MOŽDA kao nikada u modernoj povijesti američkih predsjedničkih izbora kandidati, birači i ogroman dio medija nije bio tako jedinstven u tako važnoj stvari: u zajedničkom stavu kako ovo nisu izbori za boljeg od dvojice kandidata za novog predsjednika, već prije svega referendum protiv starog predsjednika.
> Američke izbore pratite na Indexu
> Video: George Bush - najsmješniji predsjednik ikad
> Otvorena birališta u SAD-u
> Obama osvojio republikansku utvrdu
Dok američki birači na kraju dvogodišnje iscrpljujuće, ali po mnogima, totalno izvjesne kampanje razmišljaju kome će dati glas, njihov glavni motiv i dalje se svodi na brisanje nasljeđa Georgea Busha. Dok Barack Obama koristi Busha kao svoj glavni predizborni adut, šaljući jednostavnu poruku kako će on u Bijeloj kući raditi sve ono dijametralno suprotno Georgeu Bushu, njegov rival John McCain u tandemu sa Sarah Palin, predsjednika Busha uopće ne spominje. Ni riječju. Ni u naznakama. I bježi od njega kao vampir od bijelog luka.
Narod želi Bushevu izravnu suprotnost
I tako, premda ne sudjeluje u predizbornoj kampanji i uspješno se već mjesecima skriva od medija, Bush je zapravo glavni lik kampanje. Zbog svega sto je učinio u proteklih osam godina, Amerikancima gotovo da nije bitno tko će ga naslijediti. Samo da nasljednik bude njegova izravna suprotnost.
I dok se Obama okomio na Busha, McCain se okomio na njegovo nasljeđe. Ponaša se kao da Busha nikad nije bilo u Bijeloj kući, kao da nije Republikanac i kao da nije podržao 90 posto njegovih zakona u Senatu. I kao da su svi problemi posljedica više sile. Slijedom svega toga, Obama je već dvije godine u znatnoj prednosti. I svi se kunu u njegovu pobjedu. Čak je i on počeo o njoj govoriti. I tko zna što bi se moralo dogoditi da na kraju bude poražen. Ali, što ako ipak izgubi?
Obama puše i na hladno
Već dva izborna ciklusa zaredom, predizborne ankete pogrešno su najavljivale pobjednika. I dok je 2000. godine nakon parade na Floridi Bush izborio tijesnu pobjedu, četiri godine kasnije sve ankete davale su veliku prednost Johnu Kerryju. Koji je na kraju glatko izgubio. Stoga Obama danas puše i na hladno.
Postoji nekoliko verzija priče. Prvo, čuveni Bradleyev efekt govori da birači često u anketama ne žele reći da su protiv tamnoputog kandidata kako ne bi ispali rasisti, da bi na biralištu ipak zaokružili njegova bjelačkog protukandidata. Drugo, jedno je izjašnjavati se u anketama za nekog kandidata, a nešto sasvim drugo izaći iz kuće, stati u red, čekati tri sata i na kraju zaokružiti njegovo ime.
Demokratski birači urbani su, mladi i moderni ljudi koji nisu tako disciplinirani kao Republikanci. I koji bi vrlo lako mogli povjerovati da je sve gotovo i ostati kod kuće. I treće, konzervativni birači ne žele sudjelovati u anketama, odbijaju odgovarati na pitanja ili namjerno daju pogrešne odgovore. Ali, unatoč svemu tome, bilo bi svjetsko čudo da Obama na kraju izgubi.
Bolji kandidat je prodao više maski
U tome bi važnu ulogu moglo imati - praznovjerje. Pobijedit će onaj tko proda više maski za Noć vještica (Obama), onaj koji je viši rastom (Obama), onaj tko pobijedi u Missouriju (u 100 godina samo jednom je budući predsjednik izgubio u ovoj državi), dok bi McCainu moglo pomoći ako Washington Redskinsi pobijede kod kuće dan uoči izbora.
Osim toga, u ovoj ni po čemu upečatljivoj kampanji ističe se jedna zanimljivost. USA Today proglasio je svog izbornog pobjednika: humoristične televizijske emisije. Saturday Night Live zabilježio je rekordnu gledanost u kampanji: za gostovanja Sarah Palin 15 milijuna, za McCaina otprilike 11 milijuna. Za same izbore najavljuju posebnu dvosatnu emisiju, a slično su učinili i na drugim televizijama, poput Comedy Centrala.
