Foto: Hina

JOŠ do jučer činilo se da se nacionalisti nezaustavljivo marširaju na svjetsku pozornicu i da je „globalističkim“ tvorevinama poput Europske unije i Ujedinjenih naroda odzvonilo. Danas se više ne čini tako.

>>ANALIZA Francuzi su odlučili, evo što možemo očekivati

>>EUROPA ODAHNULA Emmanuel Macron je novi francuski predsjednik

U vrijeme u kojem ekstremistički demagozi jašu na valu općeg nepovjerenja i ogorčenosti državnim i naddržavnim institucijama i liderima, u kojem „Bruxelles“, „mainstream“ i „liberalizam“ zvuče gotovo kao psovke, obrana tih ideja izgleda kao političko samoubojstvo. Scenarij prema kojem novi, nezavisni kandidat dobije izbore odlučno zagovarajući više Europe i više otvorenosti čini se kao naivna iluzija. Pa ipak, upravo se to dogodilo u Francuskoj.

Centar ipak izdržao

Pobjeda Emmanuela Macrona nad Marine Le Pen potvrda je da politički centar može izdržati pod naletima desnog (i u manjoj mjeri, lijevog) populizma i da ideja racionalne reforme i postepenog napretka može nadjačati destruktivni impuls da se postojeći poredak spali do temelja. Barem u predizbornoj retorici, Macron je nadišao začarani krug između disfunkcionalnog statusa quo i autoritarnog populizma koji se nudi kao alternativa.

"Svaka generacija bez sumnje vjeruje da je osuđena na to da ponovo uređuje svijet. Zadatak naše generacije mogao bi biti još veći: sastoji se od toga da spriječi da se svijet raspadne", predočio je Macron svoju oprezno optimističnu viziju ovim citatom Alberta Camusa i nastavio: „Sprečavanje civiliziranog svijeta da se raspadne i omogućavanje svijeta sutrašnjice da se dogodi, to je naša odgovornost i naša misija“.

Macron kao da je direktno odgovorio Le Pen i njenom taboru, koji je prošle godine nakon pobjede Donalda Trumpa u SAD-u slavodobitno najavio:„ Njihov svijet se raspada, naš se gradi“. No Le Pen se u kampanji, iako je očito imitirala Trumpa obećavajući kako će staviti „Francusku prvo“, pomalo distancirala od njega. Valjda joj je bilo jasno da bi joj izričito povezivanje s nekvalificiranim i neartikuliranim američkim tajkunom donijelo više štete nego koristi među francuskim glasačima.

Le Pen nije pomoglo ni rusko hakiranje

Le Pen nije pomoglo ni curenje hakiranih i/ili fabriciranih e-mailova iz Macronovog stožera, najvjerojatnije iz ruske radinosti po već ustaljenom obrascu. Za razliku od Le Pen i drugih kandidata koji su se gotovo natjecali u podilaženju ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, Macron nije šutio o teškom kršenju ljudskih prava i međunarodnih zakona pod njegovom vlašću.

Novi francuski predsjednik ipak ima nešto zajedničko s američkim – obojici su to bili prvi izbori na kojima su se kandidirali. To i razliku u godinama između njih i njihovih prvih dama, makar je jedino Macron zbog toga predmet ismijavanja. No njegovi problemi tek počinju: nedostatak solidne stranačke baze (njegov pokret-stranka En Marche osnovan je tek prošle godine) mogao bi mu otežati poziciju na predstojećim parlamentarnim izborima. Bez lojalne većine u parlamentu, njegov predsjednički mandat bit će prilično oslabljen.

Jasno je da svi koji su glasali za Macrona nisu to napravili jer ga podržavaju – veliki broj ljevičara dali su mu glas kako bi spriječili Le Pen da dođe na vlast. Prosvjedi mladih anarhista koji ne žele „ni bankare ni rasiste“ odraz su nezadovoljstva političkom klasom koje buja u zemlji. S druge strane, Le Pen je dobila gotovo 50% glasova mladih od 18-24 godine, što demantira karikaturu o njenim glasačima kao nostalgičnim, ozlojeđenim umirovljenicima čije brige i strahove ne treba uzimati u obzir jer ionako „odumiru“.

Alternativna desnica neće nestati

Tzv. alternativna desnica možda je demoralizirana porazom svoje kandidatkinje, ali ovaj tvrdokorno antiimigrantski i antiislamski, a barem dijelom i otvoreno rasistički pokret ostat će dijelom zapadnog društvenog i političkog života. Štoviše, razočaranje institucionalnom politikom moglo bi ih dodatno radikalizirati i potaći da se za svoje etnonacionalističke ciljeve bore na ulicama. Ipak, za razliku od Amerike, barem neće imati priliku biti jurišnici za postmodernog proto-fašista koji se dočepao vlasti.  

Macron će u svakom slučaju morati pokušati doprijeti do svojih protivnika s ljevice i desnice, do gotovo 50% euroskeptičnih glasača iz prvog kruga - barem do onih među njima koji su prijemčivi za racionalne argumente. Politički jaz između zagovornika otvorenog i zatvorenog društva nikad nije bio jasnije izražen nego u izborima između njega i Le Pen.

Na ruku mu ide što se prema anketama većina glasača slaže s njegovim stavom: za EU, ali uz temeljite reforme. Nadajmo se da to znači više suradnje, solidarnosti s prezaduženom europskom periferijom i manje rigidne politike štednje diktirane iz Berlina. Njegov stav prema imigracijskoj i azilantskoj politici zvuči kao razuman srednji put između jednako iluzornih krajnosti zatvaranja od svijeta i ukidanja svih granica: „Dužnost Europe je pružiti azil onima koji su proganjani i traže zaštitu. Dužnost je i pomoći u rješavanju uzroka migracijskih kretanja – nerazvijenosti, gladi, klimatskih poremećaja. Ali Europska unija ne može primiti na svoje tlo sve one koji traže bolji život.“

Macron mora dokazati da su optužbe na njegov račun neutemeljene

Međutim, Macron mora dokazati da nije, kako ga Le Pen optužuje, naivan ili ravnodušan prema islamskom ekstremizmu kao glavnom generatoru terorizma. Mora isto tako potvrditi da nije agent neoliberalnog „bankarskog lobija“ koji će razmontirati socijalnu zaštitu i produbiti nejednakost i besperspektivnost „zaboravljene Francuske“ koja se od umjerene ili radikalne ljevice okrenula ekstremnoj desnici.

Stoga je dobro to što je u svom pobjedničkom govoru priznao njihovu "ljutnju, tjeskobu i sumnju" i obećao da će učiniti sve da „nemaju više razloga glasati za ekstremiste“. Jer osim prosperiteta, sigurnosti i slobode, identitet je izrazito snažan politički motiv, i socijalni liberali poput Macrona to ne bi smjeli zanemariti. Ako broj Francuza koji se osjećaju kao da više ne žive u svojoj zemlji nastavi rasti, Francuska će prije ili kasnije dobiti ekstremnog desnog predsjednika koji odbacuje savez s Bruxellesom i Washingtonom, ali se licemjerno pokorava Moskvi – bila to Marine Le Pen, njena nećakinja Marion Marechal ili netko treći.

Nazadnjački populizam neće biti nadvladan samo vatrenom predizbornom kampanjom, nju moraju slijediti učinkovita rješenja za goruće probleme: nezaposlenost, nejednakost, nesigurnost, neintegriranost imigrantske manjine s jedne strane i osiromašene domaće radničke klase s druge. Ovo je presudni izazov pred političkom strujom koja želi očuvati pozitivna postignuća liberalnog međunarodnog poretka, a Macron trenutno izgleda kao njen novi predvodnik. Poželimo mu sreću.