Foto: Index

HIPNOTIZIRANO buljim u Španjolkinu lijevu sisu. Desnu ne vidim od naslona sjedala na kojem leži. Sisa nije posebno lijepa, ali vibrira od drmusanja vlaka i samim tim je zanimljivija od gledanja u svjetleći natpis SPLIT, iznad vrata vagona koji me podjebava otkako smo prije četiri sata krenuli iz Zagreba. Ne idem u Split i ne razumijem zašto, umjesto da ispišu ime sljedećeg mjesta u kojem će vlak stati, cijelo vrijeme drže natpis posljednje stanice. Valjda misle da će se putnicima činiti da samo što nisu stigli ako satima gledaju u tih magičnih pet slova. Ili ne misle nego im se jednostavno ne da promijeniti natpis.

Nervozan sam jer smo na put krenuli prije dvadeset sati pa me živcira i nepromjenjivi natpis, i to što je u vlaku nestalo kave, i što je loš signal za mobitel, i što više ne mogu čitati, i što vlak jezdi brzinom od 56 kilometara na sat na granici Like i Dalmacije. Sve me živcira. Čak i ta vibrirajuća sisa mi jako trga nerve.

Udavio bih onoga tko je slagao vozni red

Imam samo jednu želju – nježno spojiti prste oko vrata genijalca koji je slagao ljetnu ponudu Hrvatskih željeznica i blago, pa sve jače i jače, stiskati. Gušio bih ga samo dvadesetak minuta. Jer sam milosrdan, a ne demonski sadističan poput tog zlotvora koji je osmislio putovanje od Osijeka do Šibenika u trajanju od 24 sata i 48 minuta i to oglasio kao fenomenalnu ljetnu akciju. A možda čovjek i nije Sotonino mladunče nego psihijatar eksperimentator. Postavio je stupicu u koju bi se trebala uloviti najveća budala galaksije. I ulovili su trojicu. Hrvoje Marjanović, Dario Dalmacija i ja, zovite me Idiot, Kolosalni Idiot, ukrcali smo se u subotu, u 22.30, u vlak iz Osijeka za Vinkovce. To je bila prva etapa naše Anabaze, zapravo bi se trebala zvati Katabaza jer se spuštamo prema moru, ali spuštao i se i Ksenofont pa mu nitko 2400 godina nije prigovorio na pogrešnom naslovu.

Strahinjin Despacito i pijana Kaćuša

Kolodvor Osijek, subota, 22 sata. Trojica hrabrih traže Željeznog konja koji će ih povest na jug. I malo smo razočarani. Umjesto nekog ozbiljnog vlaka čeka nas nekakav šinobus, vozilo potpuno neprikladno za polazak u avanturu. No, nemamo izbora. Hrvatske željeznice namijenile su nam šinobus i šinobusom ćemo putovati. Na sreću, imamo barem donekle svečani ispraćaj. Hrvoje je nekakav minor celebrity među ljubiteljima poremećenih glazbenih izričaja pa se na kolodvoru našao i jedan takav koji se poželio fotografirati s njime. To je cijeloj sceni dalo malo glamura. Više od toga ipak nas je obradovao Strahinja, mladić s harmonikom. Odsvirao nam je ovoljetni hit Despacito, melodiju gotovo jednako imbecilnu kao naš pothvat. Strahinja obično svira klasičnu glazbu i osvaja nekakve nagrade po međunarodnim natjecanjima, a harmoniku je natovario jer ide prijatelju u Osijek na par dana. Družit će se i svirati zajedno. Tek što je završio sa svirkom za nas do njega je sjeo ne baš potpuno trijezni gospodin. Pokušava Strahinju naučiti da svira Kaćušu. Pjeva mu, Strahinja ga ignorira. Pjevam i ja jer mi se ta pjesma oduvijek sviđala. Strahinja ignorira i mene. Pametan momak.

Otpravnik je zazviždao i krenuli smo iz Osijeka prema Vinkovcima. Pojma nemamo što bismo tamo mogli raditi cijelu noć pa smo u Facebook liveu pozvali sve koji nas gledaju da dođu na kolodvor i podruže se nama. Nismo očekivali da će itko doći. I tek što smo završili s prijenosom Hrvoju zvoni mobitel i pozivaju nas na svadbu. Čiju, nemamo pojma.

Thompson u Nuštru i novi prijatelj Antun

Kroz prozor vlaka na jednoj od usputnih stanica vidimo nekoliko djevojaka odjevenih za izlazak.

