Foto: Joanna Paciorek, Ilustracija Index, Tumblr, Privatna fotografija

KUD god se okrenem ovih dana, pričaju se priče. Na sve strane. Priče o vremenu. "Vidi kak je toplo vani a jučer je bilo hladno a sutra je srijeda." Priče o dijetama. "Moram krenut u teretanu jer proljeće dolazi a ja sam masna ko mortadela." Priče o politici i sportu . "Išo medo u dućan, Tuđman, Mesić, rukomet, Isus, baraka, Sanader, disi bio '91.?" Devedesprve sam bila u vrtiću, slušala sam Magazin i Tajči (Magazin s Ljiljanom Nikolovskom, Tajči s bubama u glavi). I Tonija Centinskog s minivalom.

Pričaju se priče, svađaju se svađe, napeto je na sve strane. Toliko napeto da je Žuži stisnula CTRL+Alt+DEL. Pričaju se priče na sve strane.

E i nitko više ne šera sliku This is Bob, što je prekrasna promjena. Trajalo je samo tjedan dana. Malo za viralni meme, još uvijek dulje od Katalenićeve karijere.

Pričaju se priče. Imam ja jednu priču. Priču o hamburgeru. Zapravo, o cheeseburgeru ako ćemo točnije.

Once upon a time prošli tjedan, išla sam na cheeseburger s 3 frenda. Vlatko, Goc i Aleks - komičari i dobri ljudi (jedno uvijek ne podrazumijeva drugo, naučiš kako prolazi vrijeme).  Ne smijem ti reć kak se zove mjesto jer bi to bila reklama, ali ću ti reć da se ne zove Mama's bar, pa ti pokrati razlomke. Uglavnom, sjednemo mi i krenemo naručivat . Konobarica je vedra, simpatična i što je najvažnije od svega, vrhunski hendla nas četvero. Znaš ono kad je netko za stolom full dobro raspoložen pa u internu zajebanciju uvlači i konobara? E, to smo bili mi. Nismo bili iritantni, ali bili smo… šaljivi. Prcljivi bi bio pravi izraz, ali u konobarici smo prepoznali osobu kojoj ne smeta pa je bilo ok. Nije stajala ko drvena Marija, angažirala se, pa je svima bilo lijepo. Jedan od trojice za mojim stolom je u jednom trenutku pokušao ispast kul i reć joj koliko kubičnih centimetara želi da svaka kockica leda ima, na što mu je cura odgovorila da studira fiziku i ispala još više kul od njega. Bila je vedra, bila je nasmijana, zajebavala se zajedno s nama i iako smo nakon cheeseburgera naručili i desert, ona je zapravo bila šlag na torti cijelog našeg mini-druženja. Dali smo joj lijepi tip, pozdravili ju, a kad nam je rekla: "Vidimo se!" - znali smo da se definitivno vidimo opet jer je to iskustvo koje želiš ponovit, kao masažu cijelog tijela ili sarmu.

Ali naravno, kako u životu uvijek mora postojati ravnoteža, dopusti da ti ispričam još jednu, malo drugačiju priču.

Isti taj tjedan, dva dana kasnije, s kolegicama s posla sam otišla na pauzu za ručak. Nemamo puno vremena jer je pauza zločesta osobica, ali stignemo sve obavit, nije problem. Sjedamo u lokal namijenjen baš tome - pauzastom ručku u pauzastom vremenu. Brza jela, sretni želuci, win-win. Sjedamo nas 3 i naručujemo pileći filet s krumpirom, svaka isto jer smo nekreativne i/ili jednostavno volimo iste stvari. Nakon 15 minuta, ulaze dva dečka i naručuju svoju hranu. Nakon još 15, dobivaju svoju hranu. Znam, kombinatorika, bla bla, kapacitet kuhinje, sve znam. Ne bunimo se, čekamo, kužimo da nije lako baš sve usrećit, a petak je pa smo bolje raspoložene. Nakon još 15, moja kolegica se okreće prema konobarici koja stoji na šanku i pita kaj je s hranom. Jbg, 45 minuta za 3 piletinice nije baš neka sreća - ako ništa drugo, smijemo pitat, ne? Apparently, ne. Konobarica, rekla bih da ima oko 22 godine, i dalje stojeći na mjestu stavlja lakat na šank i prepušta se svojoj unutarnjoj Laqueeshi dok polu-navijačkim glasom urla preko pola lokala: "Radi se!" Zapravo, čak nije ni rekla radi se, stisnula je samoglasnike pa je to što je izgovorila zvučalo više kao: "R-d-s!" Vjerojatno ti nije baš jasno o čemu pričam kad kažem unutarnja Laqueesha - zamisli debelu crnkinju koja te bahato gleda i govori: "Mmmm-hm!" Ovo tu.

Prođe još 5 minuta i Laqueesha nam napokon na stol donosi mothafuckin chicken, bez izvolite, bez "sorry što ste malo čekale." Još se moja kolegica ispričava jer ju je pitala gdje je hrana, na što Queesh odgovara: "To s kuharom rješavajte." I ode.
To. S kuharom. Rješavajte.

