Screenshot: Objektiv

"NE PITAJ što tvoja zemlja može učiniti za tebe - pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju", baš tako je izjavio John F. Kennedy, gordo i zvučno, a Amere "prebacilo" na drugačije razmišljanje. No Amerika je posve nešto drugo od Hrvatske koju ne može više ništa prebaciti, a građana ima kao jedan američki kvart  stanovnika. No više smo u tom "svom kvartu" dali života za ovu državu, znanja, vjere, rada, ušteđevine, naivno vjerujući u bolju budućnost. No zauzvrat nije da nismo dobili, jesmo – poniženje, nezaposlenost, glad, ručak iz pučke kuhinje i ovrhe, koje su postale gotovo svakodnevna pojava, i - ovrhe. U isto vrijeme kako osiromašuje većina ovršenih građana, to se penje,  laganim korakom uz piramidu moći, kolona javnih bilježnika, koji su se na gorespomenutima - obogatili.

Pala im je s ovrhama sjekira u med, reklo bi s, piše u novom broj Objektiv.

Javni bilježnici "deru” kožu sirotinji

Što više onih neplatiša, koji ne mogu platiti vodu, plin, struju, to javnim bilježnicima bolje. Ne njihovom krivnjom, ali niti se ne bune. Država, nakon što "odere” kožu građanima, baca ih javnim bilježnicima, da ih dokrajče, a potonji su rijetki u ovoj zemlji, puni posla!  Nakon neplaćanje računa, predmet odlazi k javnom bilježniku koji će uredno zaračunati dug, kamate i svoj posao slanja ovrhe ovršenome, ili naplatiti taksu, te dobiti javnobilježničku nagradu. Kako novac nema ime i prezime, a ovršeni je tek samo urudžbeni broj u javnobilježničkom uredu, ne zna se jel’ se možda zadužio i kod susjeda kako bi platio javnog bilježnika, ili netko sa stalnim prihodima, a koji bi trebao napraviti solemnizaciju ugovora o kupnji stana, pa će javni bilježnici u skladu s cifrom uzeti i svoj dio kolača i višnju s njega!

Rasteretili državu koja se diči  socijalnim  programom

Javni bilježnici punih ruku posla, što im ga je dala država, tako rasterećujući pravosuđe, koje ionako posustaje i zaostaje za 21. vijekom, svojom bešćutnošću, busajući se u prsa, kako živimo u jednoj posve socijalnoj državi, a koja možda pokušava to i postati, ali joj nekako ne polazi za rukom, dobili smo neviđenu gramzivost i cinizam od nje. Nikome u državi, od trusta mozgova koji sjede u Vladi, ministarstvima, agencijama, nije palo na pamet, da oduzme ovršne predmete javnim bilježnicima i vrati ih sudovima? U tom slučaju će vam odgovoriti kako je pravosuđe zatrpano, što i jest istina, ali u slučaju s javnim bilježnicima, osjetila bi se ta socijalna osjetljivost države.

Jer kada bi se ovršni predmeti vratili sudovima i oduzeli od javnih bilježnika, koji istina, promptno rade svoj posao, tim postupkom bi se država "omastila", jer bi sudovi naplaćivali pristojbe, a sudski savjetnici ionako plaćeni iz proračuna sjede po svojim uredima, čekajući mirovinu. Istovremeno bi građani uštedjeli na visokim javnobilježničkim tarifama, odnosno nagradama koje plaćaju javnim bilježnicima, ali oni to tako ne zovu, već samo obračunaju cifru, pa se samo od sebe nameće pitanje i zaključak: u ovakvim slučajevima - direktno se krše ljudska prava. 

Ustav i zakoni mrtvo slovo na papiru

Budući da svatko ima pravo na pravično suđenje i postupak, barem tako piše u Ustavu i zakonima, a javni bilježnici su ti koji ovjeravaju dokumente neophodne za sudski ili bilo kakav drugi postupak, i to samo ako im se plati – to znači da oni koji nemaju novaca "ovjekovječiti" svoje papire kod javnih bilježnika, te su samim tim činom onemogućeni u svojim pravima pred sudom. Kako to država naziva, nismo saznali, i ima li takav status čovjeka i građanina ove zemlje, neko posebno ime osim "luzer", ne znamo. Što je sa tim i takvim ljudima? Kojega su reda građani, koji si ne mogu dozvoliti trošak ovjere dokumenata kod javnog bilježnika, neophodnih za sudski postupak?

Zaposlenih uhljeba  koliko nam srce želi

Država je predala u ruke javnim bilježnicima jedan velik i unosan posao, uza svu svoju regimentu zaposlenika, po kojekakvim uredima, koji, ako ćemo pošteno, jedva čekaju da im radno vrijeme završi, jer im je neopisivo dosadno, stvarajući privid zaposlenosti šetkarajući se s jednim papirom od sobe 200, pa 205, do 210 i natrag u svoju, usput navrativši do ostalih pozdraviti se i malko popričati, da vrijeme brže prođe. Nikako doći do 16 sati svaki dan...

S druge strane, nitko, ali baš nitko od tih i takvih službenika, visoko ili nisko rangiranih po svim zapećcima nadležnih ministarstava kojima smo postavili logično pitanje nije našao za shodno, da u dva tjedna odgovori, sastavi iole suvisao odgovor, nekakve službe informiranja, informacija, glasnogovornici, itd., koje ima svaka iole ozbiljna tvrtka, barem na platnoj listi, ako već ne u praksi.  Nadalje, ako je za vjerovati neodgovorima, nikoga nema u Ministarstvu pravosuđa da odgovori na ovo pitanje. Unatoč i nekoliko poziva, gdje je pitanje zapelo u moru mailova i faksova, nismo dobili baš nikakav odgovor.