“Kamo će one vlakom?”, pitamo se.

“U Nuštar. Na Thompsona”, odgovara nam mladić koji s nama dijeli vagon. Da, u cijelom vagonu smo samo četvorica. Thompson, Nuštar, par minuta od Vinkovaca. Nije bilo baš nikakve šanse da ne odemo tamo.

Vinkovački kolodvor noću izgleda baš lijepo. A još je ljepše što nas je na njemu netko i dočekao. Vinkovci su subotom navečer tako zabavni da je Anton odlučio prihvatiti naš poziv i doći se podružiti s nama. Sramežljivo nas gleda dok se glupiramo u prijenosu za Facebook publiku i prilazi nam tek kad smo počeli tražiti taksistu da nas odvede u Nuštar.

“Ja ću vas odvesti. Zbog vas sam i došao”, kaže. Naše tri iznenađene stražnjice umalo su cmoknule vinkovački asfalt.

Anton je trebao raditi na željeznici. Završio je nekakvu školu za to, ali posao nije dobio. Sad radi nešto sasvim drugo i svakoga dana putuje u Vukovar na posao, ali ne željeznicom. Ujutro se iz Vinkovaca za Vukovar može samo u 4 sata, što je prilično prerano ako radno vrijeme počinje u 8. Povratak je jednako nezgodan. U 14 sati, što je još nezgodnije ako radnik nema poslodavca koji mu je spreman svakoga dana skratiti radno vrijeme za dva sata. A nitko nema takvog poslodavca.

Nakon kratke vožnje stižemo u Nuštar. Centralni, dobro jedini, trg preplavili su obožavatelji Marka Perkovića Thompsona. Vrhunac je Memorijala Andrije Andabaka, čovjeka koji je maljutkama spičkao 30 tenkova i dva oklopna transportera. Onda je poginuo. Vjerojatno negdje u knjizi svemirskih pravila stoji zapisano da nitko ne može preživjeti uništavanje više od 30 tenkova pa je Andrija morao pod zemlju.

Neće vodu, hoće pjevati, odvela ga hitna

Tek što smo izašli iz Antonova auta skoro smo pali preko Thompsonovog obožavatelja. U ekstazi je ležao na zemlji raskrečenih ruku i nogu. Interventni policajac mu je priskočio u pomoć, a mi smo donirali bocu vode.

"Hoćeš vode?" pitao je policajac ležećega.

"Neću vode, hoću pjevat", promrmljao je zalegli. Policajac je nazvao hitnu koja je ubrzo odvela gospodina željnog pjesme. Zbog pijanstva je propustio vrhunac koncerta, masovnu ejakulaciju pokliča "Spremni", na Thompsonovo "Za dom!" nakon prvih taktova Čavoglava. Ako to nije dovoljna preporuka da se čovjek propije onda ne znam što je. Mi smo bili trijezni pa smo slušali Thompsona. On je bolje prošao, stradalo mu je manje moždanih stanica nego nama od onoga što je Hrvoje lijepo definirao kao "domoljubnu kakofoniju". To je situacija kada vam lijevo uho napada Thompson uživo s koncerta, a desno Thompson sasvim drugom pjesmom s razglasa kafića. Sudar tih dvaju Thompsona stvara krš u glavi. Zbog toga smo se brzo evakuirali natrag u Vinkovce. Ionako smo u Nuštru bili nepoželjni. Golemi Indexov mikrofon koji naš Dario nosi okolo bio je poput mamca za kretene.

"Odi u kut!" rekao mu je muškarac nakon što je zgrabio mikrofon. Valjda to u Nuštru nešto jako ružno znači.

Umalo tučnjava zbog svatovske šljivovice

U Vinkovcima nas nisu tjerali u kut, nego su nas lijepo dočekali svatovskom šljivovicom. Boca rakije koju smo dobili na dar skoro je izazvala tučnjavu. Mirno je stajala na zidiću i to je silno uzrujalo radnika iz obližnjeg kafića. Bio je ogorčen što na samo desetak metara od njegovog lokala netko ima bocu rakije koju on nije prodao. Da se ne prepiremo sklonili smo je, no to njemu nije bilo dosta. Tko zna čime izazvana agresija natjerala ga je da počne urlati razbješnjen jer je netko od nas zakolutao očima. Ima takvih agresivnih budala, svi ste ih ponekad susreli. Na svadbu ipak nismo otišli nego smo odlučili malo mlatiti jezicima s prijateljima koji su nas dočekali. Malo priče pretvorilo se u cjelonoćno  druženje. Nismo se ni osvrnuli, a već je svanulo. Nama je svanulo, a nekima oko nas se dok smo razgovarali prilično smračilo. Kafić ispod hostela u središtu Vinkovaca bio je pun žrtava viška alkohola. Djevojke i mladići ležali su mrtvi pijani po foteljama. Zaspali ili u nesvijesti, nismo provjeravali. Svatko od njih imao je nekog od društva tko se još držao da pazi na njih. Uputili smo se prema kolodvoru, dolazio je kraj našem desetosatnom čekanju na presjedanje.

Puno puta tijekom puta su nas pitali zašto smo se odlučili baš za ovakav raspored putovanja. Postoji i puno kraća varijanta koja ne uključuje cijelu noć u Vinkovcima. Odgovor je uvijek bio isti – zato što je ponuđena kao ljetna akcija i zato što tih kraćih varijanti zbog nekakvih tehničkih problema nije bilo na internetskim stranicama Hrvatskih željeznica.

Protubeskućničke klupe, Bosina pizza i rojevi muha

Kada smo navečer stigli u Vinkovce, kolodvor nam se činio lijepim. Oko šest sati ujutro mišljenje smo potpuno promijenili. Prvo, WC-i su užasno prljavi. Iz pisoara izlijeću rojevi mušica uznemirenih mlazom mokraće. Miris urina i izmeta je toliko intenzivan da smo postali prilično sigurni da je kolodvor posljednji put očišćen kada je Franjo Tuđman onuda prolazio na putu za Vukovar, čemu je posvećena cijela izložba. Valjda nije pokojni predsjednik vidio na vratima natpise "Prostorija za drkanje" i "Prostorija za karanje i drkanje". Ne bi to odobravao.

Drugi razlog su proklete protubeskućničke klupe. I Vinkovce je dohvatila zla ideja da ljude treba spriječiti da spavaju na kolodvorima pa su postavili klupe s pregradama koje glume naslone za ruke ili s udubinama koje glume zdjelu za stražnjicu. I jednima i drugima svrha je da spriječe poštenog čovjeka da se ispruži dok čeka vlak ili da mu se žena smiluje i ponovno ga primi u kuću. Na vinkovačkom kolodvoru skoro sve klupe su zle, pronašli smo samo dvije na kojima smo se mogli malo odmoriti. Dario je izvisio jer je najmlađi.

Treći razlog odvratnosti vinkovačkog željezničkog kolodvora je trgovina i bistro Boso. Vlasnik, poznat po tome što je svoje radnike tjerao da dio plaće obavezno potroše u njegovim trgovinama i što je ostatke sa svadbenih večera trpao u bureke koje proizvodi, ne vjeruje u klimatiziranje prostora. U šest sati ujutro temperatura u trgovini bila je toliko visoka da je pašteta koju sam kupio bila tekuća. Doslovce sam je izlio iz konzerve na kruh. Nož za razmazivanje mi nije trebao. Usprkos mojim upozorenjima Dario i Hrvoje su odlučili doručkovati Bosinu pizzu. Preživjeli su i kažu da čak nije ni loša. Naravno da nije, bila je nedjelja ujutro i ostaci sa svadbi su vjerojatno bili sasvim svježi.

Fantomski nedjeljni vlak ili kako internet nema pojma o voznom redu

Sva je sreća što smo u praskozorje došli na kolodvor i što Dario nije dobio klupu za spavanje. Iako je na našim kartama pisalo da vlak kreće u 9:40, krenuo je u 9:00. Nedjeljom je vozni red drugačiji, a to internetski sustav prodaje karata u HŽ-u nema pojma. Da smo prespavali negdje drugdje ostali bismo u Vinkovcima. Da je Dario spavao dogodilo bi nam se isto. Izbačeni iz sna utrčali smo u prvi vagon i zauzeli zeleni kupe. Nismo birali, sretni što možemo ponovno ispružiti noge. Dario je stoički trpio stereo prisutnost naših čarapa oko svoje glave. Vagon ugodan i klimatiziran. Mislili smo da je i drugima tako. E, pa nije bilo. 

