Foto: Vedran Buble

POTPISNIK ovih redaka u posljednje tri godine proveo je ukupno 14 mjeseci putujući Južnom Amerikom i Azijom, a netom što je otkucala 2018. krenuo je u novo izazovno istraživanje svijeta. Sljedeća tri mjeseca na Indexu ćete imati priliku čitati njegove putopise iz Meksika, Belizea, Kostarike, Nikaragve i Kube pod krsnim imenom Karipski Rašomon.

>>> Karipski Rašomon 1. dio

>>> Karipski Rašomon 2. dio

>>> Karipski Rašomon 3. dio

>>> Karipski Rašomon 4. dio

>>> Karipski Rašomon 5. dio

>>> Karipski Rašomon 6. dio

Otvaranje škrinjice užitaka

Svi priručnici s kojima sam se u planiranju ovog putovanja konzultirao, Belize su opisivali kao skupu i backpackerima nepristupačnu destinaciju pa sam ga bez previše razmišljanja pospremio u škrinjicu u koju svatko od nas taloži ona nedostižna tropska odredišta poput Bore Bore, Sejšela ili Tahitija. No kako sam pomalo napredovao Yucatanom, ta omalena susjedna državica počela se sve zavodljivije smješkati. Sve češće znao sam susretati putnike koji su se netom vratili iz Belizea, oduševljeno me uvjeravajući da je taj biser Kariba druga planeta.

Na Europljane impresionirane nekom tropskom destinacijom, pogotovo one koji pedeset tjedana godišnje provedu u okovima istog urbanog kaveza, nije teško nabasati pa samo to nije bilo dovoljno da se obore moja čvrsta uvjerenja. Međutim kad sam u Bacalaru načuo za otočić Caye Caulker, navodno smiješno jeftini hippy raj na kojem se jastozi jedu kao srdele u Dalmaciji, na koncu mi se učinilo posve normalnim dati ovoj zemlji priliku. Ispostavilo se to fantastičnom odlukom jer su se četiri dana u Belizeu pretvorila u highlight dosadašnjeg dijela putovanja.

Granični preobražaj dostojan Hollywooda

Od Bacalara do Belize Cityja uhvatili smo autobus prevarantske kompanije ADO, a čim smo sat vremena kasnije prešli granicu (25 dolara za izlaz iz Meksika i 20 za ulaz u Belize), omalene i popunjene Meksikance po ulicama zamijenili su tamnoputi divovski Kreolci koji kao da su u tu državicu, okruženu Hispanolcima, pali s Marsa. Interesantno, u 16. stoljeću u Belizeu je živjelo 500 tisuća ljudi, većinom Maya, a danas je ukupnog stanovništva čak 150 tisuća manje, od kojih je urođenika svega deset posto. Belize se nekad zvao Britanski Honduras, a današnji Kreolci potomci su britanskih i afričkih doseljenika.

U cijeloj državi postoje svega tri autoceste, a većina teritorija močvarno je područje koje presijeca stotine rijeka. Dobar dio stanovništva govori engleskim jezikom (tzv. kreolski engleski), nacionalna valuta belizeanski je dolar, a iako se u turističkim časopisima opisuje kao elitna destinacija, većina ljudi živi i preko onog famoznog ruba siromaštva. Koliko su u takvoj stvarnosti majka Engleska te kraljica Elizabeta i dalje pojam, govori i podatak kako se došljake s nešto funta tretira kao prvorazredne goste i najveću gospodu. 

Prvi kulturološki šok u srednjoj Americi

Za razliku od obalnog pojasa koji najblaže rečeno nije pretjerano razvijen, mravinjak otoka i otočića koji se pružaju nasuprot najčešće je ulickana pozornica elitnog turizma s nekim od najboljih mjesta za ronjenje na svijetu. Tu živahnu dječicu koja žive životom kakvim ona nikad nije i vjerojatno nikad neće, s vrlo neposredne udaljenosti očima otužne i onemoćale starice gleda Belize city. Ta otrcana i šporka luka puna beskućnika predstavlja glavnu polazišnu točku za sve otoke, što nije slika koju država voli slati u svijet, ali alternative nema.

