ISTO onako kao što se može pretpostaviti da će sljedećeg dana sunce izaći na istoku, a zaći na zapadu, tako se može očekivati da će inicijativa SDSS-a o uvođenju ćirilice i srpskih književnika u nastavni program biti dočekana na nož od velikog dijela hrvatske javnosti. Za veliki dio građana Hrvatske će samo razmatranje takve ideje biti nezamislivo bogohulništvo, a najmanje što se može očekivati jest lavina poziva premijeru Sanaderu da po tom pitanju što brže utiša svog "razbahaćenog" koalicijskog partnera.

Simbol Istoka i pravoslavlja

Takve su reakcije sasvim razumljive, s obzirom da je ćirilica jedan od simbola svih onih vremensko-prostornih koordinata od kojih je Hrvatska nastojala pobjeći u posljednjih nekoliko desetljeća. Taj bijeg, koji se nastavio i nakon što je Hrvatska uspjela ostvariti samostalnost, svoj cilj ima u apstraktnom Zapadu koji oličavaju Europska Unija, NATO, kapitalizam i zapadne (katoličke) kršćanske vrijednosti. Povratak ćirilice, koja simbolizira socijalizam, Jugoslaviju, a još više Istok i pravoslavlje, će za mnoge biti povratak u tu mračnu prošlost, odnosno uklanjanje čak i onih simboličnih tekovina Domovinskog rata na kojemu Hrvatska danas tvori svoj identitet.

Dok se o tome jesu li takve reakcije racionalne ili ne može itekako raspravljati, gotovo je izvjesno da je SDSS-ova inicijativa o povratku ćirilice itekako proračunata. Rasplamsavanje nacionalističkih strasti na ionako nezdravoj postizbornoj političkoj sceni Hrvatske, pa i možebitno dovođenje vlastitog koalicijskog statusa u pitanje, su sasvim prihvatljiva cijena za potez koji bi toj dugo vremena marginaliziranoj i ne previše ozbiljno shvaćanoj stranci mogao donijeti status važnog igrača hrvatske politike. Ukoliko bi Sanader tu inicijativu prihvatio, time bi se pokazalo da je SDSS nešto više od skupine lovaca na fotelje, nego da se iza toga krije nekakav suvisli politički cilj – u ovom slučaju konačan izlazak srpske etničke zajednice iz manjinskog geta, odnosno njena konačna integracija u hrvatski kulturni i politički korpus.

Ćirilica: SDSS-ova ulaznica u ozbiljnu politiku

Takvu je integraciju teško zamisliti ako se ona bude svodila isključivo na dijeljenje fotelja i prigodničarske izjave tipa "Hristos se rodi". Isto se tako teško može zamisliti da će hrvatski Srbi prestati biti corpus separatum ili strano tijelo unutar hrvatske države ako se prethodno ne prizna njihov doprinos hrvatskoj kulturi i povijesti. Stoga je inicijativa SDSS-a sasvim legitimna i svaki  hrvatski vlastodržac, barem onaj koja se voli kititi reputacijom "snažnog i odlučnog državnika", je mora razmotriti.

Ukoliko bi se ta inicijativa prihvatila, ona, zapravo i ne bi imala nekakvog opipljivog učinka na srpsku zajednicu, s obzirom da ti sadržaji ionako već postoje u manjinskim školskim programima. Mnogo važniji je njen učinak na hrvatsku javnost u cjelini koji bi na duži rok mogao biti blagotvoran, bez obzira na svu žuč koju se danas prolijeva na samo njeno spominjanje.

Tridesetak slova nisu opasnost po hrvatski identitet

Povratak ćirilice u Hrvatsku bi trebao prije svega biti konačni znak da se Hrvatska očistila od trauma svoje prošlosti te da se na tih tridesetak slova gleda manje kao oličenje nekakve opasnosti po vlastiti nacionalni identitet, a više kao znak da je taj identitet konačno potvrđen. Ćirilica više ne bi bila srpsko, nego ono što je bila veći dio hrvatske povijesti – hrvatsko pismo, odnosno jedan od temelja hrvatskog kulturnog identiteta kojeg nitko sa strane ne može i nema pravo svojatati.

Argumenti da će kroz ćirilicu u hrvatskim školama ponovno uskrsnuti Velika Srbija zvuče prilično isprazno, pogotovo kada se dovedu u kontekst s današnjim jadikovkama srpskih nacionalista o prodoru "tjedna" i drugih kroatizama u svakodnevni srpski govor. O panici koju takve riječi na ulicama Banje Luke izazivaju među tamošnjim dušobrižnicima nije potrebno ni govoriti.

Čemu dodatno opterećivati učenike?

Ukoliko, pak, SDSS-ovu inicijativu treba odbiti, onda je to suvislije i ispravnije opravdavati zdravorazumskim argumentima po kojima bi učenje ćirilice u hrvatskim školama predstavljalo sasvim neopravdano trošenje proračunskog novca i opterećivanje učenika. Taj je stav sasvim utemeljen, s obzirom da je danas prilično mala vjerojatnost da će hrvatskim građanima ćirilica trebati u svakodnevnom životu. Poznavanje ćirilice će, bez svake sumnje, pomoći Hrvatima da se snalaze na ulicama Makedonije, Bugarske i bivšeg Sovjetskog Saveza, isto kao što će znatno olakšati učenje ruskog jezika – što, s obzirom na današnje geopolitičke trendove, i nije tako besmislen pothvat – ali takve blagodati, ipak, ne izgledaju vrijedne dodatnog učeničkog maltretiranja.

Loš tajming za objavu ideje

S druge strane, i taj argument bi se mogao oboriti s time da SDSS ne predviđa povratak na jugoslavenska vremena, odnosno obvezno učenje ćirilice u školama. To bi pismo u budućim hrvatskim školama trebalo biti izborni, odnosno fakultativni predmet. Dakle, roditelji koji ne budu htjeli da im se djeca "truju" s omrznutim "srbojugoslavenskim" pismom će moći mirno spavati, a ni proračun i učeničke torbe neće narasti više nego što uistinu bude želje za tim zaboravljenim znanjem.

Jedini argument zbog kojeg bi se mogla ozbiljno kritizirati ova ideja jest njen tajming – nekoliko mjeseci nakon vukovarskih presuda i ponovno rasplamsanih nacionalističkih strasti. Međutim, žuč koja se danas prolijeva zbog slova koja će možda za nekoliko godina u hrvatske čitanke bi bilo suvislije prolijevati zbog brojki koje su već danas došle na police hrvatskih trgovina.

Dragan Antulov

>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr