Foto: FTV BiH

ZA SUSJEDNU BiH, točnije Tuzlu, danas je najtužniji dan. Iako se nekada 25. svibnja obilježavao Dan mladosti, jedan od najvećih praznika na prostorima bivše Jugoslavije, prije točno 20 godina Dan mladosti je u Tuzli pretvoren u dan žalosti za ugašenom mladošću. Tuzlanskim Korzom 25. svibnja 1995. godine šetale su cure i dečki, veseli jer su izašli, a njihove živote u tren je u 20.55 sati uništila granata ispaljena s Ozrena. Prekinut je 71 život, 200 ljudi je ranjeno. Sandro Kalesić imao je samo tri godine.

U Tuzli, gradu koji se danas s pravom ponosi na svoju multikulturalnost i multietničnost, danas brojne delegacije, obitelji ubijenih i prijatelji polažu cvijeće na spomeniku na Kapiji (mjestu na Korzu pogođenom granatom ) i na Slanoj Banji (groblju ubijenih 25. svibnja 1995.).

U masakru za koji je na 20 godina zatvora osuđen umirovljeni general vojske Republike Srpske Novak Đukić koji je u bijegu, mnogi roditelji ostali su bez svoje djece, a prenosimo priče neke od njih.

Sandro Kalesić 1992-1995 (3)

"Te večeri na kapiji smo slavili godišnjicu braka", pričaju Irena i Dino Kalesić, roditelji malog Sandra. "Zajedno smo ušli u lokal, a na samo nekoliko minuta prije pada granate prešli smo u baštu. Sandro je bio u krilu, a prijatelj Asmir ga je učio da lupka po stolu kao po bubnjevima. Onda je Sandro tražio svoju stolicu i sjeo na nju prije samog pada granate. Odjednom je odjeknula eksplozija, sve oko nas je bilo u prašini. Mnogi su bili pogođeni. Stravična slika, pogledao sam prema Sandru. Samo se rukom držao za uho i pomalo jecao, mislio sam da je od straha. Vjerojatno nije ni osjetio da je pogođen. Zgrabio sam ga i pošao prema zgradi plašeći se nove granate. Stavio sam ga na grudi i tek tada sam osjetio da kroz majicu probija krv, samo jedna mala rupica. Kao zrno riže. Dotrčali smo do kola hitne pomoći i krenuli k bolnici. Mislim da je umro upravo kad smo prolazili bolničke kapije. Liječnici su pokušali s reanimiranjem. Uzaludno vidim da doktori vrte glavom i izbjegavaju naš pogled. Bacio sam se po djetetu i zagrlio ga, tek onda su vidjeli da sam i ja ranjen", nastavlja priču Dino Kalesić, a piše Salih Brkić.

Elvira Hurić (17)

"Sanjala je Elvira čudan san noć prije nego je poginula. Sanjala je kako hoda ulicom zajedno sa sestrom Elsom i odjednom njena sestra Elsa propadne u crnu duboku rupu iz koje se uspjela izvući, upala je i Elvira i ona nije vidjela izlaz iz te rupe, i tog 25 maja Elvira je nastradala na kapiji, dovezena je živa na Gradinu (u bolnicu op.a.) ležala je na odjelu intenzivne njege zbog teških rana zadobivenih granatiranjem više od 48 sati", ispričao je njezin otac. Iz kome se probudila pred očima majke i oca. Zadnje što je učinila, bio je osmijeh ljubavi, upućen roditeljima.

Vanja Kurbegović (17)

Tog dana Vanja je u kuhinji perući suđe razbila crveni keramički tanjur. "Što je ovo Vanjice?, upitala je majka. "Eto mama razbila sam tanjur", odgovorila je Vanja te posljednje noći. Kao i obično njena prijateljica Hajra pozvala ju je van u šetnju. Vanja se te večeri nije pripremala za izlazak, ali sudbina je htjela drugačije. Miris lipa u Oktobarskoj ulici u predvečerje mamio je tek stasalu mladost Tuzle. Tekst napisala Alma Hadžiefendić.

Asmir Bakalović (19)

"Prilegla sam poslije posla, a i on se odmarao poslije fakulteta. Nudio mi je kafu, nisam je mogla popiti, nešto me gušilo. Soba kao da je puna elektriciteta, zrak je zloslutan, nismo govorili, kao da smo telepatski pričali. Gledao je on mene,a ja se njega nisam mogla nagledati. Morala sam na zrak, izašla sam u vrt. Kroz otvoren prozor u kuhinji mahnuo mi je i rekao "Majko kafa je gotova, uđi, nemoj da se ohladi. Ja odoh". Otišao je u nezaborav", napisala je Asmirova majka Suhreta.

Sanja Čajić (17)

"Sretna je bila Sanja tog 25 maja. Upitala je majku prije izlaska "Mama reci mi još jednom jesam li ja lijepa? Vrativši se s vrata na kućni prag da još jednom poljubi majku. "Nemoj se vraćati, znaš da se ne valja vraćati kad već jednom nekud kreneš. Lijepa si, najljepša", rekla je majka Marica isprativši Sanju posljednji put.

Adnan Hujdurović Kindže (18)

"Imao je karakterističan hod 25. maja kada smo se sreli u gradu. Hodao je polako s noge na nogu kao nikada do tada. Na moje pitanje što mu je, odgovorio je da ga žuljaju patike. Kupio ih je dan prije i bio je jako ponosan na njih. Poslijepodne sam bila kod kuće kad se spremao za večernji izlazak. Trebao je ići s jaranima u Lipnicu. Po običaju stajala sam na vratima kupatila i promatrala kako se sprema. Izašao je s riječima "Pipni me Alma za džep, pun sam ko brod". U 20:45 stajala sam sa svojom rajom ispred kapije, bilo me je strah detonacija koje su se čule, jedva sam ih nagovorila da odemo kući. Usput sam srela Kindžet. Ja sam otišla, a moj Ado ostao", piše njegova sestra Alma.