Foto: 123rf

"TIHA KATASTROFA" je posebno uznemirujuća jer je toliko tiha, bez socijalnih nemira ili ikakve debate. Katastrofa je ova - nakon 88 mjeseci ekonomske ekspanzije koja je započela u lipnju 2009. godine, manji postotak američkih muškaraca u najboljim radnim godinama (25 do 54) radi nego što je radilo pred kraj Velike depresije 1940., kad je stopa nezaposlenosti bila iznad 14 posto. Da je sudjelovanje u radnoj snazi danas na razini iz npr. 2000. godine, gotovo 10 milijuna Amerikanaca više bilo bi zaposleno.

Stopa zaposlenosti odraslih muškaraca je pala za 13 postotnih bodova u pedeset godina. Ovaj ''radni deficit na razini neiskorištenosti iz Velike depresije'' potencijalnih muških radnika je tema nove monografije Nicholasa Eberstadta ''Men Without Work: America’s Invisible Crisis'' (Muškarci bez posla: Nevidljiva kriza Amerike), koja istražuje ekonomske i moralne posljedice ovoga:
Od 1948.godine postotak muškaraca starijih od 20 godina bez plaćenog posla se gotovo udvostručio, na skoro 32 posto. Ova ''jeziva i radikalna'' transformacija - muškarci koji stvaraju ''alternativni životni stil prastaroj muškoj potrazi za plaćenim poslom'' - je većinom dobrovoljna.

Muškarci koji ne traže posao

Muškarci koji su odabrali da ne traže posao su dva i pol puta brojniji od muškaraca koje vladine statistike broje kao nezaposlene jer traže posao.

Ono što Eberstadt naziva ''velikom normativnom promjenom'' stvorilo je ''održivu opciju'' za ''jake muškarce'' koji niti rade niti traže posao da odaberu ''ekonomski sjediti sa strane i živjeti od rada i obilja drugih''. Samo oko 15 posto muškaraca između 25 i 54 godine koji 2014. godine uopće nisu radili rekli su da su nezaposleni jer nisu mogli naći posao.

Već 50 godina broj muškaraca u toj dobnoj skupini koji ne radi niti traži posao raste gotovo četiri puta brže od broja muškaraca koji radi ili traži posao. Na tempo ove promjene ''poslovni ciklus skoro uopće ne utječe''. ''Ekonomski neaktivni'' su zasjenili nezaposlene te su, prema izračunima vladine statistike, ''glavna kategorija muškaraca bez posla''. Te su statistike stvorene prije nego su vladine politike i društveni stavovi omogućili bivanje ekonomski neaktivnim.

Vlada to financira

Eberstadt ne tvrdi da je su vladine potpore to omogućile, ali ističe kako je očito da vlada to financira. Tu dijelom i nema razlike. U monografiji iz 2012. godine, Eberstadt je komentirao da su 1960. godina bila 134 radnika za svakog službeno navedenog kao invalida, dok ih je 2010. bilo nešto više od 16. Između siječnja 2010. i prosinca 2011. godine gospodarstvo je proizvelo 1,73 milijuna poslova koji nisu bili na farmama, a u istom je razdoblju gotovo polovica od tog broja radnika počelo primati invalidnine. Sve to usprkos tome što na radnom mjestu danas ima manje stresa te je ono sigurnije nego ikad prije.

Većinom zbog vladinih beneficija i potpore ostalih članova obitelji, muškarci između 25 i 54 koji ne rade imaju za trećinu veće troškove domaćinstva nego prosjek ljudi s najnižim prihodima. Zbog toga Eberstadt tvrdi da se ''čini da im je bolje nego desecima milijuna Amerikanaca danas, uključujući milijune samohranih majki koje ili rade ili traže posao''.

Nedobrodošla američka izuzetnost

Ekonomija SAD-a nije slabija, a njena socijalna pomoć nije izdašnija od one 22 bogate nacije OECD-a. Ipak, SAD je na 22. mjestu, samo ispred Italije, po sudjelovanju muškaraca od 22 do 54 godine u radnoj snazi. Eberstadt ovo naziva ''nedobrodošlom 'američkom izuzetnošću'''.

1965. godine bilo je vjerojatnije čak za ljude koji su odustali od srednje škole da postanu dio radne snage nego za muškarce od 25 do 54 godine danas. Eberstadt također primjećuje kako ''se pad rada za moderne američke muškarce dogodio usprkos bitnim razvojima u obrazovanju''. Ovo urušavanje se poklopilo s odmicanjem od braka (''postotak muškaraca koji se nikad nisu oženili je tri puta veći 2015. nego što je bio 1956.''), što sugerira širu infantilizaciju. Isto to sugerira i kako dobrovoljno besposleni troše slobodno vrijeme - na primjer gledanje TV-a i filmova 5,5 sati dnevno, dva sata više od muškaraca koji se broje kao nezaposleni jer traže posao.

Eberstadt kaže da je reforma socijale iz 1996. godine ''maknula milijune samohranih majki sa socijale i uključila ih u radnu snagu'' te predlaže donošenje političkih inovacija koje bi promijenile poticaje i preokrenule ''društvenu kastraciju'' milijuna besposlenih muškaraca. Možda može upaliti. Preokretanje društvene regresije je teže nego uzrokovanje iste. Jedna manifestacija regresije, Donald Trump, je možda perverzni dokaz da je bar dio njegove vojske ljutih muškaraca zdravo nesretan zbog gubitka smisla, samopouzdanja i muškosti, što je posljedica odabrane i produžene besposlenosti.

George F. Will,The Washington Post/S engelskog prevela agencija TLP