Hoće li Izrael zaista zaratiti sa Sirijom? Sve ovisi o Putinu

Hoće li Izrael zaista zaratiti sa Sirijom? Sve ovisi o Putinu
Foto: Youtube/RT/Hina/Gulliver Getty

RAT u Siriji, jedan od najkaotičnijih i najbrutalnijih ratova današnjice, tijekom vikenda je dodatno eskalirao u seriji zračnih i protuzračnih napada i protunapada između sirijske i izraelske vojske. 
 
 
Naravno, Izrael je i ranije vršio učestale zračne napade na vojne ciljeve u Siriji, prvenstveno na one povezane sa saveznicima režima Bašara al-Asada, iranskim snagama i libanonskim Hezbollahom, ali ovo je prvi put da je sirijska vojska uspješno odgovorila. Nadalje, otvoreni rat između Damaska i Tel Aviva nikad se nije činio bliži.
 
Za to su ''zaslužne'' obje strane: Sirijci se do sada uglavnom nisu usuđivali odgovarati na izraelske zračne udare, iz libanonskog zračnog prostora ili uz upad u sirijski, no to se u posljednje vrijeme počelo mijenjati. Vjerojatni razlozi su poraz Islamske države koji oslobađa resurse i ljudstvo sirijskog režima i brojnih vojnih i paravojnih snaga koje se za njega bore protiv ISIS-a i pobunjenika, kao i sve veće samopouzdanje režima uslijed njegovih vojnih uspjeha.
 
Izrael sa svoje strane nije aktivno ušao u rat na strani antirežimskih pobunjenika, a svoje zračne napade ipak je održavao ispod radara i na niskoj razini intenziteta, očito kako bi izbjegao eskalaciju čije posljedice je u ovako kaotičnom sukobu vrlo teško predvidjeti i kontrolirati. 
 
Izrael ne želi dopustiti Iranu da se ukopa u Siriji
 
No sirijska vojska sad je odgovorila na izraelski napad na način koji vjerojatno nitko nije očekivao - uspješnim obaranjem izraelskog aviona, prvim takvim slučajem od 1982. Izraelci su pak uzvratili vrlo žestoko, ''najvećim napadom'' na Siriju od kraja Libanonskog rata 1982., i navodno uništili osam sirijskih i četiri iranska vojna cilja. "Nećemo dopustiti (iranskom) režimu da se vojno ukopa u Siriji, kao što pokušava napraviti, s otvorenim ciljem uništenja naše države", dao je do znanja izraelski premijer Benjamin Netanyahu još u prosincu pri posjetu Washingtonu, prenosi The Washington Post. U nedjelju je iskoristio sličnu retoriku. "Izrael želi mir, ali uporno će se braniti protiv bilo kakvog napada ili pokušaja Irana da nas napada iz Sirije'', rekao je.
 
Iran pak poriče izraelske optužbe, uključujući onu da je iranski dron ušao u izraelski zračni prostor, što je i bio povod izraelskog napada. Dok je Iran optužbe nazvao ''smiješnima'', njegov bliski saveznik Hezbollah je, likujući zbog obaranja izraelskog aviona, ustvrdio kako ovaj ''razvoj situacije znači da su stare računice kategorički gotove''.
 
Otvoreni sukob u Siriji vjerojatno nije u interesu ni Izraelu ni Siriji ni Iranu, a pogotovo ne Rusiji koja je intervencijom u Siriji zacementirala svoju prisutnost u toj zemlji i regiji, vraćajući se na velika vrata kao ključan faktor u svjetskoj geopolitici. Međutim, međusobni napadi i protunapadi pokazuju da nijedna strana nije spremna popustiti, što eskalaciju čini realno mogućom.
 
"Vidimo ponovno pregovaranje pravila igre s obzirom na vrstu vojne aktivnosti koju svaka strana tolerira drugoj. Vidjet ćemo više i više trenja između stranki, s obzirom na to da imamo sve više i više dojam da je Asad u prednosti", komentirao je analitičar Ofer Zalzberg iz International Crisis Group za New York Times. To potvrđuju i izvještaji o izraelskom postavljanju proturaketnog sustava u okupiranoj Golanskoj visoravni, na granici sa Sirijom, tijekom vikenda.
 
Eskalaciju sukoba spriječio Putin
Tekst se nastavlja ispod oglasa
 
Eskalaciju je, prema izvještaju izraelskih novina Haaretz, spriječio ruski predsjednik Vladimir Putin koji je nazvao Netanyahua i zatražio hitan prekid zračnih napada na Siriju. Za razliku od nebrojenih jalovih zahtjeva i apela SAD-a, EU-a i UN-a za prekid sirijskih i ruskih napada koji su prouzročili nebrojene žrtve, Netanyahu je Putina smjesta i poslušao. Ovo je samo posljednja potvrda u nizu da je Putin ako još ne pobjednik, onda barem najmoćniji akter u ovom ratu.  
 
Kako piše Anshel Pfeffer, izraelski dužnosnici naglasili su u svom priopćenju povodom napada na Siriju da su protuzračnom obranom koja je oborila izraelski avion upravljali sirijski vojnici, no to je upitno ako se uzme u obzir da su ruski časnici integrirani u sirijski sustav protuzračne obrane i da ovakva akcija naprosto nije mogla biti provedena bez njihovog sudjelovanja ili barem odobrenja. To znači da, kao što se i pokazalo, i jedna i druga strana u ovom sukobu mogu djelovati samo uz implicitan pristanak Rusije. 
 
Rusija manevrira između Sirije, Irana, Turske, Izraela i SAD-a
 
Moskva iz svojih geopolitičkih razloga pokušava manevrirati između Damaska, Teherana, Istanbula, Tel Aviva i Washingtona, podržavajući svoje saveznike, pristajući na kompromise sa svojim protivnicima, odnosno tolerirajući ograničene vojne akcije izraelskih, turskih i američkih snaga, ali i intervenirajući kada prijeti eskalacija sukoba, zahvaljujući otvorenom komunikacijskom kanalu s njihovim političkim i vojnim vodstvom.
 
Iako izraelska vojska tvrdi da je uništila čak polovicu sirijske protuzračne obrane, vjerojatno je upravo Rusija prenijela izraelsku poruku da ne namjerava dalje eskalirati sukob. Drugim riječima, Izraelci mogu djelovati u Siriji protiv Hezbollaha i Irana samo dok to ne predstavlja egzistencijalnu prijetnju Asadovom režimu koji Rusija pod svaku cijenu misli održati - čak i ako se u jednom trenutku odrekne samog Asada kao nominalnog vladara. 
 
Odnos Rusije i Irana, iako su saveznici u ratu, ambivalentan je zbog različitih geopolitičkih interesa: dok Iran ima za cilj nametnuti svoj politički i vojni utjecaj uspostavom tzv. koridora s većinski šijitskom populacijom između Teherana i Bejruta, Rusima to nije nužno u interesu. No i Putinu i Asadu su za pobjedu u ratu potrebni iranski vojni savjetnici i šijitske paravojske iz više zemalja pod kontrolom Teherana koje čine veći dio režimskih snaga na terenu. No ako u jednom trenutku interesi Teherana i Moskve postanu izravno suprotstavljeni, Putin bi mogao dati zeleno svjetlo Netanyahuu da očisti južnu Siriju, na granici s okupiranom Golanskom visoravni, od iranske prisutnosti. No to neće biti ni laka ni bezbolna ni sigurna bitka za Izrael.
 
Izrael mora pristati na ruska pravila igre
 
Bilo kako bilo, Izrael trenutno nema drugog izbora nego pristati na ruska pravila igre. Isto, kako se čini, vrijedi i za Tursku, čije snage su se nedavno našle pod napadom sirijskih u provinciji Idlib, gdje pobunjenicima prijeti potpuni poraz. I Turska i Izrael ispituju do koje mjere mogu ići a da ne isprovociraju rusku intervenciju, ali to opet znači da je Rusija ta koja kontrolira situaciju.
 
Valja napomenuti da Putin ipak nije u stanju spriječiti američke protunapade na režimske snage, čak i ako uključuju navodne ruske plaćenike, kao u slučaju nedavnog sukoba u provinciji Deir ez-Zor u kojem američke snage tvrde da su ubile stotinjak režimskih boraca. To potvrđuje i prekid turskih zračnih napada u Siriji nakon što su pobunjenici nedavno oborili ruski avion, pri čemu je stradao i pilot. Sasvim je moguće i da je, kako piše Mohamed al-Nadžar za Al Jazeeru, Rusija dala zeleno svjetlo za rušenje izraelskog aviona iz osvete za rušenje svog aviona i američki napad u Deir ez-Zoru. Kad već ne može provesti odmazdu nad Amerikancima, provela ju je nad Izraelcima. 
 
Ali ni Trumpova administracija, prema svemu sudeći, nije zainteresirana aktivno se uključiti u rat protiv Asada dalje od zaštite svojih kurdskih saveznika iz Sirijskih demokratskih snaga, s kojima se bori protiv ostataka ISIS-a. Mogućnost sukoba SDF-a i režima, koji želi preuzeti vlast nad čitavom Sirijom, i dalje je najveća nepoznanica u ovom ratu. Također, znakovito je da Pentagon nije otvoreno obećao stati na stranu Izraela u slučaju nastavka sukoba u Siriji. Koliko god Donald Trump udovoljavao Izraelu priznavajući Jeruzalem kao njegov glavni grad i prijeteći Palestincima prekidanjem pomoći, izgleda da ipak nije voljan ući u rat za svog saveznika. "Amerikanci nemaju težinu na terenu" jer "nisu podigli uloge u Siriji i nisu u igri", slikovito je komentirao bivši izraelski veleposlanik u SAD-u Michael Oren za Bloomberg. 
 
Za to vrijeme, civili su ti koji plaćaju najveću cijenu - bilo u Idlibu i istočnoj Guti pored Damaska koje režim i Rusi bombardiraju bez ikakvih humanitarnih obzira, uz strahovite civilne žrtve i navodno korištenje kemijskog oružja, bilo u Afrinu koji je pod napadom turskih snaga i proturskih pobunjenika. Jasno je da ovaj rat nije, kako analitičari skloni Asadu i Putinu vole predstavljati stvar, gotov i da je njegova najgora faza možda tek pred nama.
Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara