Foto: 123RF (Ilustracija)

OSIM visokih temperatura, ljetne je mjesece obilježila i erupcija nasilja u obiteljima diljem Hrvatske. Sigurne kuće su prepune žena koje su s djecom pobjegle od svojih nasilnih muževa, a svakodnevno pristižu i nove, preplašene i pretučene žene kojima je bijeg iz obiteljskog doma postao jedina opcija. U skloništima se ovih dana traži krevet više te se čak prave i liste čekanja.

Jedna od žena, koja s kćerkom čeka svoje mjesto u sigurnoj kući, za Index je ispričala svoju potresnu životnu priču. Progovorila je o 19-godišnjoj agoniji koju je proživjela i platila zdravljem te o tome kako je, i unatoč svemu, ipak smogla snage donijeti tešku odluku da napusti obiteljski dom i zamijeni ga krevetom u skloništu.

"Kad podigne ruku na mene ukočim se, stojim pred njim nijemo i nepomično kao kamen"

"Vjenčali smo se '96,  imala sam 22 godine, a on 11 godina više. Nije to bio brak iz ljubavi, ali nepisani zakoni sela i pritisak majke da se udam bili su jači od mene. Nisam imala medeni mjesec, iza mene je samo 19 gorkih godina. Od prvog dana me podcjenjivao, govorio mi da sam mlada i glupa, da nemam pojma ni o čemu, no pravi problemi su počeli kada sam bila u trećem mjesecu trudnoće. Tada sam otkrila da je čovjek za kog sam se udala alkoholičar i nasilnik, no nisam imala kamo jer se trudna u roditeljski dom na selu nisam smjela vratiti. Sve te godine života s njim obilježio je smrad alkohola, razbijanje i divljenje po kući, uvrede te prijetnje silovanjem i ubojstvom. Od ovog najcrnjeg nas je prije par godina spasila moja sestra koja je došla u posjet baš tog dana kada nas je namjeravao ubiti. Na škrinju je poslagao velike odvijače te nekakve čudne oštrice, prijeteći da slijedeće jutro ni djeca ni ja, nećemo dočekati. Srećom, moja je sestra uspjela pozvati policiju, priveli su ga, a ja sam u par minuta pokupila djecu, svoj aparat za disanje i lijekove te smo pobjegli u sestrinu kuću“, priča 41-godišnja žena iz Zagorja koju ćemo za potrebe ovog članka zvati Ana (identitet poznat redakciji).

U braku s nasilnikom rodila je dvoje djece, sina i kćer, koji su jedine svijetle točke u njenom sumornom životu. O njima je, sve ove godine, brinula sama. Otac im nikada nije kupio baš ništa od odjeće i obuće, niti jednu bilježnicu, olovku ni školsku knjigu, nije čak znao ni koliko godina imaju niti u koji razred idu, no od ranog ih je djetinjstva, posebno kći, podcjenjivao i obasipao uvredama.

"Mnogo bolnije od uvreda koje sam sama trpjela bile su uvrede koje je upućivao mojoj kćeri. Kada joj je bilo samo četiri godine pred svima ju je nazivao kurvom i propalicom. Život u strahu, noći koje je probdjela budna, drhteći iza vrata zaglavljenih stolicom, ostavio je na mojoj djevojčici duboke ožiljke te često, ni uz tablete, ne može zaspati. No i unatoč tome što nisu imala sretno i bezbrižno djetinjstvo, moja su djeca uzorni učenici, 17-godišnji sin je odličan, a kći je vrlo dobra", kaže Ana u čijem je glasu tugu i očaj, na tren zamijenio majčinski ponos i nada u bolje sutra.

"Zbog njegovog sam iživljavanja dobila epilepsiju"

Gotovo dva desetljeća zlostavljanja uzelo je danak i na Aninom zdravlju. Prije nekoliko godina oboljela je od epilepsije, a bolest je, kaže, iz mjeseca u mjesec sve teža. Zbog teškog oblika apneje ne može spavati bez aparata za upuhivanje zraka. Njen ionako težak život dodatno je zakomplicirao otkaz koji je prije deset godina dobila u MORH-u, kao tehnološki višak. S otpremninom je vratila kredite za kuću, a sada, unatoč teškom zdravstvenom stanju, iz Zagorja putuje u Zagreb gdje sprema kuće i stanove kako bi prehranila obitelj i platila režije.

Nedavno je odlučila da je, sada kada djeca više nisu mala, došao i trenutak da se oslobodi okova u kojima već godinama živi. Predala je papire za razvod braka, no kada je to saznao nasilnik je nju i djecu punih pet dana zlostavljao.

