BIO JE to običan, ne naročito inspirativan televizijski prilog povodom Dana slobode medija. Govorio je o padu profesionalnih standarda, o cenzuri u medijima, ugroženoj egzistenciji novinara pod pritiskom vlasnika, o političkim pritiscima, utjecaju oglašivača i sveopćem trendu tabloidizacije. I sve to ne bi bilo vrijedno pažnje da prilog nije emitiran na Hloverkinoj televiziji, takozvanom HTV-u. Upravo tamo gdje se cenzurira program u službi politike, gdje se začepljuju usta novinarima, prijeti im se otkazima, smjenjuje ih se ili marginalizira.
Bio je to prst u oko. Uvreda za zdrav razum. Apsurd koji je zapravo gruba ironija. Bio je to, osim svega, i bizarni dokaz u prilog teoriji da su mediji u Hrvatskoj još i slobodni, koliko nisu slobodni novinari koji u njima rade. Jer, eto, nije li vapaj zbog krize medija i novinarstva pronijet upravo na onoj televiziji koja sustavno krši profesionalna svojih novinara, kao i brojne postulate slobodnog novinarstva? Ne treba se nadati da je to bila nekakva naglo probuđena savjest na Prisavlju, još manje samokritika. Tek grubo podsjećanje da spasa još nema na vidiku.
Pobuna u Novom listu
Ovog vikenda Hrvatska je devetu godinu zaredom obilježavala Dan slobode medija, a još uvijek nije sigurna što ona točno uključuje. Slobodu vlasnika i urednika ili slobodu novinara? I kakvu točno slobodu: medija od politike, novinara od vlasnika i urednika, urednika od vlasnika? Ili tek slobodu novinara da se grčevito bori za svoje radno mjesto i uzima plaću za svoj posao, ma kakav on bio? Nije baš jasno o kakvoj se slobodi zapravo govori, a još manje tko o njoj govori.
Evo najsvježijeg primjera. Ovih dana digla se omanja buna u riječkom Novom listu zbog dolaska novog glavnog urednika Ivice Đikića. Prema nekim informacijama, samo trojica od tridesetak članova kolegija izjasnila su se pozitivno o tom imenovanju. Predvodnici otpora bili su aktualni i dugogodišnji urednici riječkog dnevnika. I to upravo oni koji su prije godinu dana prodali svoje dionice HDZ-ovu naftnom tajkunu Robertu Ježiću, na tome zaradili milijune, hvalili se kako su riječke novine zadržali u hrvatskom vlasništvu i dičili se obećanjem novog vlasnika da se neće miješati u uređivačku politiku. A onda su po želji tog istog vlasnika odbijali objavljivati tekstove svog novog komentatora Viktora Ivančića. Ali zato plasirali PR-ovske priloge o vlasnikovu poduzeću.
Međutim, sad kad ih je taj isti HDZ-ov vlasnik zamijenio bivšim feralovcem, samozvani ljevičari pobunili su se i počeli pisati o "zavisti, zlobi, ambicijama bez pokrića", o "gaženju novinara kao gnjida", o "redakcijskim kreaturama, prljavim i zlim egzekutorima". O kakvoj i čijoj slobodi može se govoriti u ovom slučaju? I od čega? O slobodi novinara, vlasnika i urednika, ili o slobodi gnjida i egzekutora? I to je samo jedan, najsvježiji primjer zbrke u kojoj su mnogi polupali lončiće.
Gromoglasna šutnja
Devetu godinu zaredom strukovna organizacija novinara, kao i novinarski sindikat, pozvali su svoje članove na pet minuta "gromoglasne šutnje". Valjda još i veće šutnje nego što inače vlada u novinarskim redakcijama. Iako taj apel zvuči zastrašujuće, doista je teško zamisliti vlasnike i urednike kako u pet do dvanaest prestravljeni bježe u skloništa, spuštaju rolete na prozorima, kljukaju se lijekovima i čekaju da se ta "gromoglasna tišina" napokon stiša. Da bi svi uključeni mogli nastaviti po starom. Vlasnici sa sponzorskim prilozima, PR-ovskim tekstovima, služenjem politici, prijetnjama otkazima, kršenjima kolektivnih ugovora, a vodstvo HND-a s tradicionalnim druženjem u revijalnom tonu... Ali šutnja ne pomaže. Stanje ne samo da nije bolje, ono je sve gore.
Ekonomska kriza došla je kao naručena dimna zavjesa: zamaglit će krizu profesionalnih sloboda, kao i katastrofalan odnos vlasnika medija prema slobodi medija. U recesiji novinarima je puno važnije spasiti radno mjesto, nego profesionalno dostojanstvo, a pod egidom krize vlasnici imaju dobar izgovor da čine ono što su oduvijek namjeravali. Ucjenjivati novinare pukom egzistencijom. To uvijek pali.
Novinari ne shvaćaju da se sami moraju izboriti za profesionalnu slobodu
U svemu tome, dakle, još uvijek nije jasno šuti li se devetu godinu zaredom u ime slobode medija ili slobode novinara? U ovom društvu vlasnici medija očito misle da imaju pravo određivati granice njegove slobode. Ali u ovom društvu novinari još nisu shvatili da se sami moraju izboriti za profesionalnu slobodu koju im vlasnici neće sami ustupiti. Ako su već zadnji u tom lancu, barem imaju priliku prvi započeti s njegovima razbijanjem.
Jedno je moljakati na ulici premijera Sanadera da zaštiti novinare od batinaša. Sasvim nešto drugo je vratiti se u redakciju i objaviti tekst protiv tog istog Sanadera. Jedno je javno kukati zbog srozavanja novinarskih standarda, a nešto sasvim drugo pokušati u redakciji promijeniti uređivačku politiku koju provode urednici kao produžene ruke vlasnika. Jedno je pozivati na novinarsku solidarnost, a sasvim nešto drugo činiti to tek onda kad se ostane bez posla, s prepolovljenom plaćom, prekršenim kolektivnim ugovorom i bez zakonske zaštite na koju se zaboravilo dok se dogovarala cifra na ugovoru.
Brnjice umjesto maski protiv gripe
Zar je u takvoj situaciji čudno što je najgorljiviji borac za novinare i novinarstvo postala upravo Mirjana Hrga? Ili što su bunu u Novom listu digli isti oni koji su se donedavno hvalili prodajom dionica HDZ-ovu tajkunu, računajući valjda na tradicionalno liberalan odnos te političke i ekonomske kaste prema slobodi medija?
Da, mediji su u komi. Da, vlasnici su samoživi. Da, politika je brutalna. Oglašivači sebični. Publika nezahtjevna. Javnost pasivna. A sudbina neizvjesna. Ali ništa od toga neće se promijeniti samo od sebe. Ni plakanjem pojedinaca tek kad na njih dođe red, a još manje nekakvom šutnjom, koliko god gromoglasna bila.
Uostalom, kao da novinari već dovoljno ne šute - bilo zato što su šutnju dobro naplatili ili zato što šutnjom osiguravaju egzistenciju ili što njome jednostavno spašavaju živu glavu - već bi se sada tom istom šutnjom trebali izboriti izboriti za svoje i profesionalne slobode. Tko zna, kako je krenulo možda HND uvjeri vlasnike da idućeg proljeća, povodom jubilarne desete "gromoglasne šutnje", svojim novinarima umjesto ovogodišnjih maski protiv gripe daruju brnjice. U dogovoru sa sponzorima, naravno.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Arhiva