Foto: Index, Hina

CIJELA Hrvatska, barem u dijelu kojim prolaze izbjeglice, pomaže koliko može – ljudi donose hranu, vodu, volonteri pripremaju ležajeve… Slavonija, taj divni no siromašni hrvatski kraj, pokazuje se u najboljem svjetlu – iznose se zalihe, daje se odjeća koju su djeca prerasla, poziva se u kuće izbjegle s djecom da bebe okupaju i dobiju čiste pelene… Aktiviraju se sve udruge, evo čujem danas kako se kuha za izbjegle, da ljudi dobiju barem jedan topli obrok…

Kraj iz kojega se prije 24 godine bježalo uz par vrećica – pokazao je slavonsko srce veliko koliko i žitna polja. Ništa ne govori više o dobroti tih naših Slavonaca, nekadašnjih prognanika, od toga kada vide druge izbjegle, kada vide druge ljude u nevolji. Topli čaj, šnita kruha s marmeladom, čisto donje rublje, pelene za djecu… I pokoja suza u oku, sjećaju se ti naši ljudi kako je kada moraš bježati od kuće i kada te dočekuje u najbolju ruku hladna soba sezonskog hotela. A ove ljude čeka tko zna što. Njihova domovina se raspala. Bila to Libija, Sirija ili Afganistan.

Rijedak je ovo slučaj gdje su se na istome našli mnogi, od Vlade, preko tisuća organiziranih volontera, pa onih koji samoinicijativno donose hranu i besplatno voze izbjeglice od Velesajma do granice. Čak i komisija HGK Iustita and pax navodi: "Ocjenjujemo neprimjerenim i prakse potpunog zatvaranja granica te afirmaciju koncepcija strogog kažnjavanja izbjeglica zbog nedopuštenih prelazaka preko državnih granica.“. U svom priopćenju podsjećaju na same temelje kršćanske vjere: „I sam Isus Krist nedvosmisleno nas je poučio kad je na pitanje: "Gospodine, kada te to vidjesmo gladna i nahranismo te; ili žedna i napojismo te? Kada te vidjesmo kao stranca i primismo; ili gola i zaogrnusmo te? Kada te vidjesmo bolesna ili u tamnici i dođosmo k tebi?", odgovorio: "Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!" (Usp. Mt 25, 37-40).“

I u tako rijetkim trenucima kada je Hrvatska ujedinjena, velika i kada je Hrvatska upravo ono na što smo ponosni – zemlja hrabrih, plemenitih i milosrdnih ljudi, zemlja koja zna što znači biti prognan, bez doma i bez sigurnog sutrašnjeg ručka – pojavljuju se oni koji bi grabili vlast. Koji bi moć, vlast, snagu političkog odlučivanja. Koji bi se sutra uvlačili podivljaloj mađarskoj Vladi, koji bi u svoje političke spletke uvlačili i hrvatsku vojsku.

Predsjednice, jeste li pročitali opis radnog mjesta na kojemu ste?

Ljudi kada dolaze na neko radno mjesto obično pročitaju opis tog radnog mjesta. Pa, predsjednice, jeste li to pročitali? U Hrvatskoj predsjednik Republike u miru nema gotovo nikakve izvršne ovlasti – u par navrata, tipa određivanja mandatara Vlade se pojavljuje izravno, nadalje predsjednik Republike može junaku dodijeliti orden, a može i koju godinu prije nego što je sud odredio Čaću pustiti iz zatvora, no općenito izvan vanjske politike, predstavljana države i nekih koordiniranja predsjednik Republike operativno malo radi.

Hrvatska je tu vrlo bliska državama tipa Italije ili Njemačke, gdje se čak i državni poglavar ne bira izravno (evo, pozivam čitatelje da se sjete imena talijanskog ili njemačkog predsjednika – čuti ćete za njih uglavnom kada naprave neku glupost!), a državom operativno upravlja Vlada. Dok Sabor promjenom Ustava ne odluči drugačije.

Apsolutno je jasno da u slučaju rata Hrvatskom vojskom upravlja predsjednik Republike. Dakle, predsjednice, ako dušman dođe, vaše je uzeti topuzinu tešku, sjesti na konja bijelca i odraditi što se odraditi mora. Sabor vam nakon toga da orden, a i još dodatno uđete u legendu, kao, ne znam, Crna Kraljica.

No, već u slučaju „neposredne ugroženosti“ predsjednik Republike naređuje uporabu Oružanih snaga uz supotpis – predsjednika Vlade. Nećemo ovdje ponavljati Zakon o obrani, evo ga na linku tko želi, članak 46. i dalje - no u mirnodopskim uvjetima predsjednik Republike nije taj koji operativno rukovodi vojskom. Tu su i Vlada i Sabor.

Ako dođe do problema, nadležni u izvršnoj vlasti će zatražiti angažiranje vojske i vojska će pomoći koliko je u njenoj moći – kako je uostalom pomagala i do sada svaki puta u pogibelji. No, to opet nije vaš problem, osim ukoliko ovu hrpu izbjeglica ne vidite kao dušmane. Bit ćete obaviješteni, kao i vaši prethodnici.

Hrvatska vojska na granici - čemu?

Idem prvo predsjednice, kratak tečaj čemu služi vojska. Jedna i danas iznimno važna stvar je odvraćanje agresora i idiota da ne provedu u djelo svoje namjere. Da smo ovakvu Hrvatsku vojsku imali 1991., nitko nas ne bi napao. Ne bi im palo na pamet. I zato nas sada nitko ne napada, pa ni obrijani četnici s druge strane Drine, jer dobro znaju što znače cijevi koje smo vidjeli na paradi za Dan pobjede i domovinske zahvalnosti (sjećate se, ona parada koju nešto i niste željeli…).

Nakon odvraćanja agresora, važna uloga vojske je pomaganje u izvanrednim situacijama – jer vojska ima ogromnu i dobro organiziranu logistiku. Vidjeli smo već kako je to bilo u Gunji i dečkima i curama iz HV-a svaka čast, jer napravili su veliki posao. Naprave i veliki posao svako ljeto, jer kanaderi su vojni. Usput, kada smo već kod poplava – mogli bi se založiti kod Vlade da nabave par dobrih i novih amfibija, one prošle godine u Gunji ne izgledaju da će još dugo?

Međutim, primarna uloga vojske je obrana zemlje u ratu. I tu ne treba biti romantičan – vojska i sve oko nje služi da bi neprijatelja onemogućilo, onesposobilo, uništilo, pobilo i općenito da bi brojne majke učinilo udovicama i djecu siročadi. Tome vojska primarno služi, kad ne uspije ona prva zadaća – odvraćanje. I zato je pravom vojniku najbolje kada ode u mirovinu bez da je ikada morao stvarno borbeno djelovati – to znači da je imao političare koji su bili odgovorni i vojsku dovoljno dobru da odvraćanje uspije.

Dodatno, Hrvatska ima, upravo zbog dužine granice relativno brojnu policiju – zato dijelom i jest vojska mala i profesionalna. Za razliku od vojnika – policajci su obučeni i izvježbani za rad s masama ljudi i to rade dobro. Bio je jedan snimak na Fejsu, hrvatski policajac praktično sam, u ljetnoj košulji, samo uz palicu uz ruci, zaustavlja grupu od stotinjak izbjeglica (počeli su trčati, što je vrlo opasno) – uz par glasnih „Sit down!“ Svi su zaustavili i sjeli – upravo zato jer čovjek zna svoj posao – nađe glavne u grupi, gleda ih u oči i daje naredbe. Jer je školovan za to. Vojnik nije.

Što bi uopće vojnici radili na granici? Nosili pakete humanitarne pomoći? Za to im boravak na granici ne treba. Spriječili ulazak ljudi? Kako? Fizički ne mogu – osim ako ne prijete pucanjem ili – o tome ne želim ni pisati – počnu pucati u izbjeglice. Čemu dakle vojska na granici, osim da pokaže kako predsjednica Republike nešto operativno radi? Pa ako vam se radi – radite, pomognite oko humanitarnih aktivnosti.

Đe si bio 2011.-2014.?

Pohvalno je naravno da predsjednica Republike ima određene, recimo tako inicijative, ali željeli bi je podsjetiti da je na ovo radno mjesto došla s radnog mjesta pomoćnice glavnog tajnika NATO-a, upravo onog NATO-a koji je preko Hrvatske švercao oružje u Siriju – pogrešnim pobunjenicima. Sjetimo se – upravo je preko Zagreba 75 aviona s nekih 3000 tona oružja, dobrim dijelom i našeg, viškovi ostali zapljenom od JNA – otišlo za Siriju.

Upravo smo dakle iz Hrvatske za NATO (i naravno uz NATO – pa ovdje se to nitko ne bi usudio sam!) organizirali slanje oružja u zemlju iz koje nam sada dolazi izbjeglice, a po snimkama se vidi da to oružje čini se nije došlo samo Slobodnoj sirijskoj vojsci, kojoj je išlo, već i drugima.

Dakle, da se vratimo na temu, što onda niste kao pomoćnica lupali o stol glavnom tajniku NATO-a zašto i kome to oružje odlazi? Da je tih 3000 tona došlo samo onome kome je trebalo – ne bi Slobodna sirijska vojska bila tako slaba. Nekako ste u to vrijeme dok se švercalo oružje, predsjednice, bili mirni i tihi, poput sjemenke maslačka koja leluja na vjetru.

I usput onima koji govore da s ovim sukobom nemamo ništa – da imamo, izravno smo upleteni, štoviše, imali i čovjeka pri vrhu organizacije koja je napravila pogrešku u procjeni snaga i odanosti vojnika u Siriji (dobar broj vojnika Slobodne sirijske vojske je uze oružje i odšetao drugima).

Andrija Hebrang

Čini se da je HDZ tako očajan da poziva sve što hoda – pa tako su uredno skinuli iz antropološkog muzeja  kutiju gdje je pisalo „Andrija Hebrang“, izvukli Andriju, skinuli loptice naftalina i upogonili ga. Hebrang naravno lupa kao 90-tih, no obzirom da su ipak druga vremena to lupanje malo jače odzvanja, upravo kao lupanje. Dobio je i titulu: „Povjerenik za migrante predsjednice Republike“.

Naravno, nisu ti ljudi izbjeglice za bivšu pomoćnicu glavnog tajnika NATO-a. A kako predsjednica Republike nema nikakvih ovlasti u ovom pitanju, onda i povjerenik nema iste, osim da lupa.

Tako je njemu puštanje jadnih ljudi – ni manje ni više nego povreda suvereniteta Hrvatske? Ukupno su svi ovi izbjeglice napravili manje štete nego što ih u tjedan dana napravi jedan korumpirani općinski načelnik, ali oni su povreda suvereniteta? Koja je to patetika… A nitko od svih tih izbjeglih ni ne želi ostati u Hrvatskoj više od jednog dana! Strašna ugroza…

Hebrang, naravno, u obrani glupe predsjedničine ideje o vojsci na granicama ispali kako po njegovom mišljenju Hrvatska treba vojsku izvesti na granice, ali ne da pucaju, lupaju i bodu, nego da fizički tijelima spriječe ulazak migranata u Hrvatsku. Dakle, Hebrang misli da je Hrvatska vojska neki tip sumo-boraca, pa bi ono u mudantama kleknuli i tijelima branili granicu?

Na svom Fejsu analitičar Igor Tabak razložno navodi: „Na oko 2.237 km hrvatskih kopnenih granica dolazi ukupno 15.407 djelatnih vojnih osoba (časnika, dočasnika i vojnika). Sveukupno, to je 6,89 ljudi po km granice ili 1 čovjek na 145,14 metara. Ako gledamo samo oko 100 km kopnene crte sa Srbijom, to je 154,07 ljudi po km, odnosno 1 čovjek na 6,49 metara.“ I to naravno da mogu biti tamo 24 sata. I da blokada granice sa Srbijom ne bi dovela do još goreg – nekontroliranog dolaska preko BIH.

Nema blokade granice bez ograda i bodljikave žice! Želimo li to? Ili Hebrang samo lupa, kako bi opravdao militarističku ideju HDZ-a? Stranke koja je zaboravila da su mnogi njeni važni članovi bili upravo – izbjeglice iz socijalističke Jugoslavije, proganjani radi stavova. I nisu svi uspjeli bježati uz dokumente.

Primijetio je Hebrang i da mnogi od migranata imaju novca za taksije, autobuse i za kupovinu po dućanima te da bi prave izbjeglice, nakon višetjednog putovanja, davno potrošili novce koje su imali.

Ma, koji genijalac i analitičar! Što nije to rekao našima iz Bosanske Posavine koji su iz nje morali bježati (sjetit će se on dobro te epizode ima i HDZ neke prste u tome), pa im je rodbina iz Njemačke uredno slala novce da si mogu započeti novi život. Kao, u Siriji nije bilo dobrostojećih i kao Sirijci i ostali nemaju neke rodbine i prijatelja koju su im poslali po nekoliko tisuća eura. Došla ih je većina iz Turske – a ako Hebrang ne zna, tamo postoji dostava novca.

Ukratko – dajte, vratite tog čovjeka tamo gdje politički pripada – u antropološki muzej!

I na kraju – Tomislav Karamarko

Zanimljiva je hrvatska nazovi desnica. Aktualni ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić (kojemu desničari „Minken bojne“ vole permutirati prezime) hrvatski je branitelj od 30. lipnja 1991. Tog 30. lipnja 1991. Tomislav Karamarko je je bio šef kabineta predsjednika Vlade Republike Hrvatske Josipa Manolića. Ranku Ostojiću možemo prebaciti svašta, pa i da na svojoj funkciji radi malo ili ništa (uostalom i autor ovih redova ga je nazvao političkim pizdunom i imao simpatičan okršaj na Hrvatskom radiju).

No, u doba kada je Ranko Ostojić išao braniti domovinu, HDZ-ov sadašnji predsjednik je bio šef kabineta Vlade predsjednika Josipa Manolića. I dok je jedan Ostojić imao staru pušku, Karamarko je imao novu klamericu i glanc novi fotokopirni aparat! Što je sasvim O.K., logistika je vrlo bitna u ratu, ali nemoj se onda praviti većim domoljubljem od drugih!

Karamarko bi danas umjesto strojem za kopiranje upravljao vojskom, kaže: „"Dok god ima nekontroliranog ulaska u zemlju, vojska mora biti na granicama". Šefe oporbe, ne vjerujete hrvatskoj policiji? Onoj koju ste sami, sa svojim angažiranjem u MUP-u, gradili?

Ma sjetit ćete se – bili ste i ministar unutarnjih poslova u doba kada je onaj vaš šef Vlade, Ivo Sanader, imao sat koji mu vrijedi godišnju plaću! To vjerujem niste vidjeli, jer da ste vidjeli – sigurno bi prijavili, je li tako?

Priča dalje Karamarko kako Vlada svojom politikom "otvorila granice Balkanu, a zatvorila granice Europskoj uniji“. Ma da? Sirijski izbjeglice su sa Balkana? Istina, ima s njima i pokoji albanski ekonomski migrant, ali taj će ionako doći i sam i prijeći granicu (jer je zna) na jednostavan način – preko BIH.

A što se tiče Europske unije, otkada smo tako eurofilni? Sluša se sve, nema bune? Jesmo li tako trebali slušati i kada su nam 1991. zabranili uvoz oružja? Ili kada su rekli da ipak poštujemo ovu slovensku arbitražu s granicom?

Europa za Karamarka – Slovenija i Mađarska

Od cijele Europe, Karamarko se naglo počeo brinuti što misle Slovenija i Mađarska, dvije čini se iznimno bitne članice. Slovenija koja nas je upravo htjela pokrasti oko granica i Mađarska koja je zaboravila koliko smo ljudi primili nakon što su ih sovjetski tenkovi pregazili 1956. (i pritom smo ušli u rizik da pregaze i nas). Dodatno, da krenemo malo dalje, Mađarska, koja nas je odnarođivala par stotina godina, koja je falsifikatom svojevremeno maznula Rijeku. Sjetiti ćemo se: Riječka krpica – umetak kojim je na bečkom dvoru promijenjen izvorni članak 66 Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. godine. Time je Rijeka prepuštena Ugarskoj. Nemojmo misliti da je sadašnja mađarska politička vrhuška bolja.

Dakle, sada su veliki prijatelji slovenski političari – koji nam žele doslovni maznuti teritorij i mađarski političari – koji sebe okružuju bodljikavim žicama i oklopnim vozilima.

