Foto: Index/Pixsell/Željko Hladika

DOK SE naši političari i obrazovni stručnjaci natežu oko elementarne modernizacije u načinu kako se uči u hrvatskim osnovnim i srednjim školama koja nije ozbiljnije provedena već nekoliko desetljeća, međunarodni program zagrebačke elitne gimnazije MIOC, poznat kao IB, juri punom brzinom ususret budućnosti.

IB je program koji se održava na engleskom jeziku, a primjenjuje u mnogim zemljama širom svijeta. U MIOC-u ga svake godine upisuju dva razreda od 25 učenika, što znači 50-ak učenika, za koliko imaju dozvolu. Program se plaća, a pohađaju ga uglavnom djeca boljestojećih hrvatskih obitelji te u manjoj mjeri djeca stranaca koji žive u našoj zemlji. Ipak, cijena nije pretjerano visoka, a postoje i neki popusti za najbolje učenike.

Voditelji IB-jeva programa svakih nekoliko godina izlaze s novim udžbenicima i drugim materijalima koji se prilagođavaju promjenama u zahtjevima koje postavlja tržište rada i perspektive njegova razvoja u budućnosti. Udžbenike sastavljaju stručnjaci iz IB-ja s vrhunskim suradnicima s najuglednijih svjetskih sveučilišta, kao što su Oxford ili Cambridge koji se natječu i trude osmisliti najbolje materijale i najbolju didaktiku koji bi odgovarali potrebama suvremenosti.

Pritom nastavnici koji poučavaju po IB programu uživaju veliku slobodu pa mogu odabrati hoće li prihvatiti nove materijale, raditi po starima ili pak kombinirati ono što im se čini najboljim iz starih i iz novih.

Nema smisla inzistirati na učenju hrpe činjenica napamet

Temeljna ideja koju su slijedili autori novih udžbenika koji su prije početka ove školske godine stigli na adresu MIOC-a je ta da se znanost i tehnologija u suvremenom svijetu danas toliko brzo razvijaju da nema smisla inzistirati na učenju obilja činjenica napamet, već je bolje učenike pripremati za interdisciplinarno shvaćanje velikih koncepata kao što je primjerice evolucija, da je bolje učiti analizirati informacije, zaključivati na temelju njih te pripremati i provoditi istraživanja, eksperimente i sl. Jer to je zapravo bit znanstvene metode i znanstvenog rada.

U skladu s tom idejom organizirani su i ispitni materijali. Iskustva pokazuju da učenici koji uče po IB-jevu programu u svijetu obično upisuju dobre fakultete i da su vrlo uspješni.

Primjerice, u udžbeniku za biologiju (ilustracije dolje) u jednoj cjelini obrađuje se velika tema koja se zove "Ravnoteža". U sklopu nje predstavljene su manje teme različitih područja - od medicine i nutricionizma do ekologije - koje se uklapaju u ovu veliku biološku priču, kao što su ravnoteža u prehrani koja je važna za zdravlje, ravnoteža u metabolizmu, u osmozi u organima, u ekološkim sustavima, u prilagodbi različitim okolišima i sl.

Ispitni materijali prilagođeni su načinu na koji poučavaju udžbenici. U njima nije naglasak na poznavanju činjenica već na analizi, razumijevanju i zaključivanju. Primjerice, jedna serija pitanja u testu traži od učenika da iz predstavljenih podataka i grafikona izvedu zaključke o različitim stvarima koje se iz njih mogu iščitati (slika sasvim dolje).

Jedan od takvih udžbenika s pripadajućim ispitnim materijalima stigao je i profesoru Emilu Gaalu koji na MIOC-u predaje biologiju (na fotografiji dolje).

On je u intervjuu za Index pokušao objasniti zašto mu se program dopao i zašto se odlučio prihvatiti nove materijale.

Zašto mislite da su novi materijali koje ste dobili dobri?

Novi udžbenici primjenjuju se u mnogim stranim školama koje rade prema IB programu. Glavna ideja je da učenje bude prilagođeno svijetu koji se jako brzo mijenja. Drugim riječima, budući da su danas podaci dostupniji nego nekada, na internetu, u medijima i svuda oko nas, više nije problem doći do podataka, nego je problem znati što učiniti s njima. Tih podataka ima jako puno, a danas je postalo važno znati uočavati nešto u njima, znati nešto napraviti s njima, znati napraviti nešto novo, zaključiti, analizirati i sl. To je bit tog modernog pristupa obrazovanju.

Je li se takav ili slični udžbenici koriste u nekim državama kao standard za sve škole, a ne samo za IB?

Ne znam točno, no čini mi se da su oni izgledom, odnosno sadržajem sličniji udžbenicima nekih zapadnih zemalja nego što su naši u našem nacionalnom programu.

Čini li vam se da su ti udžbenici sa svojim sustavom poučavanja na tragu nastojanja naše Cjelovite kurikularne reforme, odnosno ideje da nam treba manje učenja napamet, a više razumijevanja velikih koncepata, više interdisciplinarnosti i sl.?