Negdje oko Donjih Andrijevaca prošetao sam vlakom i razmišljao kako bi bilo lijepo da se s razglasa obavijesti da je pronađeno mrtvo tijelo američkog državljanina Samuela Ratchetta, ali da se ne moraju brinuti jer se slavni belgijski detektiv Hercule Poirot na sreću ukrcao u Orient Express i sigurno će riješiti slučaj. Da je na mojoj pruzi Poirot napinjao male sive stanice ja bih cijelim putem samo o tome pričao, u kupeima bi bila po jedna kopija knjige, na zidovima slike luksuznog Orient Expressa. Dobro, možda ovo posljednje i ne bi jer bi to bilo okrutno prema putnicima. Dok smo se mi hladili i izležavali u udobnom kupeu, bilo je suputnika kojima je putovanje bilo puno neudobnije. Hrvatske željeznice još nisu odlučile je li klima dobra ili loša za zdravlje pa su samo dva vagona u kompoziciji bila klimatizirana. Ostali su se hladili otvorenim prozorima. HŽ je ipak pravedan prijevoznik, mora se priznati. Oni koji su dobili neklimatizirane vagone dobili su WC-e koji su funkcionirali skoro do Slavonskog Broda. U klimatiziranima nisu funkcionirali od samog početka.

U Zagreb smo stigli sa samo minutu – dvije zakašnjenja. Kažu da bi se u Japanu netko zbog toga ubio. Japanci nisu normalni. Nama ta minuta ništa nije značila i ne bismo željeli da zbog nje neko dijete ostane bez majke ili oca. Zagreb nas je dočekao pregrijan i nimalo ugodan za naša iscrpljena tijela koja su krenula na put prije točno 14 sati i prevalila samo polovicu rute.

Zagrebački baloni od sapunice

Dariova majka nam je ponudila meso i sataraš, on je odbio ne konzultirajući se s nama. Valjda je to bila osveta za stereo čarape. Imali smo tri sata vremena do polaska vlaka za Split kojim smo putovali do Perkovića, naše pretposljednje stanice. Bilo je prevruće da bismo ikamo išli pa smo sjeli u kafić pokraj samog ulaza u kolodvor i gledali Hotel Esplanade izgrađen baš za bogate putnike Orient Expressa. Njima se sigurno ne bi dogodilo što se nama zbilo. Kafić na kolodvoru nema leda. Dok se u Zagrebu asfalt tali od vrućine oni nemaju leda. Ne, nije im se pokvario ledomat, nego ga ni nemaju. I čaše su im vrele jer je ljeto i vruće je i nema ništa normalnije nego gostu uz kavu poslužiti čašicu vode temperature devine pišaline. I još ga maltretirati strojem za proizvodnju mjehurića od sapunice koji neprestano izbacuje oblake tih sranja pa ona letaju terasom i upadaju u kavu.

Jedva smo dočekali 15:21 i ukrcavanje u pretposljednji vlak. Dočekalo nas je ono nagibno čudo, čisto, uredno, mirišljavo i taman na pravu mjeru ispunjeno mladima sa svih strana svijeta. I izuzetno ljubazna kondukterka i domaćica vlaka, odnosno na slengu nas starih željezničkih džombi – vlakopratna osoba. Vlak je na peronu bio pregrijan, ali čim smo krenuli ugodno se rashladio. Vlakopratna osoba nam je provjerila karte i rekla nam nešto što su svi kondukteri dosad propustili reći.

Preplatili ste karte, vratit će vam novac, ali hrane više nema

"Pošaljite reklamaciju na ove karte. U tijeku je akcija, ali na internetu je nisu pokrenuli i vi ste preplatili karte. Vratit će vam novac", rekla nam je. I sve bi bilo savršeno uz neka mala poboljšanja. Bilo bi odlično kada bi vlak koji voze ljude u 21. stoljeću imao utičnice na kojima bi mogli napuniti mobitele, a još bolje bi bilo kada bi u njemu postojao WI-FI. Ne bi to bila velika investicija, a značajno bi povećala kvalitetu putovanja. Dobrim dijelom trase uopće nema internetskog signala pa su ovisnici o neprestanim vijestima patili.

A patio je i Hrvoje, ali za dobrim starim vremenima kada se u vlakovima smjelo pušiti. Do Knina je već pokazivao znakove psihičke nestabilnosti uzrokovane pomanjkanjem nikotina. Njemu je falio nikotin, Dariju internet i najnovije vijesti o broju poginulih u nesmiljenom ratu između Lidije Bačić i Bruna Šimleše, a mene je boljelo dupe. Doslovno. Previše sjedenja i ukočeni mišići. I bio sam gladan. Vlakopratna osoba podijelila nam je cjenike s hranom i pićem. Cijene sasvim prihvatljive. HŽ ne tretira svoje putnike kao ugostitelji na Jadrolinijim trajektima. Ti gusari modernog doba svojim žrtvama bi sladoled naplatili u funti mesa, a za plaćanje piva treba pronaći barem tri jamca i založiti djedovinu. Naručio sam sendvič.

"Imam samo jedan", rekla mi je vlakopratna osoba. Nije prošlo ni sat vremena otkako smo krenuli iz Zagreba, a ostao je samo jedan sendvič i to ne zato što su vlak poharali pregladnjeli skakavci nego zato što ga nisu opskrbili. Baš kao što ga nisu opskrbili kavom koja je isto na cjeniku.

Umor, glad, bol u desnom guzu, nervoza, i evo nas ponovno kod Španjolkine sise. Ulazimo u dvadeset i drugi sat putovanja i sve smo bliži krajnjem odredištu. Čeka nas još samo jedna prepreka. Stanica u Perkoviću. Malo kasnimo, petnaestak minuta, ali ni to nije nešto zbog čega bi se itko u HŽ-u trebao zabrinuti, a kamoli ubiti. Opušteni smo i opraštamo takve sitne propuste. U svakom slučaju bolje nam je nego putnicima koji su krenuli iz Splita prema Zagrebu. Njima je na put stao požar pa su kasnili preko dva sata dok kanaderi nisu dobrano zalili travu kod Labina Dalmatinskog.

"Baš je prije putničkoga proša teretni pa biće malo zaiskrilo i zapalila se travurina. Nema tamo više ništa izgorit osim trave“, kaže nam željezničar u Perkoviću. Nakon gotovo 23 sata putovanja konačno smo se dočepali tog mitskog mjesta iz prekrasne Arsenove "Djevojke iz moga kraja". Ona je "provela noć na putu kojim kreću od davnina naši snovi prema svijetu s Perkovića preko Knina". Mi smo došli suprotnim smjerom bez ikakvih snova osim želje da ovo putovanje konačno završi. Proveli smo noć i ne samo noć na putu na kojem se nade gase.

Kresanje u Perkoviću

"Znate da vlak za Šibenik ide tek u jedanaest manje deset?" pita nas željezničar. Znamo, kako ne bismo znali. Neki od nas se sjećaju vremena kad je u Pekoviću čekala lokomotiva koja bi samo preuzela jedan ili više vagona iz kompozicije za Split i odjurila prema pola sata udaljenom Šibeniku.

"E, to je nekad bilo. Sad se sve to skresalo", kaže željezničar i odlazi svojim poslom.

Ako je čekanje u Vinkovcima bilo eksperimentiranje, onda je dvosatno čekanje u Perkoviću čisto zlostavljanje ispaćenih duša koje su došle nadomak cilju, ali ih se ne pušta da završe svoje muke. Dva sata čekali smo vlak u obližnjem kafiću. Konobarica nas je prepoznala, pratila je naša javljanja usput. Luckasti smo joj.

Konačno se ukrcavamo u posljednji vlak. Kao i na početku opet šinobus. I mi sami u njemu. Nitko osim nas nije sišao u Perkoviću da nastavi put prema Šibeniku.

"A sad liti zna bit putnika, mlađarije, stranaca", kaže kondukter kao da se pravda što smo sami.

"I čekaju dva sata?" pitamo.

"A čekaju, šta će", odgovara i sliježe ramenima. I njemu je jasno da je potpuno kretenski složiti takav vozni red, ali on tu ništa ne može. Može samo čekati da se posla dohvati netko pametniji.

Potpuno ste ludi, niste normalni

Krenuli smo, uzbuđeni smo, prisjećamo se svega što nam se dogodilo na putu. Čini nam se kao da nismo samo dan na putu, čini nam se da smo puno dulje zajedno. I iskreno, malčice smo dopizdili jedni drugima. I jedva čekamo da sve to završi. I završilo je s dočekom. Bez muzike i pucanja, ali s balonima. Dočekali su nas prijatelji i kolege uz prijenos uživo na lokalnom šibenskom portalu.

"Vi niste normalni. Potpuno ste ludi", kaže nam kolegica. Umorno joj se smješkamo, nema smisla da joj objašnjavamo da smo  u 24 sata i 48 minuta s Hrvatskim željeznicama vidjeli stvari koje ona ne može ni zamisliti.

 >>>VIDEO Nakon više od 24 sata vožnje, Indexovi reporteri stigli iz Osijeka u Šibenik<<<