Bizarno, zar ne? Amerikanci nisu bili u ovako teškoj situaciji od Velike depresije, gube poslove, domove i plaće. Očajnički traže spas u Baracku Obami (i manje u McCainu), znaju da ih očekuje mukotrpan put prema izlasku iz krize, jer ne znaju hoće li se novi predsjednik uspjeti uhvatiti u koštac s problemima. Pa ipak, neviđeno ih uzbuđuje parodiranje kampanje i kandidata. Možda je to histeričan smijeh, možda bijeg od stvarnosti, ali paradoks je očit: kriza nikad nije bila veća, ali ni politika smješnija.
Prisilno odvikavanje za političke junkieje
I još nešto. Nakon dvije godine kampanje, milijuna dolara ubačenih u medijsku kampanju, nakon svakodnevnih doza politike i kampanje, mnogi se pitaju što će biti u srijedu ujutro, kad kampanje više ne bude? Politički junkieji ići će na prisilno odvikavanje, mnogi će krenuti u potragu za supstitutima, a neki stručnjaci smrtno ozbiljni prognoziraju da bi pojedinci mogli potražiti i liječničku pomoć.
Ali zapravo, ruku na srce, kampanja je bila dosadnjikava. Predvidiva od samog početka, bez iznenadnih obrata i iznenađenja (ako ne računamo ludorije Sarah Palin), bez nekih velikih tema, obojena depresijom američke publike koja jedva čeka da se taj čin milosti konačno dogodi. I što ju je onda činilo tako uzbudljivom? Mnogi kažu, ankete.
U prvom planu nije bila polemika Obame i McCaina oko suštinskih tema. Uglavnom su govorili isto: ispravit će pogreške prošle administracije, izvesti Ameriku na pravi put, novi poslovi, nacionalna sigurnosti, ekonomija, bla-bla. Međutim, ono što je zaokupljalo pažnju bio je koncept utrke u anketama.
Iz tjedna u tjedan, mediji su održavali tenziju plasirajući najnovije podatke o raspoloženju javnog mnijenja. Prvo su svi gledali kako Obama odmiče, zatim kako ga McCain stiže, onda kako je nastalo zatišje, pa na kraju koliko je dovoljno za pobjedu. Pala je čak i oklada. Ljude sve manje zanima je li taj konj crn ili bijel, trči li elegantno ili šepa, siječe li zavoj ili ga prolazi po pravilima. Gleda se samo tko je u prednosti. Nakon što sve bude gotovo, koga će biti briga jesu li prognoze bile točne. Važno je samo da su pomogle.
Ako može Joe, može i Jadranka
Na kraju, u ovom festivalu demokracije - kako Amerikanci vole nazivati svoje izbore - valja registrirati određene detalje, naročito zanimljive iz hrvatske perspektive. Prvo, negativna kampanja u kojoj se kandidati međusobno optužuju za greške i propuste (a koja samo ponekad preraste u prljavu kampanju) daju istinski sadržaj predizbornoj polemici, potiskujući u drugi plan ono što obično dominira hrvatskim izborima - isprazne političke parole.
Drugo, uobičajeno je na političkim skupovima, čak i Demokratskim, vidjeti da okupljeni polažu takozvanu Prisegu zastavi (gdje okupljeni stavljaju ruku na srce i izgovaraju riječi zakletve), dok je na posljednjem skupu Hillary Clinton u znak podrške Obami jedan od govornika bio - svećenik. I to je sasvim normalno. Kao sto je normalno da su glasačka mjesta po crkvama. Toliko o sekularnoj državi.
I konačno, samo u Americi jedan anonimni vodoinstalater iz McCainova spota (u kojem je Obama na njegovo pitanje izrekao onu čuvenu rečenicu o "redistribuciji nacionalnog bogatstva") može postati medijska zvijezda koja najavljuje pisanje biografije, kandidaturu za Kongres ("ali tek kad odškoluje djecu") i ozbiljno debatira o budućnosti Izraela. Ako je uspio "Joe the Plumber", tko zna kakvu bi tek karijeru napravila SDP-ova Jadranka Puž…