"Ulje na vatru bila je obavijest da će morati plaćati alimentaciju za djecu koja se još školuju. Kada je to saznao, potpuno je podivljao i pretvorio se u pravu zvijer. Iživljavao se na nama od srijede do nedjelje navečer, a u dva ujutro sam konačno uspjela pozvati policiju. Odveli su ga i dobio je 15 dana zatvora, no kada krajem mjeseca izađe, ne smije nas više zateći u kući", kaže Ana koja s 18-godišnjom kćerkom sada čeka mjesto u sigurnoj kući, u koju, na žalost, ne može i njen 17-godišnji sin.

Lani je u obiteljskim sukobima ubijeno sedam, a u posljednjih deset godina čak 300 žena

Iako bi brak trebao biti sigurna luka, sve je više ovakvih koji su sličniji ratu i u kojima se obiteljski dom pretvara u prvu liniju fronta, a partner u neprijatelja. Sudbonosno "Da" presudilo je mnogim ženama. U posljednjem desetljeću u Hrvatskoj ih je ubijeno više od 300, a krvnici su bili njihovi supruzi, partneri, sinovi ili drugi članovi obitelji u kojoj vlada zakon nasilja. Pored slučajeva s tragičnim ishodom, godišnje se zabilježi i između 40 i 50 pokušaja ubojstva, a svaka treća žena doživjela je neki vid nasilja od bivših ili trenutnih partnera od kojih je svaki četvrti bio alkoholiziran.

Najčešći okidači, koji dovode do krajnje eskalacije nasilja, su fizički obračuni i verbalni sukobi, nagovještaj prekida veze ili razvoda braka te ljubomora i otkivanje preljuba. Prema podacima koje smo dobili iz MUP-a, samo prošle godine u intimnim je vezama ubijeno sedam žena, a zbog nasilničkog ponašanja u obitelji prekršajno su prijavljene  14.874 osobe.

"Broj nasilničkih djela u obitelji je umjetno smanjen"

Iako je, prema statističkim podacima stopa obiteljskog nasilja u našoj zemlji u padu, podaci s terena, na žalost, nisu ni malo optimistični.

"Broj nasilničkih djela u obitelji se umjetno smanjio, ona i dalje postoje, samo se drugačije evidentiraju zbog čega smo vrlo nezadovoljni jer je statistika sada mnogo bolja, no u stvarnosti nema pozitivnih pomaka. Pad obiteljskog nasilja se bilježi samo zato što se zakon promijenio te se nasilničko djelo sada drugačije definira. Potrebno je da ono bude kumulativno, da ima kontinuitet i intenzitet te da vrsta nasilničkih radnji bude zaokružena. To konkretno znači da, ukoliko vas partner verbalno vrijeđa, to trebate prijaviti, no nakon toga se neće ništa posebno dogoditi. Ako vas pak počne tući, postupak i rezultat su isti. No, ako vas partner počne i ekonomski i seksualno zlostavljati, tada je to već kumulativno djelovanje te kreće reakcija", pojašnjava za Index Željka Barić, ravnateljica doma za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja Duga - Zagreb.

Nasilje u obiteljima eskalira tijekom ljeta

Nakon  osam godina svog rada zamijetila je da je upravo vrijeme ljetnih godišnjih odmora, kada supružnici više vremena provode zajedno, okidač za svađe i nasilne epizode te tijekom ljeta mnogo više žena traži smještaj u skloništima. I ovo je ljeto bilo u znaku nasilja, što potvrđuju i liste čekanja na mjesto u sigurnoj kući.

"Trenutno smo puni, kapacitet doma Duga je 25, a sada je u kući 27 osoba, među kojima su i dvije novorođene bebe. Više nemamo mjesta za prijem novih žena i djece, a čitav tjedan, svakodnevno, imamo po tri nova zahtjeva za smještaj koje smo prisiljeni preusmjeriti. Kada su zagrebačka skloništa puna, za žene i djecu koje treba hitno maknuti od nasilnika, traži se smještaj u nekom drugom gradu. To pak predstavlja velik problem ženama koje rade te se, nakon tjedan ili mjesec dana bolovanja, moraju vratiti na posao, a šok i stres proživljavaju i djeca koja, mijenjajući grad, mijenjaju i vrtić ili školu", kaže Barić.

