Islanđani protiv ružnih, krezubih ksenofoba i njihovih sumnjičavih koza
JONAS MOODY, jedan od mnogobrojnih urednika islandskog in-flight magazina «Atlantica», o Hrvatskoj je sklepao jedan poprilično negativan tekst koji nas prikazuje podjednako vjerodostojno kao što je i «Hostel» to učinio za Slovačku. I baš kao što svatko s pola mozga može zaključiti da slovački hosteli nisu legla kradljivaca organa koji samo čekaju da vas zaskoče i nasilno vam iščupaju bubrege ili oči, svatko normalan prepoznat će pretenciozno izdrkavanje čovjeka čije mišljenje, u najmanju ruku, predstavlja samo iznimno grubu generalizaciju.
"Vječito tužni Hrvati su ljudi bez zuba s neprijateljskim gostoprimstvom"
Kada sud o turističkoj destinaciji donosite na temelju posjeta slastičarnici i hotelu nakon nadrkanog putovanja trajektom, moglo bi se reći da zadiranje ispod površine nije vaša najveća odlika. No, zaboravimo na trenutak islandsku princezu koja na trajektima njuška lak za nokte i peroksid i koncentrirajmo se na nešto drugo.
Hrvatski mentalitet je nešto što ne možete zavoljeti preko noći
Islandski turist možda lupeta apsolutne budalaštine i u većoj je slici relevantan poput Bilo Čijeg teksta o Bilo Čemu, ali naveo me da razmislim o jednoj stvari. Hrvatski mentalitet je «acquired taste», nešto što ne možete zavoljeti preko noći i ako ste samo u prolazu mogli bi se iznenaditi krajnostima i apsurdima koji se na dnevnoj bazi dešavaju na svakom koraku. Čim ujutro otvorite novine ili pogledate vijesti iz Hrvatske, zapljusnut će vas beskrajna niska bedastoća koje vas ostavljaju bez riječi. Policajce koji obavljaju svoj posao suspendiraju (iako, «policajac koji obavlja svoju dužnost» zvuči kao zajebancija ako u obzir uzmemo da nam novinare mlate kao da živimo u banana republici), hrvatski intelektualci za vas osmišljaju intelektualno stimulativnu alternativu nogometnoj groznici i u procesu ispadaju apsolutne drkadžije koje vas doslovno tjeraju da se manijakalno posvetite gledanju nogometa, a navijači usred «groznice nedjeljnje večeri» kroz šibere jurećih automobila dižu svoju malodobnu djecu ne bi li svi vidjeli da su svog trogodišnjeg sina maskirali u šahovnicu. I ako kojim slučajem ne razvijete neuništivi smisao za humor i ne počnete istinski uživati u teatru apsurda, koji bi i Samuela Becketta bacio na dupe i natjerao da prestane čekati Godota i počne s očekivanjem ulaska Hrvatske u EU, naći ćete se u nezavidnoj poziciji.
Ne možete očekivati da će jedan Islanđanin znati uživati u krezubom redikulu koji vas pokušava «zabljesnuti» svojim oralnim bezdanom, u homofobima koji vam dobacuju šarolike i maštovite uvrede u svim duginim bojama, u neljubaznom osoblju koje se prema vam odnosi kao da ste im nabili cijenu goriva, u ksenofobičnoj atomsferi koja izaziva bujicu psovki koje pokazuju svu raskoš hrvatskog jezika, a vjerojatno nećete znati uživati ni u ljudima koji vas masovno mrze ako o njima kažete ono što su prije nekoliko dana i sami izrekli.
Islanđani nemaju tu živopisnu lepezu krajnosti, a moje Hrvatsvo dopušta mi da izgovaram ove možebitno netočne informacije o Islanđanima kao da je riječ o činjenicama.
S obzirom na to što su prošli, Hrvati su vjerojatno najsretniji narod u povijesti
Moody tvrdi i da smo vječno tužni što je notorna glupost jer kad se u obzir uzme sve kroz što smo prošli i kroz što svakodnevno prolazimo, mi smo vjerojatno jedan od najsretnijih naroda u kompletnoj povijesti i valjalo bi nas uvrstiti u Guinessovu knjigu rekorda kao «narod koji se najviše ceri unatoč turobnoj stvarnosti». Ova tisućljetna depresija pretvorila se u naš trademark i mi smo vjerojatno jedini narod koji bi bez većih problema mogao prisvojiti izreku «moglo bi bit' gore». Samo izrazito zajebani ljudi mogu u pesimizmu pronaći toliko optimizma i nastaviti kao da je sve u redu.
A ako Jonas Moody misli da su naše koze sumnjičave, očito nije vidio naše umirovljenike.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati