Foto: Arhiva
"U ŠOKU sam. Plačem, ne znam da li od sreće ili jednostavno iznenađenja... Ne mogu vjerovati da je ovo tako brzo odjeknulo", kaže autorica pisma "Zašto sam odlučila reći 'Zbogom' Hrvatskoj?".
Pismo koje je potreslo naciju objavljeno je na portalu eMedjimurje.hr, koji je identitet autorice zaštitio na njen zahtjev. Pod uvjetom anonimnosti djevojka je, nakon što se njeno pismo proširilo internetom, dala i intervju za spomenuti portal.
"Moji su me prijatelji prepoznali u pismu", kaže djevojka, te dodaje da joj je telefon nije prestajao zvoniti nakon što se njen očajnički apel proširio hrvatskim internetskim prostorom.
"Napisala sam ga u očaju, nadajući se da će ljudi čuti moj glas, ali i glasove mojih kolega i kolegica te svih koji od očaja više ne mogu normalno funkcionirati. Ovo je sigurno san :)", poručuje autorica šokantnog pisma.
Opsežni intervju koji je dala za eMedjimurje.hr prenosimo u cijelosti:
Jesi li bila na konkretnom razgovoru za posao ili možda u međuvremenu dobila zaposlenje?
Ne, nisam dobila zaposlenje niti konkretnu ponudu za posao. Bila sam na razgovoru za posao u Varaždinu (to je drugi razgovor u dvije godine traženja posla), ali na temelju natječaja na koji sam se prijavila prije Božića. Nisam dobila posao.
Nakon završenog fakulteta, u jednoj banci u Austriji, stjecao sam iskustvo na šalteru sa 60-godišnjim gospodinom sa kojim sam između ostalog razgovarao i o obitelji. Spomenuo mi je da mu kćerka, visokoobrazovana, radi isto u banci. Na moje pitanje hoću li je možda imati priliku sresti kako obilazim razne interne odjele, rekao mi je - nećeš sigurno, jer radi u konkurentskoj banci. Nije poželjno primanje u radni odnos članova obitelji od zaposlenika. Tako je najbolje. Je li tako nešto moguće kod nas?
Ne. Takav je naš mentalitet i teško da će se ulaskom u EU to riješiti. Ako pratite vijesti iz Europe, savršeni primjeri za to su Rumunjska i Bugarska. Nažalost, navikli smo sve dobivati preko veze. Svi imaju prijatelje koji mogu nešto srediti, svi imaju rođake na nekim pozicijama, a oni koji imaju sredstva na ispite ili razgovore za posao nose i omotnice. Ako želite ići poštenim putem, smiju vam se u lice. Ako radite posao kak spada, žele vas što prije maknuti da slučajno svojim dobrim radom ne bi ocrnili ostale.
Tako se sada i meni smiju, postala sam budala jer sam se trudila na faksu i jer još uvijek vjerujem da se može i poštenim putem doći do posla. Ja priznajem da sam idealist. Moji roditelji su skromni radnici koji u gotovo 30 godina braka ni jednom nisu otišli na godišnji na more jer si to nisu mogli priuštiti.
Kako sam odrastala, tako sam sve više vidjela koliko se oni moraju odricati svega kako bi sebi i svojoj djeci osigurali koliko-toliko normalan život, da budemo siti i da nam bude toplo. Zato sam htjela upisati dobru školu i završiti dobar faks kako bi se roditelji ponosili, ali i kako bih im pomogla. To me motiviralo kroz cijeli studij. Mislila sam da ću, ako budem naporno učila i radila, dobivala petice i trudila se više od drugih, dobiti dobar posao nakon faksa.
Ja nisam očekivala visoke plaće i malo rada, ja sam točno znala koliko jedan profesor zarađuje, a koliko mora raditi. Ali sve su iluzije o normalnom životu eksplodirale nakon faksa. Situacija sa zapošljavanjem je sada kao jedna velika aukcija – tko najviše ponudi, dobiva posao. A što dalje s poslom, ne zna ni sam.
Zato nam propadaju tvrtke, radnici u industriji dobivaju otkaze, raspada nam se zemlja jer svatko "šlampavo" obavlja svoj posao. A zamislite dokle bi došli da nam je sustav sličan austrijskome kao što ste naveli u pitanju. Nebo bi nam bilo granica. Prvo moramo iz glave izbaciti taj pojam "preko veze", da bismo nešto promijenili u ovoj zemlji. Još malo i kruh ćemo dobivati preko veze.
Sustav kod nas ne funkcionira - to je opće poznato. Iako si se nekoliko puta žalila na ishode natječaja, prijavljivala ih prosvjetnoj inspekciji, nisi dobila kako kažeš niti jedan odgovor. Gdje je srž problema?
Možda je problem bio i u mojim prijavama jer sam anonimno predala prijave, no ipak sam ostavila mail adresu na koju mi mogu poslati ishod prijave. Imam osjećaj da se te prijave gube u kaosu sustava ili inspekcija izađe na teren pa zaključi da nema ničega spornog u zapošljavanju. Iskreno, ne znam što se događa.
Možda je u pitanju i mito ili neki dogovor između ravnatelja i inspektora, ali to Vam ja ne mogu reći, ja samo mogu nagađati što se događa u prosvjetnom sustavu. Znam za iskustva nekih profesorica i učiteljica koje su se također žalile pa su njihove žalbe odmah uvažene, ali sve s nekom dozom tajnovitosti, s preporukama da se nikome ne govori za žalbe, da to ništa ne izađe u javnost. Ljudi se u Hrvatskoj boje žaliti na nepravdu. Strepe za svoj posao. Svi znaju što se događa sa zviždačima.
Općenito je u prosvjeti situacija dosta nejasna i mutna. Sama vlast ne zna koliko zaposlenika ima u državnoj službi. Kada bi se napravio točan popis svih radnih mjesta, od prosvjete do zdravstva, mislim da bi se pojavila milijun i jedna nejasnoća i nepravilnost oko zapošljavanja, plaća i kvalifikacija radnika. Bojim se da je to bitka s vjetrenjačama.
Ja sam se prije mjesec dana žalila na jedan natječaj, radilo se o administrativnom poslu u zdravstvu, no dobila sam odgovor u kojem piše da je odjednom cijela ta ustanova, u koju sam se prijavila na natječaj, na godišnjem odmoru. Sada je već službeni rok za predavanje žalbe prošao. I, kako onda nešto postići ili ispraviti nešto?
Kulture gotovo da među mladeži niti nema. A pojavom Facebooka, još je srozana na niže grane. Roditeljima je potrebno samo da "scrolom" prođu po "zidu" Facebooka od svoje kćeri, sina pa da vide na kojem su kulturnom nivou mladi danas, kako se izražaju, što pišu i dijele sa svojim prijateljima. Mladima takav način izražavanja, hvalisanja i nerada ulazi pod kožu i teško je onda iz toga isplivati van, jer stvari postaju normalne i kao takve svakodnevno i opće prihvaćene. Kako utjecati na to, sa pedagoškog pogleda?
Nije problem u Facebooku, nije problem u novim medijima i novoj tehnologiji, problem je u tome kako odgajamo svoju djecu i pod kakav utjecaj dolaze jednom kad napuste sigurnost svog doma.
Ako se vi znate izražavati s poštovanjem ili ako je dijete odgojeno tako da se u svakom dijelu svojeg života prema svakoj osobi odnosi s poštovanjem, nikakav novi medij ili tehnologija neće vas spriječiti u tome da se i dalje prema osobi s druge strane mreže odnosite s poštovanjem.
Roditelji, odgajatelji i učitelji danas imaju težak zadatak – kako zaštititi dijete od sveg zla koje nas sve više okružuje i kako ga odgojiti i obrazovati da bude "bolje". Moramo imati na umu da djeca nisu glupa, da nisu nesposobna, ona upijaju svaku našu riječ i uče preko nas, bez obzira bili mi njihovi roditelji ili učitelji.