Dakle, Ministarstvo pravosuđa se ne tiče ova tema nit’ istraživanje što s malim čovjekom koji nema materijalnih sredstava za javnog bilježnika, i već je u startu onemogućen spram sustava – ništa od odgovora.

Ministarstvo socijale nema nit’ interneta nit’ telefaksa

O Ministarstvu socijale kojemu su puna usta ljudskih prava, socijalne politike, mladih, direktno na Ured ministrice Opačić, a ujedno i potpredsjednice Vlade, sletjeo je upit, "postoji li inicijativa da se promijeni Zakon o javnom bilježništvu te se time pomogne socijalno ugroženim građanima, da ne moraju plaćati javnobilježničke takse i nagrade, odnosno zašto se u tim i takvim slučajevima socijalno ugroženi automatski ne prebace na sudove, niti riječi odgovora. U dva navrata ih zovemo, što je dobro, jer smo se uvjerili da imaju telefon, provjeravajući činjenicu jel’ su dobili mail, telefax, ili da dresiramo goluba pismonošu pa pošaljemo upit, do objave teksta – nismo dobili odgovor. Izgleda da funkcioniraju putem teklića, no mi to nismo znali!

Očito da oni najsiromašniji, obespravljeni, gladni, uništeni, siromašni nisu njihova "klijentela", a niti ih je briga! Toliko o Ministarstvu socijale, koje je nit’ socijalno, a sudeći po nedogovorima nit’ baš neko Ministarstvo...

Šetnja od nemila do nedraga

No potraga za odgovorom o siromašnima i obespravljenima u ovoj državi odvela nas je dalje, do Ministarstva financija. Kad je već Vlada dozvolila bogaćenje javnim bilježnicima, Ministarstvo financija odgovara:  "Prema Zakonu o javnobilježničkim pristojbama ( "Narodne novine”, broj 72/94, 74/95, 87/96 i 112/12), javnobilježničke pristojbe su prihod državnog proračuna RH. U sustavu državne riznice, na osnovnom računu 65138 - javnobilježničke pristojbe - u 2014.godini evidentirano je ukupno 19.559.544,96 kuna. Podaci su preliminarni do izrade Godišnjeg izvještaja o izvršenju Državnog proračuna za 2014. godinu. Za usporedbu, na istom kontu u 2013. godini evidentirano je 20.054.866,56 kuna. Visina nagrade i naknade troškova javnog bilježnika utvrđuje se u skladu s javnobilježničkom tarifom te posebnim pravilnicima ovisno o vrsti poslova.  Za dodatne informacije kontaktirajte Ministarstvo pravosuđa i Hrvatsku javnobilježničku komoru.  http:// www.hjk.hr/Javnobiljeznicka-sluzba/Cijene-usluga. Dakle, država je "ubrala" 19.559.544,96 kuna samo od taksi prošle godine! No potraga za bogatstvom koje je spremila u džep odnosno blagajnu, od javnobilježničkih nagrada pokazala se kao potraga za Svetim Gralom.

Bar toliko, aproksimativno vrijedi... Opet kontaktiramo Ministarstvo pravosuđa, po naputku Ministarstva financija, ali odgovora nema. Možda Ministarstvo pravosuđa, koje inače promptno odgovora, u ovom slučaju, funkcionira porukom u boci? Tko zna, uglavnom ispisali smo upit, zamotali svitak, strpali ga u bocu, te je jednog popodneva ispustili u Savu. Tko pronađe, neka nam javi... Još uvijek smo u dresiranju golubova zbog Ministarstva socijale i glavne joj ličnosti Milanke Opačić, ali svaki nam odleti u nepoznatom pravcu, baš kao i upiti poslani mailom... 

Kako nas je nadalje Ministarstvo financija uputilo na Javnobilježničku komoru, to joj šaljemo upit, mailom, telefaxom, porukom u boci i golubom koji je odletio u nama opet nepoznatom smjeru, pa ih nazivamo, kako bismo za potrebe teksta saznali "što sa siromašnima i onima koji nemaju sredstava za javnobilježničke usluge, te da li bi se granični slučajevi barem, mogli obraditi bez naknade,kao i ima li koga da se obratimo za odgovore na posve "normalna" pitanja, krajnje nervozni službenik, (imaju telefon!), nam odgovara da zovemo Poreznu upravu i spušta nam slušalicu. I za to se dobiva plaća!

Ima li koga u državi da zna odgovor?

Dakle, nikoga u ovoj zemlji, barem ako sudimo po našem iskustvu, i nezainteresiranosti onih koji zaprimaju upite, nije briga za siromašne, niti za to da svi imaju pravo na pravično suđenje, a da o onima koji pokušavaju registrirati tvrtku, a da ne moraju barem tri puta trčkarati k javnom bilježniku, da i ne govorimo. Zakon je takav kakav jest, i kako sada stvari u Hrvatskoj stoje, nikome ne pada na pamet mijenjati ga. Još ova Vlada da se bakće siromašnima, pored toliko drugoga posla???

Naše putešestvije upućenim mailovima, zivkanja telefonom po moćnim uredima u zemlji potvrđuju samo onu: Nietzscheovu: "Država je najhladnija od svih hladnih nemani. I hladno laže: i ova laž gmiže iz njenih usta: Ja, država, ja sam narod." Dodali bismo samo ispravak netočnog navoda: U Hrvatskoj  je – narod ono što gmiže.