drugog reda. Položila je prijemni. No i danas se zna zapitati koliko je onih koji nisu bili te sreće i kojima su sudbinu predodredili klinci čiji su očevi glasnije od mog oca isticali da su branitelji. Koliko je takvih oduzelo životnu priliku onima čiji su očevi možda prije rata preminuli od kakve bolesti ili su bili prestari za rat ili su imali kakav drugi valjan razlog zbog kojeg im je izmaknula titula hrvatskog branitelja.

Moj otac i danas kucka u svojoj radionici do kasno u noć iako je moju sestru i mene već otpravio u bijeli svijet i iako danas kraj sebe ima samo moju majku. I kad ono skuckano podijeli između njih dvoje i države, zaključi kako njima i nije puno ostalo. I zato rijetko jede u restoranima. Možda tek kad je kakva važna godišnjica ili kad je mamin rođendan.

A onaj njegov skuckani dio koji svaki mjesec uredno uplaćuje u rupu bez dna zvanu državni proračun neki tamo gore činovnici raspoređuju na sve strane. Dio završi i u džepovima onih koji na sav glas već godinama urlaju kako su hrvatski branitelji i kako im, kao, svi mi zbog toga nešto dugujemo. Kao da im nije dosta što, ne radeći ništa, dobiju nekoliko puta više od moga oca. Ili mojih stričeva i ujaka. I dok ti veliki hrvatski branitelji urlaju i traže još i još, moj otac i njemu slični znoje se i pate kako bi skuckali dovoljno za te lažne domoljube koji se svojim ponašanjem usuđuju natuknuti kako su veći branitelji i veći Hrvati od moga oca. Veći od tisuću drugih očeva koji su nakon rata nastavili raditi i živjeti svoje živote ne busajući se o prsa svojim junaštvom. Jer pravi junaci su oni koji u sebi nose svoje patnje i boli. To ne znaju, valjda, ovi veliki, od svih najveći hrvatski branitelji koji su razapeli šator usred Zagreba, a iz njega potajice bježe u fine restorane gdje ručaju s ministrima i šefovima kojekakvih političkih stranaka. Pa što, rekli bi neki, jer imaju fine mirovine, pa ručaju na svoj račun. No nije tomu tako, a i ti veliki branitelji sami su toga svjesni. Ručaju na račun mog oca. Na račun mojih stričeva i mog ujaka. Ručaju, na kraju krajeva, i na moj račun. I pitam se bi li im, da im na jednom od tih ručkova netko pokaže sliku mog oca u njegovoj radionici kasno u noć, od stida zapeo zalogaj u grlu. 

Slavica Trgovac Martan / Pressedan.hr, portal studenata Sveučilišta Sjever

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara