Foto: Fokus

“Što to, jebemu, znači?” glasno upitam. U trenu shvatim
da sam izgubila prokletog Oscara i da se, na vlastiti užas, ne
ponašam nimalo dražesno. Zapravo, bestidno pizdim.
Midar me promatra preko okvira od kornjačevine.
“Oprostite? Želite li da ponovim ovo posljednje?”
“D-da”, promucam, a oči mi prelaze s jednog člana
obitelji na drugog, u nadi da ću ugledati neki znak podrške.
Jayeve su oči suosjećajne, ali Joad me ne može ni pogledati.­
Nešto črčka po notesu, a čeljust mu se uzrujano trza. A
Cathe­rine... e, ona bi zbilja mogla biti glumica jer se nevje-
rica na njezinu licu doima posve uvjerljivom.
Gospodin Midar nagne se bliže k meni, govoreći od-
mjereno, kao da razgovara sa svojom nemoćnom bakom.
“Dionice Bohlingerove kozmetike koje su pripadale vašoj
majci, sad će pripasti vašoj šogorici Catherine.” Drži službeni
dokument tako da ga mogu vidjeti. “Svatko će od vas dobiti
ovo u prijepisu, ali sad možete pogledati moj primjerak.”
Namrštim se i mahnem rukom, pokazujući mu da se od-
makne, trudeći se iz sve snage da dišem. “Ne, hvala”, uspijem­
izustiti. “Molim vas, nastavite. Oprostite zbog ovog.” Pogrbim
se na stolcu i ugrizem za usnicu da ne zadrhti. Mora­ da je
to neka greška. Tako sam... tako sam puno radila. Htjela
sam da mama bude ponosna na mene. Je li mi to Catherine
smjestila? Ne, ona nikad ne bi bila tako okrutna.
“Time otprilike završavamo ovaj dio postupka”, zaključi
odvjetnik. “A s vama, Brett, moram o nečemu nasamo po-
razgovarati.” Pogleda u mene. “Imate li vremena, ili da se
dogovorimo za neki drugi dan?”

Gubim se u magli, boreći se da iz nje izađem. “Može
i danas”, kaže netko glasom koji zvukom nalikuje na moj.
“Onda dobro.” Odvjetnikov pogled prelazi preko licâ
za stolom. “Ima li kakvih pitanja prije nego zaključimo za
danas?”

“Sve smo sredili”, kaže Joad. Ustane sa stolca i krene
prema vratima, kao zatvorenik koji odlazi na pauzu.
Catherine provjerava poruke na mobitelu, a Jay, pun
zahvalnosti, prilazi Midaru. Baci pogled na mene, ali brzo
okrene glavu. Moj se braco, bez sumnje, osjeća pokunjeno.
A ja se osjećam bolesno. Jedino se Shelley doima poznato, s
onim neposlušnim smeđim kovrčama i blagim sivim očima.
Raširi ruke i privuče me u zagrljaj. Ni Shelley ne zna što bi
mi rekla.

Redom, moja braća i njihove žene rukuju se s gospodi-
nom Midarom, a ja šutke sjedim na stolcu, poput zločeste
učenice koja je nakon nastave ostala u kazni. Čim izađu
Midar zatvori vrata, a prostorijom zavlada takva tišina da
mogu čuti strujanje krvi dok mi prolazi kroz sljepoočnice.
Odvjetnik se vrati na svoje mjesto na čelu stola, tako da sa-
da sjedimo pod pravim kutom. Lice mu je glatko i opaljeno
suncem, a smeđe oči u blagom neskladu s oštrim crtama lica.
“Sve u redu?” upita, kao da zaista želi odgovor. Mora da
ga plaćamo po satu.

“Dobro sam”, kažem mu. Siromašna sam, ostala sam
bez majke, ponižena sam, ali sam dobro. Baš dobro.
“Vaša se majka brinula da će vam današnji dan biti
posebno težak.”

“Zbilja?” upitam uz gorak osmijeh. “Mislila je da će me
možda uznemiriti što me izostavila iz oporuke?”
On me potapše po ruci. “Nije baš tako.”
“Jedina kći, a što sam dobila? Frišku figu. Čak ni simbo­
ličan komad namještaja. Pa ja sam joj kći, dovraga.”
Maknem ruku od njegove i stavim je u krilo. Kad spu-
stim oči, pogled mi padne na prsten sa smaragdom, odluta
gore do Rolexova sata i napokon se spusti do Cartierove Tri-
nity narukvice. Opet podignem pogled i vidim kako nešto
nalik na gađenje zamračuje zgodno lice gospodina Midara.
“Znam što mislite. Mislite da sam sebična i razmažena.
Mislite da je sve ovo zbog novca i moći.” Grlo mi se stegne.
“Zapravo, sve što sam jučer željela... bio je njen krevet. Sa-
mo to. Željela sam samo njezin stari stilski...” Trljam grlo
da uklonim knedlu. “Krevet... Tako da se mogu sklupčati u
njemu i osjetiti je...”

Na vlastiti užas, počnem jecati. Isprva slabašno, a zatim
se jecaji pretvore u ružno, glasno cmizdrenje. Midar skoči pre-
ma pisaćem stolu i dohvati papirnate rupčiće. Pruži mi jedan i
potapše me po leđima dok se ja borim da povratim pribranost.
“Žao mi je”, zakriještim. “Sve mi ovo... tako teško pada.”
“Shvaćam.” Sjena koja mu prelazi preko lica navede me
na pomisao da je možda zaista tako.
Tapkam oči rupčićem. Dubok udah. Pa još jedan. “U
redu je”, kažem, kolebajući se na rubu pribranosti. “Rekli ste
da moramo o nečemu poslovno razgovarati.”
Odvjetnik izvuče iz kožne torbe još jedan svijetlosmeđi
fascikl i stavi ga na stol ispred mene. “Elizabeth je za vas
imala nešto drugo na umu.”

Otvori fascikl i pruži mi list požutjela papira. Zurim u
papir. Pregibi na njemu tvore mozaik koji mi govori da je
nekad bio zgužvan u kuglicu. “Što je to?”
“Životni popis”, objašnjava mi. “Vaš životni popis.”
Potrebno mi je nekoliko sekundi da uvidim kako je ovo
zapravo moj rukopis. Kićeni rukopis četrnaestogodišnjakinje.
Očito sam sama sastavila ovaj životni popis, iako se toga ne
sjećam. Pokraj pojedinih ciljeva, opažam komentar ispisan
majčinom rukom.

*1. Imati dijete, možda i dvoje.
2. Poljubiti Nicka Nicola.
3. Skupiti navijačice u ekipu. Čestitam. Je li to bilo jako
     važno?
4. Dobiti sve čiste petice. Savršenstvo se precjenjuje.
5. Skijanje u Alpama. Baš nam je bilo zabavno!
*6. Nabaviti psa.   
7. Ispravno odgovoriti kad me sestra Rose prozove,
a ja baš razgovaram s Carrie.
8. Otići u Pariz. Ah, kakve uspomene!
*9. Ostati zauvijek prijateljica s Carrie Newsome!
10. Otići na Northwestern. Tako sam ponosna na svoju
     Divlju Mačkicu!
11. Ponašati se superprijateljski i ljubazno. Tako i treba!
*12. Pomagati siromašnima.
*13. Imati zbilja kul kuću.
*14. Kupiti konja.
15. Utrke s bikovima. Nemoj ni pomišljati na to.
16. Naučiti francuski. Très bien!
29Lori Nelson Spielman
*17. Zaljubiti se.
*18. Nastupiti uživo, na supervelikoj pozornici.
*19. Biti u dobrim odnosima s tatom.
*20. Postati strašno dobra nastavnica!

“Uf ”, kažem pregledavajući popis. “Poljubiti Nicka
Nicola.­ Biti navijačica.” Osmjehnem se i gurnem popis natrag
prema odvjetniku. “Slatko. Odakle vam to?”
“Od Elizabeth. Čuvala ga je tijekom svih ovih godina.”
Nagnem glavu ustranu. “I... što to znači? Oporučno mi
je ostavila moj stari životni popis? Je li to sve?”
Gospodin Midar se ne smiješi. “Pa, tako nekako.”
“Ali, što to znači?”

On privuče stolac do mojeg. “OK, stvar je u sljedećem.
Elizabeth je prije puno godina izvukla ovaj popis iz smeća.
Tijekom vremena, svaki put kad biste ostvarili neki od svojih
ciljeva, ona bi taj cilj precrtala.” Pokaže na stavku NAUČITI
FRANCUSKI. “Vidite?”
Majka je preko mojih riječi povukla crtu i dopisala Très
bien!
“Ipak, deset ciljeva s popisa još nije ostvareno.”
“Ma, dajte. To nema nikakve veze s mojim sadašnjim
ciljevima.”
On odmahne glavom. “Vaša je majka mislila da su ti
ciljevi valjani i da će biti čak i danas.”
Mrštim se, boli me što me nije bolje poznavala. “Pa,
pogriješila je.”

“I bilo bi joj drago da zaokružite ovaj popis.”
U čudu otvorim usta. “Mora da se šalite.” Mahnem
popisom prema njemu. “Napisala sam ovo prije dvadeset
godina! Voljela bih poštovati majčine želje, ali ne tako što
ću se zamarati ovim ciljevima!”

On podigne ruke poput prometnika. “Hej, ja sam samo
glasnik.”
Duboko udahnem i kimnem. “Oprostite.” Zavalim se
natrag u stolac i protrljam čelo. “Što je uopće time mislila?”
Prekopavši po fasciklu, gospodin Midar izvadi blijedo-
ružičastu omotnicu. Smjesta je prepoznam. Crane, njezin
omiljeni listovni papir. “Elizabeth vam je napisala pismo i
zamolila me da vam ga naglas pročitam. Nemojte me pitati
zašto vam ga jednostavno ne mogu dati. Inzistirala je na tome
da vam ga pročitam.” Osmjehne mi se kao pravi pametnjako-
vić. “Znate čitati, zar ne?”

Prikrivam osmijeh. “Gledajte, nemam pojma što je
moja majka smislila. Prije današnjeg dana rekla bih, ako je
zatražila da mi ga pročitate naglas, da za to postoji nekakav
razlog. Danas se, međutim, ne mogu više ni u što zakleti.”
“Meni se čini da se ništa nije promijenilo. Imala je svoje
razloge.”

Srce mi ubrzano zakuca na zvuk paranja omotnice.
Prisiljavam se da sjednem uspravno i sklopim ruke u krilu.
Midar stavi na nos naočale za čitanje i pročisti grlo.
“‘Draga Brett, najprije dopusti da ti kažem koliko mi je žao zbog svega
što si morala pretrpjeti u ova posljednja četiri mjeseca. Bila
si moja snaga, moja duša, i na tome ti zahvaljujem. Nisam te
htjela napustiti. U nama je bilo još toliko života i ljubavi. No,
ti si jaka, izdržat ćeš, čak ćeš i procvasti, iako mi to sada ne
vjeruješ. Znam da si danas tužna. Neka ta tuga malo potraje.
Voljela bih biti uz tebe da ti pomognem prebroditi ovo
vrijeme tuge. Zgrabila bih te u naručje i stezala dok ne osta-
neš bez daha, kako sam to činila dok si bila djevojčica. Ili
bih te možda izvela na ručak. Našle bismo ugodan stol u
Drakeu i ja bih provela cijelo poslijepodne slušajući o tvojim
bojaznima i jadima, gladeći te po ruci, kako bih ti pokazala
da osjećam tvoju bol.’”

Midarov glas zvuči pomalo muklo. Pogleda me preko
stola. “Dobro ste?”
Kimnem jer nisam u stanju govoriti. On me uhvati za
ruku i stisne je prije no što će nastaviti.
“‘Mora da si danas bila jako zbunjena kad su tvoja braća
dobila svoje nasljedstvo, a ti nisi. A mogu zamisliti kako si
bila bijesna kada je glavno mjesto u tvrtki pripalo Catherine.
Vjeruj mi, znam što radim, a činim to u tvojem najboljem
interesu.’”

Midar mi se smješka. “Majka vas je voljela.”
“Znam”, šapnem, rukom pokrivajući drhtavu bradu.
“‘Jednoga dana, prije gotovo dvadeset godina, praznila
sam tvoj koš za smeće, Beverly Hills, pa sam u njemu našla
ovaj papir zgužvan u kuglicu. Naravno, morala sam gurnuti
nos u to. Možeš zamisliti kako sam bila oduševljena kad sam
ga razmotala i otkrila životni popis koji si sastavila. Ne znam
zašto si ga odlučila baciti jer se meni učinio zgodnim. Pitala
sam te o tome nešto kasnije te večeri, sjećaš se?’”
“Ne”, glasno kažem.

“‘Rekla si mi da su snovi za budale. Rekla si mi da ne
vjeruješ u snove. Mislim da je to možda imalo neke veze
s tvojim ocem. Trebao je to poslijepodne doći po tebe da
odete na izlet, ali nije došao.’”

Bol me ščepa za srce i uvrne ga, uplećući ga u bijedni
čvor srama i bijesa. Ugrizem se za donju usnicu i zatvorim
oči. Koliko me puta otac tako ostavio na cjedilu? Izgubila
sam računicu. Nakon prvih desetak puta, već sam trebala
shvatiti. No, bila sam previše lakovjerna. Vjerovala sam u
Charlesa Bohlingera. Poput mitskog Djeda Mraza, moj će se
otac sigurno pojaviti, samo moram dovoljno vjerovati u to.
“‘Tvoji životni ciljevi duboko su me dirnuli. Neki su bili
smiješni, kao onaj pod brojem sedam. Drugi su bili ozbiljni i
suosjećajni, kao onaj pod brojem dvanaest: POMAGATI SIRO-
MAŠNIMA. Uvijek si bila sklona davanju i imala tako osjetljiv,

misaon duh, Brett. Zato mi je sada teško vidjeti da je toliko
tvojih životnih ciljeva ostalo neostvareno.’”
“Ne želim više te ciljeve, majko. Promijenila sam se.”
“‘Naravno da si se promijenila’”, čita dalje Midar.
Otmem mu pismo iz ruke. “Zbilja je to napisala?”
Prstom mi pokaže odgovarajući redak. “Evo ovdje.”
Dlačice na rukama mi se nakostriješe. “Nevjerojatno.
Nastavite.”

“‘Naravno da si se promijenila, draga, ali bojim se da si
odbacila svoje istinske težnje. Imaš li danas uopće ikakvih
ciljeva?’”

“Jasno da imam”, kažem, tjerajući mozak da se sjeti
barem jednog od njih. “Prije današnjeg dana nadala sam se
da ću voditi Bohlingerovu kozmetiku.”
“‘Taj posao za tebe nikad nije bio primjeren.’”
Prije nego što sam stigla zgrabiti papir, gospodin Midar
se nagne naprijed, upirući prstom u rečenicu.
“Oh, Bože. Baš kao da me sluša.”
“Možda je zato i htjela da vam pismo pročitam naglas,
tako da vas dvije možete voditi dijalog.”
Obrišem oči papirnatim rupčićem. “Oduvijek je imala
šesto čulo. Kad god me nešto mučilo, nisam joj to morala
reći. Ona bi rekla meni. A kad bih je pokušala razuvjeriti,
pogledala bi me i rekla: ‘Brett, zaboravljaš da sam te ja rodila.
Ja sam jedina osoba koju ne možeš prevariti.’”
“Lijepo”, kaže odvjetnik. “Takva je veza nešto nepro-
cjenjivo.”

U njegovim očima ponovo opazim bljesak boli. “Jeste li
i vi izgubili nekog od roditelja?” upitam.
“Oboje su živi. Žive u Champaignu.” No, ne kaže jesu
li zdravi. Puštam ga na miru. “‘Žao mi je što sam dopustila
da sve ove godine radiš za Bohlingerovu kozmetiku...’”
33Lori Nelson Spielman
“E, baš ti hvala, majko!”
“‘Preosjetljiva si za tu okolinu. Ti si rođena za nastavu.’”
“Nastavu? Ali ja mrzim nastavu!”
“‘Nikada nisi tome dala poštenu priliku. One godine u
Meadowdaleu doživjela si užasno iskustvo, sjećaš se?’”
Odmahujem glavom. “Oh, itekako se sjećam. To mi je
bila najduža godina u životu.”

“‘A kad si došla k meni, uplakana, frustrirana i puna
tjeskobe, pozvala sam te da se mi se pridružiš u poslu i našla
ti mjesto u marketingu. Bila bih sve učinila samo da izbrišem
bol i brigu s tvojega krasnog lica. Iako sam godinama inzisti-
rala na tome da zadržiš nastavničku dozvolu, dopustila sam
ti da odustaneš od svojeg sna. Da ostaneš u ugodnom i dobro
plaćenom poslu, koji za tebe nije bio ni izazov ni poticaj.’”
“Sviđa mi se taj posao”, kažem.
“‘Strah od promjena dovodi do stagnacije. A to nas vraća­
na tvoj životni popis. Molim te da pregledaš svoje ciljeve dok
Brad bude dalje čitao.’”

Odvjetnik stavi popis ispred nas i ja ga počnem prou-
čavati, ovaj put pažljivije.
“‘Polazeći od prvobitnih dvadeset, stavila sam zvjezdicu
pokraj deset preostalih ciljeva kojima želim da se posvetiš.
Počnimo s brojem jedan: IMATI DIJETE, MOŽDA I DVOJE.’”
Zastenjem. “Ovo je suludo!”