E reko mi je jedan full lijepi dečko da moram manje psovat u kolumnama a ja volim da je on sretan, ali p***** m**** k***** bezobrazna ****** ti ****** da ti ****** smrdljivu! Ne zanima me jel kasniš zbog kuhara, pekara ili zato što je Isus trenirao s repkom pa nije stigo blagoslovit štednjak - ti si kao konobar odjel za odnose s javnosti, što znači da ako jelo kasni, TI kažeš gostu sorry. Ne moraš se bacit na pod i ljubit nam noge, ali jedan mali sorkač puno znači. Ne zato što si ti kriva, nego zato što gostu puno znači kad mu kažeš da misliš na njega i da shvaćaš njegovu situaciju.
Lemme tell you a story, prije nego što krenemo sa komentarima tipa "lako je tebi govorit Andrea, ona ima malu plaću i gužva je i ti ne znaš o čemu pričaš…" - ZNAM.

Radila sam u kafiću na plaži par sezona - 7. i 8. Mjesec, znači ima pun kufer (evo jesi sretan ti sad :*) ljudi i kad kažem ljudi, mislim i Čeha. Nismo imali samo cugu - imali smo hranu i cugu, terasu od 16 stolova od kojih svaki prima po 8 ljudi + šank i najbolji dio… kuhinju koja ima kapacitet izbacit 2 porcije pomfrita i 2 porcije lignji u isto vrijeme. Ako netko naruči ribice, lignje i pomfrit, prvo radiš lignje pa ribice. Sad to pomnoži sa 16 stolova puta 8 ljudi, dodaj špicu za ručak kad su svi gladni baš u isto vrijeme, posoli plaćom od 2000 kuna bazno plus bakša koju zaradiš, poškropi činjenicom da je vani 40 stupnjeva i da cijeli dan gledaš ljude koji se kupaju dok ti plivaš u vlastitom soku, pa sjedni i plači. Nije lako ali znaš kaj? To ti je posao. U zemlji od toliko nezaposlenih, posložiš si prioritete i radiš uz blagi osmjeh, jer tvoj posao to traži. Naravno da je hrana kasnila, kasnila je ko što moja prijateljica Marija kasni na svaki dogovor, ali znaš kaj… u 9 od 10 slučajeva, dovoljno je da dođeš do stola, kažeš: "Ispričavam se, malo nam je gužva, hrana stiže uskoro, jel imate sve što vam treba, mogu vam još nešto donijet?" - i sve je ok. Uvijek će bit onaj jedan koji će se svejedno naljutit i bit krajnje bezobrazan kao da mu namjerno ne donosiš hranu jer se cijeli lokal urotio protiv njegovog želuca, ali i to je u opisu posla. Ne prebacuješ krivnju na kuhara, ne kriviš Merkur koji je u retrogradnoj fazi, ostaješ maksimalno uljudan jer je to gost, a gost je uvijek u pravu.

Mrzim tu floskulicu malu, da je gost uvijek u pravu - nije, ponekad je gost šupak ali jbg, i šupci moraju jest. Većina vas koji me čitaju zna da ja nisam osoba koja se voli povuć - ja volim da je moja zadnja. Volim poklopit, volim istjerat pravdu, volim vratit i pokazat da sam u pravu i ako je čovjek šupak, dokazat da je šupak ali ugostiteljstvo nije cross examination u televizijskoj sudnici. Ono je delikatan sport u kojem pobjeđuješ tek kad nadglasaš svoju unutarnju Laqueeshu.

Evo ti još jedna priča.

Once upon a time, kad sam radila u kafiću na plaži, imala sam NAJGORE goste ikad. Slovenci, njih 8, bili su smješteni u obližnjem kampu i krajnje neotesani. Da pokažem da njihova neotesanost nije samo stvar moje osobne percepcije - jedan od njih je jedan dan otišao u dućan potpuno gol. Nije bio pijan, samo je bio… gol. Uglavnom, Slovenci - dolazili su mi na kavu svako jutro, iz šume, jedan po jedan. Živjo, može jedna kava z mlekom? Može, kažem ja i donesem mu. Ubrzo iz šume dolazi i drugi. Živjo, i on bi kavu z mlekom. Donesem i njemu. Otiđem natrag za šank i tek što uđem, zove me prvi. Može jedna travarica? Može, kažem ja i pitam drugog jel možda i on želi još nešto. Neće on ništa, ok, natočim ja travaricu i donesem prvom. Otiđem. Zove me drugi. On bi sad travaricu. Donosim taman u trenutku kad dolazi treći koji ne zna još šta bi iako svi znamo da želi espresso. Odem do šanka, on me pozove i naruči… espresso. Može, pitam ga jel i on možda želi travaricu. Neće on, ne hvala. Ok. Donesem espresso, vratim se u šank, treći bi travaricu sad ipak, onda dođe četvrti koji  bi opet kavu ali ne bi travaricu, barem ne dok se ja ne popnem do šanka (a bilo je za hodat, nisam to spomenula), pa onda i peti tako i šesti i sedmi i osmi (zapravo 4 cure i 4 frajera). Osam ljudi, 16 puta do šanka i namjerno prcaju. Ne samo mene, to su radili svim kolegama. Znaš koji je najgori dio? Oni su se došli posrat kod nas. Četiri u muški wc, četiri u ženski, svako jutro i svako jutro bi wc izgledao kao teeempera, al ružna, smrdljiva tempera. A ja svaki sat moram malo očistit wc i potpisat nadzorni list. Mrzili smo ih svi, ali nismo im j*** m**** jer su gosti i naš je posao da ih uslužimo dokle god ne remete red. To što remete naš psihički red je druga stvar ali to je tak.

Bit konobar je jako težak posao, ne samo fizički nego i psihički, ali ako radiš taj posao, onda nisi Laqueesha jer smo mi došli u tvoj bircić gdje si ti vlasnica pregače i šanka i Svemira. Ti si naš prijatelj i mi smo tvoji prijatelji - ti nama daš malo svoje topline, mi tebi damo malo svoje i svi ćemo bit sretni, čak i ako smo čekali.

Sjećam se, jednom sam došla u bric u 18h i konobar mi nije htio napravit čaj. Običan četvrtak, birc radi do 21h ali "opro sam aparat" i ne da mi čaj. Bila sam klinka tad i nisam mu se usudila reć da svi znamo da čaj izlazi iz pipca za vruću vodu i da ne sere, pa sam naručila Colu.

Ovo sad zvuči kao rant protiv konobara ali nije. Ovo je o svim situacijama u kojima ljudi koji se bave pružanjem usluge ne pružaju ništa.

Nedavno sam ušla i u kopiraonu 2 minute prije zatvaranja, pa mi je frajer rekao: "Aj pliz dođi sutra ak nije bed, sad već lagano zatvaram."

Drugi koji ima kopiraonu blizu moje kuće radi od 8, ali otvara oko pola 9, osim kad je kiša, onda dođe oko 12 jer "kiša je bila."

Ima i jedna prodavačica u dućanu u kojem tu i tamo nešto kupim - uvijek je na telefonu a kad uđeš, okrene očima, zakrene tijelo i nastavi tračat u slušalicu, vidno iziritirana jer ju ometaš. Doviđenja ne kaže nikad jer tko si ti da ona tebe pozdravlja, daj joj novce i gubi se da može nastavit tračat.

Znam da svi možemo imat loš dan. Znam da je sve u banani i da su plaće male. Znam da je teško bit nasmijan kad radiš za šupka koji te potplaćuje da bi sebi mogao kupit jahtu. Ne kažem da znam to jer je to popularno za reć - radila sam za takvog šupka i nije bilo bajno. Ali većina ljudi u jednom trenutku radi za nekakvog šupka - jel  to znači da svi možemo bit nadrkani (ovo nije psovka) i jedni druge tretirat kao stoku? Zamisli takav svijet.

Dobar dan gospođo u Pošti, došla sam platit telefonski račun, jeb*** vam m***. To će biti 182 kune gospodična, napu*** se ku*ca. Hvala lijepa, doviđenja, crknite! I vi isto, jedite govna!

Svi možemo imat užasan dan, svi možemo bit nadrkani i odvratni i ostavljat za sobom kiseli iscjedak nezadovoljstva, ali kad to radiš, onda ne smiješ pričat priče, a kod nas se često pričaju priče.

Pričaju se priče, razne, o ovom i o onom i da je svugdje sranje i da ništa ne valja i da ti je Sanader ukrao budućnost i da sve smrdi… ne znam kaj Sanader je ili nije ukrao, to nije moja domena, ali znam kaj nije ukrao. Nije ukrao Laqueeshi napojnicu koju bi dobila da je umjesto laktarenja šanka izbacila jedan obični "sorry." Nije ukrao promet onom frajeru u kopiraoni koji radno vrijeme mjeri po Vakuli. Nije ni onoj prodavačici koja je izgubila tko zna koliko ljudi jer je konstantno na telefonu.

A pričaju se priče. Da ne valja, da smrdi, da je grozno. Je. Ne valja i smrdi i grozno je, ali onda kad imaš svoj mikrokozmos i priliku da ga namirišeš onako kako ti želiš, ti si kriv ako i tamo smrdi. Onda nije kriv ni Ivo ni Zoran ni Jozo.

Nemam neki udarni završni point, samo sam htjela ispričat priču jer se ovih dana pričaju priče.

Sjebano je sve oko nas, ali kad već imaš priliku radit, kaj nije bolje bit cura iz Mama's-a a ne Laqueesha?

E i da ovo ne bude kolumna s ozbiljnim krajem, šeram fritulu koju je ovog vikenda napravila jedna Sanja.

Kitula.

 

Prethodne kolumne Andree Andrassy pročitajte ovdje.