No, znate li gospodine Karamarko, što se obično desi kada netko igra s mađarskim šovinistima?

Sjetimo se! U žustroj saborskoj raspravi 5. listopada 1885. g., ban Khuen Héderváry opravdavao je nezakonito otuđenje važnih hrvatskih spisa koji su odneseni u Mađarsku. To su bili tzv. "Komorni spisi", koje je ljeti 1885. po noći, iz Hrvatskog arhiva otpremio u Budimpeštu. Sa velikim nestrpljenjem se čekalo jesensko zasjedanje Hrvatskog sabora. Kada je Khuen rekao kako "on dvoji o poštenom posjedu Hrvatske na te spise", izbila je žestoka svađa i Héderváry je u jednom trenutku krenuo iz sabornice, ali David Starčević je rekao Josipu Gržaniću, kako ban ne smije samo tako izaći van pa je Gržanić krenuo za njim, izgurao ga iz sabornice i pritom ga udario nogom u stražnjicu.

To se zove saborski vritnjak. Pa predsjedniče HDZ-a, nemojte da u ovoj borbi za postati kalif umjesto kalifa, premijer umjesto premijera umjesto izgledne pobjede dobijete narodni vritnjak, jer znate kako izgleda porazu u HDZ-u – gubi se i položaj i stranka.

Pustimo ljude njihovim putem

Više od pola izbjeglica već je napustilo teritorij Republike Hrvatske. Sigurnosno – manje je bilo problema nego kod jače utakmice Dinama i Hajduka. Sveukupno, izbila je jedna tuča između samih izbjeglica. Jedna jedina majka s djecom zatražila je azil, i neka, ako imamo za sebe, imat ćemo i za nju.

Hrvatski građani pokazali li su se velikima i plemenitima. Možda nam je ova kriza i trebala da u sebi vidimo ljude, a ne nervozne, poslom i krizom okupirane jedinke. A što se političara tiče – loša vlast i još gora oporba, možda je i to neka poruka koju smo trebali. Ali i poruka da nisu bitni ni Milanović ni Karamarko, bitni smo mi sami i ono što mi sami možemo učiniti.

Izbjeglice iz zemlje u koju smo poslali 3000 tona oružja idu svojim putem, idu putem kojima su i mnogi naši krenuli, prema Zapadu. Pa nema obitelji kod nas, posebno u Dalmaciji, koja nema rođake vani, koja nema svoje prezime razasuto po kontinentima…

Sjetite se tih svojih predaka i rođaka, ljudi koji su nakon par tjedana vožnje u trećem razredu potpaljublja gledali Sunce kako se rađa i ispred obale američkog kontinenta. Zamislite kako žene, djeca i muškarci gledaju nepoznatu obalu, nepoznatu zemlju nepoznatog jezika dok parabrod tipa Carpatie završava svoju rutu Trst-Rijeka-New York. Sjetite se svih onih koji su morali bježati 1941.,1945. ili 1971. samo zato što su bili u pogrešnoj uniformi ili nešto pogrešno rekli… Nema hrvatske obitelji koja to nije osjetila, nema hrvatskog prezimena koje nije danas svugdje po svijetu…

Naše je tim novim izbjeglim ljudima pomoći i pustiti ih gdje žele. I pokazati kako smo velik narod, a ne graditi zidove kao Mađarska ili praviti probleme kao Slovenija. Jer mi smo Hrvati – ljudi koji znaju kako je kada je loše i ljudi koji pokažu svoje najbolje, upravo kada je najgore.

A ove što mržnju šire, i po Internetu zuje poput stršljenova, što se užasavaju drugačijih i drugih i svojoj mržnji žele ograde i prepreke, podsjetimo ih, jer većina sebe katolicima smatra: „Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga. Ta i vi ste bili stranci u zemlji egipatskoj. Ja sam Gospodin Bog vaš.“ (Lev 19, 33-34).

Voljeti, ne mrziti odlika je pravoga Hrvata, bio vjernik ili ne. Pomoći, donijeti odjeću i hranu, ne stavljati ograde pred ljude koji bježe od rata – to je Hrvatska kojom se treba ponositi. I zato se ovih dana, uza sve gluposti koje imamo, možemo ponositi.