Dolazak u taj zapušteni grad priuštio mi je kulturološki šok kojeg u ovom dijelu svijeta nije lako doživjeti. Opaljena karipska lica, začinjena širokim osmijesima i snježno bijelim zubima, odmah su me navela da ih počnem besramno kadrirati. "Što ti je toliko nevjerojatno? To su obični građani", iz transa me prenuo ofucali prodavač novina. Instinktivno sam se pokušao opravdati novinarskim zvanjem, no imao je potpuno pravo. Crnopute Kreolce fotografirao sam u njihovim dnevnim rutinama samo zato što su mi bili egzotična pojava. Bilo je to pomalo rasistički pa sam posramljen brže-bolje spremio kameru.

Ispovijed prodavača novina: "U Belize Cityju svaki je kvart svojevrsni zatvor"

"Ha, ha! Nisam mislio ništa loše, samo mi je bilo čudno. Ustvari slikaj, sve slikaj. Neka vani vide kako živimo. Naši su političari najkorumpiraniji na svijetu. U turistički sektor desetljećima se slijeva stotine milijuna dolara, a od tog novca nikad nismo vidjeli ni centa. Ljudi žive u teškom siromaštvu, a školski i zdravstveni sustavi na rubu su kraha. Situacija u Belize Cityju katastrofalna je. Policija nema nikakvu ulogu, a gradom vladaju mafijaški klanovi. Evo pogledaj samo naslovnicu novina. Ovaj dečko imao je tek 17 godina. Sinoć su ga ubili. Kažu da je bio s djevojkom i zalutao u kvart u koji nije smio."

"Nažalost to je ovdje svakodnevica. Svaki kvart pleme je za sebe i ako ga slučajno napustiš, velika je vjerojatnost da ćeš završiti s metkom u čelu. Ponekad imam osjećaj da živimo u zatvorima koje smo podignuli oko sebe, ali naravno da takve stvari nisu ono što se pokazuje strancima. Upravo zato želim da znaš kakva je svakodnevica ljudi koji te okružuju. Njihov život ne vrijedi ni pišljiva boba. Osmijesi su samo maske za došljake, a ispod se krije jedan ogromni strah", gorko je nabrajao, dok me pratio do trajektne luke. Kad se uvjerio da sam se ukrcao, osmjehnuo se i teškim korakom vratio u svoj pakosni svijet. 

Glisiranje karipskim morem i Gilbertovo "Dobrodošli u raj"

Punih sat i pol trajala je romantična vožnja gliserom do Caye Caulkera kao svojevrsno ispunjenje sna. Cijelog sam života maštao o plovidbi opjevanim karipskim morem i sad sam bio tu, okružen desecima egzotičnih otoka s kojih likuju goleme kolonijalne vile. Na moje iznenađenje izgledali su prilično divlje, sa svih strana uronjeni u gusto tropsko raslinje. Domalo se gliser privezao za dok, a nismo ni stupili na bijeli kreč kojim su utabane ulice, kad nam je prišao starac i rekao da su ga poslali po nas. Ideja kojom je pokušavao ušićariti nešto novca bila nam je zanimljiva pa smo mu dopustili da nas otprati.

"Dobrodošli u raj, ja sam Gilberto", pružio je drhtavu ruku. Ruma nije vidjela barem par sati. "Moram te odmah upozoriti na dvije stvari. Kao prvo, bijele žene rezervirane su za lokalce. Svaka vama čast, ali one dolaze ovdje radi nas. One nas održavaju na životu, a neke od njih, posebice one u poznim godinama, mi održavamo na životu. Ha, ha, ha! Nama ništa nije problem. A i one su lude za nama, vjeruj mi. S druge strane, sve domaće djevojke obožavaju bijelce, no moram ti reći jednu stvar." "Ajde", odgovorio sam dok mi je osmijeh posve neočekivani dobrodošlice rastezao obraze. 

"Bijele djevojke ne diraj, one su namijenjene nama"

"Ovo je maleni otok sa svega dvije tisuće ljudi. Kad dođe kišna sezona, život postaje jako dosadan i nema se baš puno toga za raditi, ako me razumiješ. Na većinu djevojaka pentralo se više no na ova kokosova stabla. Odgovorio sam mu kako sam se obećao jednoj djevojci kod kuće, na što se iskesio poput vlažnog bandita Joe Pescija, isturivši u prvi plan svoj zlatni zub. "Kako god! Uglavnom, ako te zanima Great Blue Hole, ja sam tvoj čovjek, 270 dolara je izlet. Ako te pak zanimaju jastozi, otiđi u "Happy Lobster" i reci da sam te ja poslao. Traži Gilbertov specijal - porciju jastoga s prilozima i pićem za šest dolara." 

Zvučalo je sjajno pa smo mu pred hostelom dali taman koliko je trebalo za novu bočicu ruma. Čim smo ostavili stvari, odmah smo pohitali u restoran, no kad smo sjeli i stali trabunjati o nekom Gilbertovom specijalu, svi su nas blijedo gledali. Kakav stari prevarant! Na koncu je cijena bila nešto veća, punih deset dolara, ali i dalje više no prihvatljivo. Nakon slasne večere Tina i ja počeli smo se vucarati mjesnim ulicama, jednom, drugom pa trećom, koliko ih sveukupno ima, a već nakon prvih nekoliko sati na Caye Caulkeru, bio sam uvjeren da se nalazimo u nekom crtiću, karipskoj verziji Simpsona. 

Tajfun je nedavno doslovce prepolovio ovo carstvo golf vozila

Kao prvo, prometna sredstva su strogo zabranjena pa se svi uokolo vozaju luksuznim golf vozilima, što je nevjerojatan kontrast uzevši u obzir izgled kuća u kojima žive. Većina ih je, iako izvana živopisna, u prilično raspadajućem stanju, a napravljene su na visokim pontonima zbog monsunskih kiša. Kako je najviša točka na otoku jedva dva metra, nije teško zamisliti kako sve izgleda kad stignu ozbiljne vremenske nepogode. Dijelovi otoka sasvim potonu pa izgleda, kažu, kao onaj plutajući grad iz Costnerovog "Vodenog svijeta". Zbog toga ili ne, na Caye Caulkeru ne postoji nijedna jedina plaža.

Barem je tako bilo do prije nekoliko godina kad je uragan doslovce prepolovio otok i to na prilično zgodnom mjestu, onom gdje završava naselje, a počinje džungla. Tako danas južni dio Caye Caulkera predstavlja mjesto za život, a sjeverni, spojen redovitom brodskom linijom (vožnja traje dvije minute) raj za hedoniste. Na njemu se nalazi jedini resort na otoku s kojim u paketu dolazi i relativno pristojna umjetna plažu. Interesantno je kako turisti prijevoz na drugu stranu, koju dijeli kanal širok dvadesetak metara, plaćaju isključivo konzumacijom pića u resortu.

Jastog naš svagdašnji

Izuzev hippy atmosfere u kojoj je sve dopušteno i dozvoljeno, najčešći razlog zbog kojeg stranci dolaze na Caye Caulker su jastozi, kojih ovdje ima na izvoz. Kao što sam već spomenuo, u restoranu se može dobiti vrlo pristojan primjerak za pedesetak kuna, međutim još je bolja stvar u popodnevnim satima pričekati povratak ribara. Nakon što vlasnici restorana izaberu najveće primjerke za sebe, ostatak se proda onome tko ponudi najviše. Unatoč igrokazu, kila teško da može premašiti 40 kuna. Naravno, tek onda slijedi prava fešta. U četiri dana gotovo svaki obrok uključivao je meso jastoga.

Sveukupno, Belize je ipak ponešto skuplji od Meksika, a za sve su krivi Kinezi koji drže gotovo devedeset posto svih prodavaonica na otoku. Kinezi kao Kinezi, neorganizirani, pomalo pokvareni i varljivi, naravno nisu stavili cijene na artikle pa ih određuju prema raspoloženju ili prilici koju vide pred sobom. Ponekad nam se činilo kao da se sprdaju s nama, a onda smo pronašli izlaz. Jedno popodneva dok je tražio peršin za pripremu jastoga, Tina je dobrih deset minuta pokušavao objasniti prepredenom gazdi što je peršin, da bi on stalno ponavljao kako niti zna o čemu riječ niti da tako nešto ima tu.