“‘Bojim se da ćeš zauvijek živjeti sa sjenkom u srcu ako
djeca, ili barem jedno dijete, ne budu dijelom tvojeg života.
Iako poznajem mnogo sretnih žena bez djece, ne vjerujem
da si jedna od njih. Ti si djevojčica koja je voljela lutke i
koja je jedva dočekala dvanaestu, da smije čuvati djecu. Ti
si djevojčica koja je znala umotati u dječju dekicu mačka
Tobyja i plakati kad bi se on odande izmigoljio te sa stolca
za ljuljanje skočio na pod. Sjećaš se, draga?’”
Smijeh mi se isprepleće s jecajima. Gospodin Midar
pruži mi još jedan papirnati rupčić.

“Zbilja volim djecu, ali...” Ne mogu završiti misao.
Morala bih okriviti Andrewa, a to jednostavno nije pošteno.
Iz nekog razloga suze i dalje naviru. Kao da ih ne mogu
zaustaviti. Midar čeka, sve dok naposljetku ne pokažem na
pismo i mahnem mu da nastavi.
“Sigurni ste?” upita, položivši mi ruku na leđa.
Kimnem, pritišćući na nos papirnati rupčić.
On se doima skeptično, ali nastavlja.
“‘Preskočit ćemo broj dva. Vjerujem da si doista poljubila
Nicka Nicola i nadam se da ti je bilo lijepo.”
Smješkam se. “Bilo je lijepo.”
Midar mi namigne pa zajedno nastavimo pregledavati
popis.

“‘Prijeđimo na broj šest’”, čita on. “‘NABAVITI PSA. Mislim
da je to sjajna ideja! Idi po psića, Brett!’”
“Psa? Zašto misli da želim psa? Nemam vremena ni za
zlatnu ribicu, a kamoli za psa.” Pogledam Brada. “Što će se
dogoditi ako ne ostvarim ove ciljeve?”
On izvadi snop ružičastih omotnica za pisma, poveza-
nih gumenom vrpcom. “Vaša je majka odredila da se, svaki
put kad ostvarite jedan od ovih životnih ciljeva, vratite k
meni, a ću vam predati jednu od ovih omotnica. Kad ostva-
rite svih deset ciljeva, dobit ćete ovo.” Podigne omotnicu na
kojoj piše USPJEH.
“Što je u toj omotnici?”
“Vaše naslijeđe.”

“Jasno,” kažem, trljajući sljepoočnice. Pogledam ga ravno
u oči. “Imate li pojma što to znači?”
On slegne ramenima. “Nagađam da će to za vas značiti
neke velike životne promjene.”
“Promjene? Život kakav sam poznavala upravo je isjec-
kan na komadiće! I sad bih ga trebala ponovo sastaviti, tako
da bude onakav kakvim ga je zamišljalo neko... neko deri-
šte?”
“Gledajte, ako vam je ovo za danas previše, možemo se
dogovoriti za ponovni sastanak.”
Ustanem. “Ovo jest previše. Došla sam jutros ovamo,
očekujući da ću izaći kao direktorica Bohlingerove kozmeti-
ke. Htjela sam da se moja majka ponosi mnome te da uzdi-
gnem poslovanje kompanije u nove visine.” Grlo mi se steže
i teško gutam. “Umjesto toga, trebala bih nabaviti konja?
Nevjerojatno!” Trepćem ne bih li zadržala suze i pružim mu
ruku. “Žao mi je, gospodine Midar. Znam da vi niste krivi,
ali ja se u ovom času jednostavno ne mogu baviti time. Javit
ću vam se.”

Već sam gotovo prošla kroz vrata kadli Midar dojuri za
mnom, mašući onim životnim popisom. “Ponesite ovo,” kaže
mi, “za slučaj da se predomislite.” Gurne mi popis u ruke.
“Sat otkucava.”

Nagnem glavu ustranu. “Kakav sat?”
On pokunjeno spusti pogled na svoje cipele, marke Cole
Haan. “Do kraja ovog mjeseca morate ostvariti bar jedan od
ovih ciljeva. Za godinu dana, računajući od danas, to jest do
13. rujna iduće godine, trebate zaokružiti cijeli popis.”

Pssst! Ovu, i još uzbudljivih knjiga, potražite na službenoj stranici Fokusa!