Mislim da jesu. Mislim da je to bit te ideje. Ono što osjećam kod nas danas je to da nitko nije zadovoljan. Učenici nisu zadovoljni jer osjećaju da ih se previše opterećuje podacima, a profesori nisu zadovoljni jer bi htjeli više slobode, fluentnosti i manje rigidnosti u sustavu. Također osjećaju da su neki sadržaji zastarjeli, da spadaju u nešto što je nekada bilo važno, a što danas više nije toliko. Dakle, mislim da to ide u tom smjeru i mislim da je to dobro, da daje neku slobodu.

Koliko je profesora prihvatilo te nove udžbenike i novi pristup? Nisu svi.

Ne, dio nastavnika u MIOC-u radi u nacionalnom programu, a dio u IB-ju. Ja radim i u jednom i u drugom. Moram priznati da mnogi moji učenici u nacionalnom programu to primjećuju. Kažu da se vidi da radim u IB-ju jer nesvjesno neke stvari koje naučim ondje primjenjujem u nacionalnom programu. To se jako primijeti. Primjerice, ja ne pridajem toliko značaja nekim definicijama i formulama, već se osjeća više fluentnosti i opuštenosti, više naglaska na razumijevanju.

Je li se to učenicima sviđa?

Moram priznati da im se sviđa, ali i da im se ne sviđa. S jedne strane im se sviđa jer im to djeluje privlačno, a s druge strane se bune: "Vi nas silite misliti, a to baš ne volimo“. No ipak svjesni su da je to korisnije nego bubati napamet. Mislim da im se ipak više sviđa, nego što im se ne sviđa. S druge strane također je činjenica da će mnogi učenici radije nabubati neke formule i problemima pristupi s prokušanim receptima za koje znaju da vrijede, nego pokušati razmišljati i shvaćati gradivo.

Ide li uz takve udžbenike i drugačiji sustav vrednovanja ishoda, odnosno ocjenjivanja?

Da, ide. Pristup ocjenjivanju je dosta drugačiji nego u našem nacionalnom programu. Mi u IB-ju na kraju bodove pretvaramo u ocjene od jedan do sedam. No u biti pristup je drugačiji jer znanje u tom sustavu ima jednaku vrijednost kao i opažanje, kao postavljanje istraživanja i sl. Primjerice, učenici dobiju zadatak da osmisle neki eksperiment kojim će nešto istražiti. Oni onda osmisle neko istraživanje, a mi potom komentiramo je li ono doista pouzdano, hoće li dati dovoljno podataka, hoće li se na temelju rezultata moći zaključiti ono što bi trebalo i sl. Ocjena iz toga jednako je vrijedna kao i ocjena iz nekog testa. U tom smislu ocjenjivanje je drugačije. Mislim da to smanjuje stres kod učenika jer oni nisu isključivo pod pritiskom da moraju učiti, učiti i samo učiti, već znaju da mogu nešto stvoriti, nešto zaključiti i slično i da će to biti prepoznato.

Kako vam se to čini u smislu pripreme za funkcioniranje u suvremenom svijetu? Naime, mnogi stručnjaci ističu da je zbog ubrzanog razvoja tehnologija, prije svega automata, robota i umjetne inteligencije, vrlo teško znati kako će izgledati poslovi kojima će se baviti mladi koji iz obrazovnih sustava izađu za 10-ak i više godina.

To je zanimljivo pitanje. Mi imamo iskustvo kako su neki naši učenici koji su završili hrvatski nacionalni program, uspješni negdje u inozemstvu. Na temelju toga netko bi mogao zaključiti da naš nacionalni program i nije loš. Meni se osobno čini, kada gledam neke strane programe, pa i IB-jev, da u njima možda ima malo previše eksperimentiranja s inovacijama. Budući da sam rođen ovdje i da sam prošao kroz ovaj sustav, najviše bi mi odgovarala neka sredina između dvaju pristupa. Potpuno ignoriranje učenja podataka možda i nije najbolja stvar. Međutim, s druge strane ovo što mi radimo uistinu je pretjerano. Previše se forsiraju nepotrebni podaci, sustav je previše rigidan i sl. U tom smislu teško mi je reći što učenike bolje priprema za život. Naravno da naše gimnazije dobro pripremaju učenike za naše fakultete jer naši fakulteti još uvijek traže takvo znanje kakvo daju srednje škole. Imam neka iskustva da su učenici dobro pripremljeni za život programom kakav nudi IB, ali i da su pripremljeni našim sustavom. Vjerojatno to ipak ovisi u kakvim će se okolnostima osoba zateći u budućnosti. U svakom slučaju, mislim da možemo reći da je IB-jev program bolji od našeg krutog nacionalnog.

Jesu li svi profesori u IB-ju zadovoljni novim programom?

Neki su više zadovoljni, a neki manje. Mislim da se svi mi slažemo s time da u našem učenju ima previše učenja podataka napamet. No stupanj do kojeg smo mi otvoreni prema idejama koje dolaze izvana je različit. Osobno mislim da ne trebamo biti potpuno otvoreni jer svaka zemlja ima svoje specifičnosti, tako da ne možemo i ne trebamo nužno kopirati druge zemlje. No mislim da treba uvažiti činjenicu da u ovome ima predivnih ideja i da učenicima treba učiniti da im učenje ne bude mrsko.