BAŠ NAS maze ovi iz "bijeloga svijeta" da je milina. Najprije je objavljeno da je po istraživanju Centra za jugoistočnu Europu iz Muenchena danas najviše neonacističkih i profašističkih skupina u Srbiji i Hrvatskoj. A onda je javljeno da je na Oxfordu napravljen i posebni priručnik o fašizmu, gdje su Hrvatska i Srbija također odlično, šampionski plasirane. Ovdje je stvar malo pomaknuta unatrag pa se analiziraju Tuđmanova Hrvatska i Miloševićeva Srbija, pri čemu se, najkraće prepričano, kaže sljedeće.
U Srbiji pod Miloševićem bilo je više, da tako velim, praktičnog fašizma, ali je Tuđmanova Hrvatska prednjačila u fašističkim i profašističkim idejama i simbolima. Da još malo skratim, u Srbiji je bilo više fašizma u kundaku, a u Hrvatskoj u glavama. Ne može se reći da u ovome nema nešto istine. Tko je čitao Tuđmanova "Bespuća", objavljena uoči rata, mogao je lijepo vidjeti da on više nego eksplicitno pozdravlja neke naci-fašističke postupke (genocid).
Ali u ratu 1991.-1995. genocidno se ponašala srpska strana, a ne hrvatska (što je verificirano i haškim presudama). Dakle, to je dosta dobro pogođeno. Nikada se nisam volio zalijetati da ratove u devedesetima u ex-Jugoslaviji jednostavno strpam u ladice nacizma i fašizma i tu završim priču. Naprosto, stvari su bile puno složenije da bi se svele samo na to. Ovo ne znači da mi pada na pamet složiti se s našim pametnjakovićima koji vole sve relativizirati pa će ovu englesko-njemačku analizu otpiliti na najsiroviji mogući način.
Ovo je kukavičko i prozirno bježanje od teme
Englezi su, reći će naši mudroseri, izmislili konclogore u Burskim ratovima, a onda su to Nijemci u Drugom svjetskom ratu s poslovičnom metodičnošću razvili u velike tvornice, što tvornice, cijelu industriju smrti. I što oni sada imaju nama pametovati?! Ovo je kukavičko i prozirno bježanje od teme, ali to još ne znači da je tema fašizma u Hrvatskoj (i Srbiji) apsolvirana već time što su u Oxfordu i Muenchenu rekli što su rekli. Da ovaj tekst ne postane povijesna studija, ostat ćemo samo na jednome.
Ako je jedan od glavnih, strateških ciljeva ratova devedesetih u ex-Jugoslaviji bio stvaranje etnički čistih država, a jeste, to uopće nije nešto specifično samo za ove prostore pa čak ni za naci-fašizam. Taj ljuti etnički "deterdžent" puno je stariji izum, koristile su ga manje-više sve zemlje pa i one sa solidnom demokratskom reputacijom, kada su se formirale u moderne nacionalne države. Problem je, međutim, što su se te zemlje u velikoj mjeri osvijestile, a toga kod nas nema.
Nema, recimo, nekog hrvatskog Orhana Pamuka, koji je imao književne i ljudske hrabrosti da okrivi svjetski prestižnog Kemala Ataturka što je Istanbul prije samo nekoliko desetljeća bio divna mješavina desetina naroda, a danas je toliko poturčen da kulturološki nije nimalo zanimljiviji od neke sive i prašnjave regrutne vojarne. I tu je naša poanta. Treba reći cijelu istinu što smo radili svojim sugrađanima druge vjere i nacije. Bez toga se ne može dalje. Onda nije nikakav problem suočiti se ni s analizama hrvatskog fašizma kakve dolaze iz Oxforda, Muenchena i odakle god bilo.
To je da pukneš od smijeha
Dakle, ovako. Fašizam doista nije bio ono što je dominantno obilježilo devedesete u Hrvatskoj, ali samo zato što su razne ustašo-nacističke grupe, pa i cijele postrojbe, bile lutke na koncu vlastodržaca (koji su ih poticali na zločine, ali i obuzdavali da ne čine još gore). Zato se i dogodio prividni paradoks da su nakon odlaska Tuđmana i Miloševića, pronacističke i profašističke skupine postale brojnije (srećom ne i ubilačkije) nego što su dotad bile.
Na to očito ukazuju i upozoravaju i iz spomenutog Centra u Muenchenu. I to s pravom, jer se te skupine možda više ne tetoše kao nekada, ali ih se i dalje prešutno tolerira i potajno protežira. To su i dalje naši heroji i vitezovi, koliko god Sanader govorio o novoj "paradigmi patriotizma", po kojoj su oni već trebali postati neka vrsta svećenika međunacionalne i međuvjerske tolerancije. A svi znaju da nije tako, niti ima šanse da bude tako.
Da ostane kako jeste, brine čak i lijepi broj hrvatske tzv. liberalne inteligencije, koji te profašističke grupe, a posebno njihov thompsonovski podmladak, tretiraju kao neku vrstu marginalne i prolazne supkulture (baš nas zanima odnosi li se to i na četničke praktikante u Srbiji). Čak ih uspoređuju s nekadašnjim hipijevskim anarhistima i još bi samo trebalo da nas počnu uvjeravati kako su i ti naduvani frikovi imali običaj zborno zarevati "Ubij Srbina" ili "Nož, žica, Srebrenica". To je da pukneš od smijeha.
Mladi neoustaše i neočetnici doista nisu ključ ove priče
Pa ipak, mora se priznati da u takvom viđenju stvari postoji jedno malo zrno istine. Ti mladi neoustaše i neočetnici doista nisu ključ ove priče, ključ je što još ni Hrvatska ni Srbija nisu spremne suočiti se s pravim licem rata devedesetih. A još manje su spremni prihvatiti cijelu istinu o Tuđmanu i Miloševiću, toj dvojici bivših crvenih satrapa koji su svoje nacije zavili u crno, ali još se nije došlo do toga da im se to uzme za ikakvo ozbiljno zlo.
I što smo onda drugo zaslužili nego da nam predavanja o tome drže iz Muenchena i Oxforda.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje
Foto: Arhiva