Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index,Privatna fotografija

ZNAŠ kaj je lijepo u ovom sivom svijetu punom hrđavih čavla, banana sa smeđim točkicama i loših ljudi? Francuska salata. Zvuči glupo, ali je. Francuska salata je bolji prijatelj od većine prijatelja koje ćeš imat kroz život. Dobra je. Fina je. Čak i ako tebi nije fina, svejedno je dobra jer je transparentna. S francuskom salatom uvijek znaš na čemu si. Ne moraš pitat kaj je unutra jer je ono što vidiš upravo ono što i dobivaš. Ok, možda ne vidiš jaje ako je sitno narezano, ali znaš da je tu jer ti francuska sve kaže. Francuska salata ti nikad neće lagat. Neće ti reć da ćeš smršavit od majoneze u njoj ni da ćeš se osjećat poletno nakon nje. Ona te voli i želi da si sretan. Francuska salata je prijatelj kojeg često uzimaš zdravo za gotovo, a ne bi trebao. Zagrli svoju francusku salatu sljedeći put kad ju vidiš. Zagrli ju ustima i pokaži joj da ju voliš. Hešteg volim francusku salatu. Hešteg krvna grupa majoneza. Hešteg fitness, fitgirl.

Sretan Uskrs svima koji su slavili i sretan produženi vikend svima koji nisu. Ja sam svoj provela ovako.

Francuske salate kilu. Hrena toliko puno da ne samo da su mi se pročistili sinusi nego mi je isparilo 90 posto sjećanja na srednju školu. Mladog luka toliko jako puno da je sva sreća da je dečko s kojim se ljubim u usta otišao pozdravit svoje doma jer bi inače prekinuli brže nego što ajfonu iscuri baterija. To i je smisao gastronomskog dijela blagdana - natrpat se ko mala gica i valjat se u vlastitom salu dok vičeš da više nikad nećeš ovako a znaš da lažeš i da hoćeš, kao što Parni valjak laže da ima oproštajni koncert i onda ipak nastavi nastupat. A još nismo ni došli do čokoladnih zecova i čokoladnih jaja i orahnjača i makovnjača i pinca. Word mi je podcrtao riječ pinca jer mu očito ne postoji u fondu riječi. Surov je ovaj svijet u kojem živimo, ako pinca nije prepoznata kao institucija.

Uglavnom, stavim ja svoju Uskršnju sliku s francuskom salatom na Fejs jer želim da svi znaju da sam upravo pojela svoju najbolju prijateljicu i vidi čuda… jedna žena me prozvala da sam debela. Ne baš konkretno tim riječima, onako kako kurvi ne kažeš da je kurva nego dobronamjerno insinuiraš da monetizira vlastito spolovilo:

"Lakše malo s tom hranom" - napiše ona meni na sveti dan Isusove pobjede nad smrti, "počinje ti se kužit."

Kužit mi se počinje. Da jedem hranu. Da jedem hranu u usta mi se počinje kužit, zamisli apsolutne nevaljale nevolje i sramote! Prst u usta odmah sad, prije nego dobijem otkaze na svim radnim mjestima na kojima sam dobila posao zbog opsega struka, kužit mi se počinje da ručam ručkove i večeram večere! Počinje se kužit.

Malo sam već pričala o ovoj problematici u prošloj kolumni, ali nedovoljno opsežno i snažno, ne onoliko koliko mi moje srce koje pumpa krvnu grupu majoneze to želi. A želi, jer me ovakve stvari ljute.

Ne zato što je meni netko rekao da sam se udebljala, ipak sam na fakultetima završila te neke financije i iako neki u mojih novih 8 kila vide probleme, ja to gledam na drugačiji način. Ja sebe ne vidim kao deblju osobu, ja sebe vidim kao brokera, a svoje tijelo kao portfelj. Moj portfelj je zahvaljujući novim dionicama francuske salate ostvario prinos, što veseli mene kao brokera, ali i mog klijenta, onog dečka koji se vraća doma taman sutra kad će iz mene iščeznut zadnji trzaji mladog luka, a moj klijent voli kad se portfelj priklanja trendu ljuljanja, a ne žuljanja. Ne ljuti me kad mi netko kaže da sam se udebljala. Ne ljuti me ni više ni manje nego kad mi netko kaže da sam premršava, a bilo je i takvih trenutaka.

Ljuti me to što ljudi, i kad kažem ljudi, najčešće mislim na žene, imaju konstantnu potrebu zabijanja nosa u stvari u kojima im nije mjesto.
 Premršava si. Predebela si. Pre-taman si. 

Sve to "dobronamjerno", kako kaže i ova žena koja mi se obratila:

"Vidjela sam te na televiziji pa sam skužila da si se udebljala, nemoj se odmah ljutit" - pa jebemu čokoladnog zečića u odgrižena uheka, what's your point? Kakva bi točno trebala bit moja reakcija na te stvari? O, hvala što ste primijetili gospođo, evo uskratit ću si 25 grama francuske salate da bi vama bilo ljepše dok gledate televiziju?

Ima jedna super knjiga koju mi je jednom preporučio jedan prijatelj, ne sjećam se kak se zove (knjiga, ne prijatelj), ali se sjećam da je imala super poruku u stilu: "Kad pričaš s ljudima, nemoj površno slušati samo to što ti govore, slušaj malo bolje pa ćeš čuti i namjeru." Ovo sam full loše citirala ali dovoljno dobro ilustrira ono što želim reći.

Koja je namjera gospođe koja je meni "dobronamjerno" išla reć da malo pripazim? Iskrena briga za moje kardiovaskularno zdravlje? Ne. Zabrinutost za moju fotogeničnost na plaži tijekom ljetnih mjeseci? Ne. Nastojanje da u životu bude iskrena i transparentna kao francuska salata? Ne. Namjera gospođe je, kao što su namjere većine takvih gospođa koje popuju po internetima i govore drugima što bi oni trebali, vrlo jednostavna, a da se sažeti u 5 prekrasnih riječi: "Ja sam bolja od tebe."

To je to. Uvijek. Svugdje. Bez iznimke.

Ja sam te gledala na televiziji, Andrea i udebljala si se, dođi da ti dobronamjerno objasnim zašto sam bolja od tebe. Jer sam mršavija od tebe, zato sam bolja. A da si ti mršavija od mene, opet bi ja bila bolja jer sam popunjenija od tebe, kao prava žena.

Postali smo društvo u kojem si na društvenim mrežama svi dopuštaju sve, samo kako bi pokazali da su bolji, najčešće pod krinkom dobronamjernosti.

 Mršavi ljudi teroriziraju deblje od sebe pod izlikom "moje tijelo je zdravije." Debeli ljudi teroriziraju mršavije od sebe pod izlikom "ja sam prava žena a ti nisi." Ljudi koji su taman teroriziraju i jedne i druge.

Postali smo društvo u kojem je svakom šupku dopušteno da fekalije koje mu ispadaju iz usta opravdava jeftinim izlikama tipa: "Internet. Sloboda govora. Pravo na mišljenje."

"Ja samo iznosim svoje mišljenje, šta se odmah ljutiš?"

Ljutim se. Ne zato što je tvoje mišljenje da sam ja predebela ili premršava. Ljutim se, ženo s loše napravljenim figaro loknama zbog kojih izgledaš kao favorit na izboru za Miss virovitičke kestenijade 1993., jer u 2016. godini ne shvaćaš da tvoje mišljenje o nečijoj težini ne bi trebalo imati ikakvu težinu. Jesam te pitala? Nisam. Jesi ti mene pitala što mislim o tvojoj profilnoj slici na kojoj čujem kako ti rastu brkovi? Nisi.

Ja danas imam 8 kila više nego prošle godine u ovo vrijeme, sljedeće godine ću možda imat 8 kila manje. Ili neću. Ali znam da nikad, ma koliko kila imala, neću bit jadnica koja na nečemu jeftinom kao što su kile pokušava dokazati superiornost, osim ako netko ne organizira natjecanje tko ima više kila francuske.

Svatko ima pravo na svoje mišljenje, apsolutno, ali ljudi danas zaboravljaju da ne moraš verbalizirati baš svaki prdac koji ti iz debelog crijeva pobjegne u mozak.

Ponekad je bolje zadržat mišljenje za sebe i pojest još malo francuske salate.

Pethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.