Na filmskom setu legendarnog O-a

Na koncu se Tina izgubio među policama i negdje u kutu pronašao peršin u prahu. Kad mu ga je donio, Kinez ga je s čudom promatrao, a onda u digitron utipkao broj dva. "Čekaj, čekaj", suprotstavio se Tina. "Uopće ne znaš što je ovo niti znaš da ga imaš, a znaš koliko košta. I to baš za vraga puna dva dolara. "Ajme, ajme. Nije dva nego je jedan", brzo se ispravio i tako nam otkrio caku. Nadalje smo je stalno upotrebljavali. Bilo da smo kupovali pivo, sladoled ili mlijeko, samo bi rekli, ali jučer je bilo toliko i toliko pa bi se gazda odmah ispravio i smanjio cijenu.

Potpuna suprotnost Kinezima lokalni su dileri. Otvoreni, pošteni i zabavni tako da cijeloj atmosferi daju jednu nadrealnu notu. Cijeli dan smucaju se ulicama, a u predvečerje kao hijene okupe oko "Sporta", jedinog bara u koji zalaze stranci. Bilo je tu svakakvih "wannabe" bandita, baš kao da je netko sjeo i ponaosob ih crtao. Mene je sve neobično podsjećalo na set slavnog Hollywoodskog serijala "OZ-a" pa sam na koncu uspio pronaći više-manje sve pandane glavnim likovima, čak i lokalnu verziju unikatnog Adebisija. 

Lokalni dileri i njihovi štosevi

Inače, od prvog trenutka kad sam stupio na otok, nije moglo proći ni dvije minute a da me neki diler mrtav ozbiljan ne upita: "Momče, jesi li spreman?" I tako dva, pet, deset, dvadeset puta. Ne znajući još o čemu se radi, svaki put sam se s nekom jezom pitao za što to točno trebam biti spreman. Slijedi li neki smak svijeta za koji jedino oni znaju. Druga fora kojom pristupaju mušterijama jest usklik "Apoteka je upravo otvorena", koji poput jeke odzvanja ulicama. Ipak, nedvojbeno najsmješnija stvar koju sam čuo upućena mi je zadnje večeri. Na putu za hostel, jedan od njih počeo je hvaliti moj nos.

"Puno ljudi koji dođu na ovaj otok imaju neke sjebane nosove, krive, zatvorene ili s uskim nosnicama. Katastrofa! Ali ti, ti čovječe imaš pravi party nos. Pogledaj koja puška. Da znaš, ništa mi sad na svijetu ne bi bilo draže, nego razbiti tu nosinu s gramom vrhunskog kokaina." U cijelu tu pozornicu, koja na trenutke izgleda kao namještena, sjajno se uklapa policija, odnosno njen mali debeljuškasti šef, koji podsjeća na poručnika Harrisa iz Policijske akademije. On se cijeli dan, baš poput svog idola vozika uokolo u golf kolicima, dok njegov smotani pomoćnik, belizeanski Proctor bezglavo trčkara za njim.

Policijska akademija na belizeanski način

Besmislenost posla koji obavljaju na otoku ponajviše do izražaja dolazi navečer i to točno u ponoć. Tada njih dvojica odmjerenim korakom trijumfalno ulaze u bar kako bi se uvjerili da će biti zatvoren točno u vrijeme kad je to otočnim zakonom propisano. Pritom naravno nema nikakve veze što na desetke dobro im znanih dilera, unutar i van kluba, po džepovima ima cijelu apoteku svih poznatih i nepoznatih droga. Suludo do razine Baretićevog Trečića, ali s jednom jedinom razlikom. Ovo mjesto nije plod raskošne mašte talentiranog autora, već zaista postoji na karti svijeta. 

Ipak nijednu od stvari koje sam spomenuo, ma kako naizgled kritičan bio, ne bi ni za živu glavu mijenjao. Sve one tako lijepo ocrtavaju ovo nezaboravno mjesto. Ako ikad u budućnosti budete imali priliku, posjetite Caye Caulker. Nije bitno kad. Tamo će sve, dok je vijeka i ljudi, ostati isto. Kinezi će i dalje varati, jastozi se i dalje kotiti, a Gilberto i dalje prodavati maglu. Možda će se dileri razbacivati nekim novim doskočicama, ali mali će poručnik Harris sigurno, baš kao i svake večeri unazad deset godina, točno u 23.55h ušetati u Sport bar, zatvarajući ga ponosno kao predvodi smjenu straže pred Buckinghamskom palačom.