Od ukupno 19 skloništa u Hrvatskoj, u Zagrebu ih je tri te se u njih može smjestiti najviše 80 osoba. Potrebe za dvostrukim kapacitetom, smatra Barić, ipak nema, dovoljna bi, tvrdi, bila još jedna sigurna kuća s 20 do 30 mjesta.

"Sve se češće počiniteljima izriče mjera zabrane pristupa, što je prije tri godine bilo potpuno zanemareno. Intencija je da žena s djecom ostane kod kuće, a da nasilni suprug dobije zabranu pristupa 6 mjeseci ili godinu dana, kroz koje vrijeme bi se radilo i s njim i sa ženom. Skloništa svakako moraju ostati, posebno zbog žena koje žive u domaćinstvu s muževim roditeljima te ne žele ostati u tom okruženju, niti se vratiti k svojim roditeljima jer strahuju da bi nasilnik i na njima mogao  iskaliti svoj bijes", pojašnjava Barić.

Iako boravak u skloništu nije reprogramiranje nego tek privremeni odmak od nasilnih situacija, ženama, od kojih su neke nasilju bile izložene dvije, a neke čak 20 godina, boravak u sigurnoj kući omogućava da se odmaknu od nasilnika, da konačno prodišu i drugim očima sagledaju svoju situaciju te da dobiju potpuni uvid u to što po zakonu mogu napraviti za sebe i djecu, jer su često uvjerene da pomoći nema te da će ih nasilnik naći i ubiti ma gdje bile.

"Kada ih sklonimo na sigurno, naša misija je osnažiti te žene, dati im informacije koje do tada  nisu imale, psihički ih presložiti i uvjeriti da mogu promijeniti svoj život te da nisu ni glupe ni ružne, u što su ih njihovi nasilni partneri godinama uvjeravali. Učimo ih životnim vještinama koje do sada nisu usvojile i nastojimo im pronaći posao, što je užasno teško, jer mnoge od njih nemaju dovoljno škole i nisu konkurentne na tržištu rada, a često imaju i puno djece o kojoj moraju brinuti", kaže Barić.

Žrtve nasilja u obitelji većinom su žene sa srednjom stručnom spremom, raznih profila, od gimnazije do zanata. Nasilnici također većinom imaju srednju stručnu spremu, no zanimljivo je da među onima koji bijes iskaljuju na supruzi i djeci ima više intelektualaca sa završenim fakultetom nego nekvalificiranih radnika.

Život iza zidova sigurne kuće: Zaštitari i kamere 24 sata

"Na prikazu 10 slučajeva, bar su četiri žene doživjele čisto fizičko nasilje, a od toga su bar dvije bile suočene s prijetnjama ubojstvom. Preostalih šest žena su žrtve kombiniranog zlostavljanja koje je primarno psihološko, u kombinaciji s ekonomskim, koje je također jedna vrsta psihološkog, dakle manipulativnog nasilja. No žene vrlo teško osvješćuju da su i žrtve seksualnog nasilja, jer taj intimni dio odnosa doživljavaju kao nešto što se u vezi podrazumijeva te pristaju i na ono što ne žele, nadajući se da će time udobrovoljiti nasilnika, a pri tom se same vrlo loše osjećaju. No, kada nam ispričaju mučne detalje, primjerice da partner i unatoč tome što ona to ne želi, inzistira da se u intimne odnose uključe i drugi sudionici, tada im nastojimo objasniti da to što im se događa nije prihvatljivo", kaže naša sugovornica.

"Lokaciju na kojoj se nalazi sklonište, nemoguće je u potpunosti sakriti i problemi su neminovni. Dešava se da nam pred vrata dođu članovi obitelji, pa i sam nasilni suprug žene koju smo sklonili, no mi ih, bez da odgovaramo na njihova pitanja, zamolimo da se udalje jer je to štićeni prostor. Snimku potom pokažemo svim ženama u kući te smo, onu koja prepozna da je riječ o njenom suprugu, dužni premjestiti na novu lokaciju. Ipak, sigurna kuća je potpuno sigurna, posebno dom Duga koji je specifičan u Hrvatskoj jer kuću 24 sata čuvaju zaštitari, ima video nadzor i panic-tipku za brzu dojavu policijskoj postaji te bi svaki pokušaj ulaska ili prelaska ograde bio na vrijeme spriječen", kaže nam ravnateljica doma Duga.

No, iako ih partner redovito ponižava, vrijeđa i zastrašuje prijetnjama i batinama, ženama koje žive u paklu nasilja, prema nekim je svjetskim pokazateljima, potrebno oko sedam godina da skupe hrabrost i odluče se progovoriti te prijaviti nasilnika.