Foto: AFP / Ilustracija
O PROBLEMIMA s azilantima u Hrvatskoj rijetko se može čuti iako se radi o ljudima kojima je pomoć itekako potrebna, onima koji su iz vlastite zemlje zahvaćene ratni sukobima pobjegli u potrazi za boljim, mirnijim životom.
Afganistanci, Pakistanci, Palestinci i Iranci podnijeli su ove godine najviše zahtjeva za azil u Hrvatskoj, a najveći broj odobrenih statusa azila i zaštite uživaju osobe iz Rusije i Afganistana. Prema podacima koje doznajemo iz Centra za mirovine studije, prije pet godina najveći broj tražitelja azila dolazio je upravo iz zemalja u regiji, i to posebice iz Srbije.
Zbog neučinkovitosti hrvatske države, trošak je samo veći
Osim što je broj odobrenih azila u Hrvatskoj jako malen, iako bi temeljem onoga što su njezini građani i sami prošli od 1990. do 1995. mogli i trebali biti solidarniji s ljudima druge nacionalnosti koji dolaze iz sukobima zahvaćene zemlje, nekoordiniranom i ad hoc pomoći za azilante država si samo stvara dodatni trošak i probleme. Pokazalo je to istraživanje o problemima nedovoljno razvijene integracijske politike azilanata u Hrvatskoj koje su proveli dr. doc. Senada Šelo Šabić sa Instituta za međunarodne odnose, znanstveni novak Saša Čvrljak sa Instituta za međunarodne odnose te znanstvena novakinja s Fakulteta političkih znanosti i doktorska studentica Fakulteta društvenih znanosti u Ljubljani Vedrana Baričević. Troje hrvatskih znanstvenika pokušalo je kroz istraživanje ponuditi i neka rješenja za problem integracije azilanata.
"Usprkos zadovoljavajućoj zakonodavnoj prilagodbi, hrvatski azilni sustav pati od brojnih nedostataka. Prije svega, u Hrvatskoj su stope odobrenja još uvijek niske: od stupanja na snagu prvog Zakona o azilu 2004. godine, od ukupno 1539 osoba koje su zatražile zaštitu, odobreno je 22 azila i 22 supsidijarne zaštite", ističe trojka u istraživanju. Ali, naglašavaju, pitanje koje je mnogo manje poznato jest što se događa s osobama koje su dobile državnu zaštitu, te bi u Hrvatskoj trebale moći ostvariti uvjete normalnog života. Naime, zbog nezainteresiranosti političkih elita za probleme azila, u Hrvatskoj ne postoji promišljena strategija i politika integracije azilanata u hrvatsko društvo što rezultira njihovom nemogućnošću da ostvare svoja zakonski propisana prava i konačnom društvenom izolacijom.
Azilanti se ne mogu zaposliti
Prakse uključivanja ovih osoba u hrvatsko društvo, nedostatne su. Naši su znanstvenici istraživanjem zaključili kako tražitelji azila tijekom čekanja na odluku nisu uključeni u program integracije, od kojih su možda najvažniji tečaj jezika te mogućnost prekvalifikacije ili doškolovanja, a kako bi im omogućili brže i lakše integriranje u slučaju pozitivne odluke. "Iako je Vlada napravila pozitivan korak propisujući porezne olakšice za poslodavce koji zaposle azilante, u praksi se ove osobe vrlo rijetko uspijevaju zaposliti. Uz problem jezika, najveći problem predstavljaju kvalifikacije azilanata: najčešće se radi o osobama niže stručne spreme ili osobama čije kvalifikacije ne odgovaraju hrvatskom tržištu rada", otkriva istraživanje u kojem se ističe kako je upravo zato program obrazovanja i doškolovanja ključan kako bi se azilantima omogućilo stjecanje potrebnih kvalifikacija.
Posebno inertnim za rješavanje tog problema pokazalo se Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa koje ovim osobama nije omogućilo nastavak obrazovanja u hrvatskom sustavu i prilagođavanje institucijama posebnim potrebama azilanata. Istraživanje je pokazalo i da je hrvatska javnost nesklona prema integraciji s azilantima (lokalne zajednice odbijale su izgradnju centara za prihvat tražitelja azila, a isti problem pojavljuje se prilikom pronalaženja stana za azilante), te se može pretpostaviti da se isto može pojaviti prilikom pronalaženja posla azilanata.
"Program zbrinjavanja azilanata podijeljen je među nekoliko institucija (MUP, MZSS, MZOŠ), no zbog izostanka strategije integracije i koordinacije, azilant ostaje prepušten sebi u nastojanju da ostvari propisana zakonska prava Usprkos velikim naporima službe socijalne skrbi u MUP-u koja azilantu pomaže u pronalasku smještaja i upućuje ga u sve potrebne korake, azilanti se teško snalaze s rascjepkanim sustavom azilne brige", ističe trojka u istraživanju.
Azilanti ne mogu ostvariti svoja prava
Azilante, osim toga, muči neiskustvo s hrvatskom administracijom te se vrlo teško probijaju kroz administrativni sustav kako bi ostvarili svoja prava (zdravstveno, obrazovna, socijalne skrbi, itd.).
"Uz brojku od 44 korisnika, ovaj se problem nastoji riješiti svakodnevnim angažmanom nevladinih organizacija (Crvenog križa i Centra za mirovne studije) i njihovih volontera koji s azilantima prolaze svaki korak birokracije (doslovno: vode ih od vrata do vrata i pomažu im da riješe papire). Sve nevladine organizacije (na kojima leži cjelokupni problem integracije) navode da će uz povećanje broja korisnika sustava ulaskom u EU, sustav završiti u krahu, budući da su, ističu, već sada na rubu svojih mogućnosti", upozorava se u istraživanju naših znanstvenika.
U danim okolnostima, ističe se u istraživanju, azilant se po stjecanju statusa nalazi sam, često bez dovoljnog poznavanja jezika, nerijetko u nemogućnosti da ostvari pravo na potrebnu edukaciju, te se u takvim uvjetima njegov boravak u Hrvatskoj često svodi na puko egzistiranje uz pomoć (dvogodišnje) državne pomoći.
Azilanti ne mogu naći posao
Izolacija azilanata vodi do neuspjeha u savladavanju jezičnih barijera, upoznavanju kulture, stjecanju ključnih kontakata za pronalazak posla i uključivanje u normalno funkcioniranje društva, a, kako se pokazalo, nerijetko dovodi i do psihosocijalnih poteškoća ovih osoba i daljnje izolacije, ističe se u Šabić-Čvrljak-Baričević istraživanju.
Jedno od rješenja bilo bi izgradnja tzv. integracijskih kuća koje postoje u brojnim zemljama, a u kojima bi bili smješteni azilanti. Na raspolaganju bi im na licu mjesta bile povezane i koordinirane usluge državne uprave i nevladinih organizacija.
Takvo rješenje, ističu, bilo bi dobro ne samo za same azilante, već i za državu. "Trenutno rješenje prema kojem država plaća stanove azilantima nosi brojne probleme: uz visoke troškove najma po tržišnim cijenama, MUP ističe da pronalazak stana za azilanta nosi nepredviđene teškoće i konzumira strahovito mnogo vremena, budući da stanodavci nerado posluju s državom (zbog raširene prakse neprijavljenog najma), te nerado iznajmljuju stan azilantima (posebice druge rase)", zaključuje se u istraživanju.