Vi na tehnološki napredak ne možete utjecati, on će se dogoditi htjeli vi to ili ne, ali možete utjecati na svjetonazor svojeg djeteta, možete utjecati na njegov moral i ponašanje, objasniti mu što je dobro ili loše, poželjno ili nepoželjno. Ne krivite televiziju ili Internet za neuspjehe svojeg djeteta kad ste mu upravo vi dopustili da sjedi pred ekranom satima bez nadzora.
Učitelji isto griješe kada kažu da postoje dobri i loši učenici. To nije istina. Svako je dijete posebno na svoj način i dobar će učitelj uvijek pronaći način da dopre do svakog djeteta u svojem razredu. Loš učitelj će kriviti dijete za jedinice, neuspjehe ili loše ponašanje.
U Hrvatskoj kultura postoji, ali sve manje ljudi mari za nju. Biti kulturnjak ili intelektualac danas u Hrvatskoj znači biti čudak, karikatura za ismijavanje. Ako nije Dolce&Gabbana, Versace ili Gucci, nije vrijedno spomena. Danas, nažalost, kulturu novog doba predstavljaju stilisti ili starlete.
Danas je mlade sram odjenuti narodnu nošnju ili zapjevati narodnu pjesmu iz svojeg kraja, ali nije ih sram pijane plesati na šankovima u noćnim klubovima na glazbu koja promovira nasilje, seks i materijalizam. Ako ste književnik i pišete o ozbiljnim temama koje muče današnjeg čovjeka, nitko vas neće htjeti objaviti. Prolaze samo knjige o skandalima, tračevima i lijepoj odjeći. Takvi su nam i mediji. Što se više prati? Red Carpet ili Dnevnik?
Za kraj ću napomenuti da me najgore od komentara na pismo pogodio onaj gdje jedan mladi gospodin kaže: "Kome danas treba hrvatski jezik i baba koja će mi objašnjavati zašto je Krleža bio izvrstan pisac?" Ovo sada ne govorim kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, već kao obična Hrvatica.
Ja ne vjerujem da na svijetu postoji isti takav jezik kao što je hrvatski, a da su se o njemu vodile ne samo jezične rasprave, već i političke, društvene i civilizacijske. Taj mladi gospodin onda nije slušao u školi (ili mu nitko nije objasnio) kada se govorilo o "jaziku horvatskom" i o ljudima koji su ginuli, koji su davali svoje živote da ga očuvaju i spase od propasti. Hrvatski jezik se nije dogodio preko noći, on se STVARAO stoljećima.
Mi ga nismo dobili od nekog na poklon, mi smo ga sami razvijali i njegovali. Hrvatski je jezik pokretao ljude i davao im snagu da se odupru nepravdama i ugnjetavanjima. Branili su nam da ga koristimo, da pjevamo pjesme na njemu, da spominjemo sam pridjev "hrvatski", no on je bio toliko jak da se odupro svemu. Hrvatski je jezik pokretao revolucije i ustanke, slavne govore u saboru!
Za njega se živjelo, zbog njega se umiralo. Reći da hrvatski jezik nije važan ili da su knjige iz hrvatske književnosti dosadne i nepotrebne, je isto kao da kažete da ne priznajete Hrvatsku, Hrvate i hrvatsku kulturu. Iako je svaka hrvatska pokrajina različita, a svaki hrvatski dijalekt jezični sustav za sebe, ono što nas ujedinjuje je hrvatski književni jezik i povijest koju taj jezik nosi na svojim leđima. Hrvatska riječ "jezik" dolazi od staroslavenske riječi "jâzik" koja, na kraju krajeva, znači NAROD.
Evo, nadamo se prema željama čitatelja da kasnije u što skorije vrijeme napravimo još jedan razgovor - uz uvjet da ćeš biti sretno zaposlena i opet inspirirati mnoge.
Ja se nadam da ću jednog dana ostvariti svoj san o otvaranju vlastitog posla i pomaganju ljudima iz svoje zajednice. Nadam se i da će Hrvatska jednog dana biti ona zemlja o kojoj svi sanjamo i koju još uvijek neki od nas želimo stvoriti.