54.92.194.75 US
 

Je li se itko borio za ovakvu Hrvatsku?

Piše: Goran Vojković
nedjelja, 8.10.2017. 13:07
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

ŠTO reći o možda najvećem prazniku neke zemlje kojega gotovo nitko više iskreno ne slavi? Ovdje na kontinentu je ružan, vlažan, oblačan dan – a nedostatak zastava, osim onih "po službenoj dužnosti", najbolje govori kako ljudima jednostavno više nije stalo. U Hrvatsku se uvukla pasivnost, defetizam, sitno razmišljanje što i kako danas, što i kako staviti u džep…

>> Pričali smo sa svjedocima vremena o Danu neovisnosti: "Malo tko je sanjao ovakvu Hrvatsku"


Nitko nije mislio da će Hrvatska postati verzija Alana Forda


Razumljivo je to. Hrvatska je uspjela samo politički kao država – no kao mjesto za život, zaostajemo. Kako je povodom ovog dana rekao Davorko Vidović: "Prvo, bruto društveni proizvod Hrvatske je kumulativno gledajući na nuli tih 26 godina. Mi nismo bili u stanju proizvoditi više vrijednosti nego što se proizvodilo prije tih 26 godina." Naravno, naći će se odmah i zagovornici bivšeg sustava pa reći kako je, eto, nekada bilo bolje – ali podaci govore suprotno. Stagnacija i recesija počela još 1980. godine, socijalistička Hrvatska pred raspad države nije proizvodila ništa više nego deset godina ranije.

Imamo, dakle, preko 25 godina u kojima se svijet preokrenuo, u kojemu su nastala nova gospodarska carstva, u kojemu su Internet i drugi tehnički izumi doveli do četvrte industrijske revolucije. Svijet je to u kojemu su države kao što je Češka, Slovačka, Rumunjska oslobođene socijalističke uravnilovke bljesnule na gospodarskom nebu svijeta. Godine su to od kada je jedna Škoda od sprdnje postala prestižna limuzina po švicarskim anketama, godine su to gdje se dekan Politehnike u Temišvaru hvali kako Nijemci dolaze doktorirati u Rumunjsku.

Nitko, ali nitko, nije mislio da će Hrvatska postati samo inačica stripa Alan Ford. Što nam se dogodilo? Što se dogodilo Hrvatskoj da je danas jadna, frustrirana zemlja iz koje se odlazi? Zemlja koju su u standardu prešle i neke afričke države. Tko je kriv za to?

Neuspješan model vladanja ne može postati uspješan

Kada vlada nekav car, kralj, ili svemoćna partija, jedini način napredovanja je - ulizivanje. Hrvatska do 1990. nikada nije imala pravu demokraciju. Češka je imala, Slovačka imala, Rumunjska je također imala. Razdoblje 1945. - 1990. za te zemlje bio je prekid demokratskog procesa, no za nas, koji smo počeli učiti demokraciju 1990., ostao je taj ulizivački kompleks.

Tko se sjeća sustava prije 1990.? Da, bilo je direktora nepartijaca, da, našlo bi se i na faksu nekog nastavnika koji nikada nije bio član partije, a vjerojatno je i koji veleposlanik bio bez čuvene knjižice. No za većinu stvari se znalo: uz partiju je lakše. Nemojte misliti da se taj mentalitet promijenio. Niti nemojte misliti da pod "partija" mislimo na SDP. Podsjetimo se, prema stranim istraživanjima – između kraja 1989. i lipnja 1999. godine, broj članova SKH-SDP pada s 298.000 na svega 46.000 ljudi. Samo u razdoblju kraj 1989. i ožujak 1990. 27.000 članova nekadašnjeg Saveza komunista Hrvatska prelazi u HDZ. Do kraja godine broj enormno raste – još 70.000 ljudi prelazi u HDZ.

Što mislite, kakav model vladanja vuku ti ljudi? Demokratski? Ne budite naivni. Traženje sposobnih? Ne budite još naivniji. Društvene elite koje su Hrvatskom neuspješno vladale 80-tih (neuspješno jer je tadašnja Hrvatska, kao i ostatak Juge, bila u stalnoj recesiji!) vladaju i danas ili već prenose vlast na svoje sinove. Ako želimo odgovor zašto nam je danas loše – treba se sjetiti da ova zemlja stagnira dulje, da je gospodarski model neodrživ ne 26, već debelo preko 30 godina.

Dok su jedni bili na fronti, a većina preživljavala uz plaće od 200 maraka, sabor je donosio propise o pretvorbi i privatizaciji. I to kakve propise – one koji su omogućavali bivšim socijalističkim direktorima da uz dobre kontakte u bankama (koje su tada bile državne, dakle u rukama njihovih nekadašnjih partijskih drugova, sada gospode bankara) preuzmu firme.

Nacionalno bogatstvo nije privatizirano podjelom građanima, što bi bilo jedino ispravno, već kreditima ljudi "od povjerenja" koji su jamčili vrijednošću tih istih firmi. Stvoren je profil menadžera koji nije navikao ni na tržište ni na konkurenciju – oni rade samo ako su sami, bez tržišta, funkcioniraju samo ako su u dosluhu s načelnikom općine, samo ako im netko u ministarstvu "naštima" javni natječaj. I onda kada dolaskom u EU ipak stiže i kakva-takva kontrola, onda takvi gube. Ne znaju upravljati jer su navikli dobivati poslove uz janjetinu i kapulicu. Ne cijene stručnjake jer ih nikada nisu trebali. Globalno tržište ih ruši – jednog po jednog.

TEKST SE NASTAVLJA ISPOD OGLASA
"Mali bogovi" određuju sudbine ljudi

S druge strane, ostaju nam političari, moćni, utjecajni, u malim sredinama gotovo mali bogovi, jer doslovno utječu na sudbine ljudi. Oni sve rješavaju, oni zapošljavaju, oni određuju tko će gdje - ne zaboravimo da Hrvatska ima još ogroman broj državnih firmi - koje političare čine gotovo svemoćnim! Političari su u Hrvatskoj doslovno vladari sudbina, nešto što nikako ne smiju biti u demokratskom društvu.

Takav model vladanja koji traži odanost umjesto izvrsnosti, slušanje umjesto inicijative i pokornost umjesto kritike, izvrsno se raširio po Hrvatskoj. Smiješi se načelniku – možda ti asfaltira ulicu. Reci ministru kako ga obožavaš – možda ti nekoga od poznatih zaposli. Nemati svoje "ja" jako je popularno u totalitarnom društvu, no čini li vam se da je tako i danas? Kako uz to očekivati neki razvoj? Kako očekivati da se takva zemlja uopće snađe u ovom stoljeću?

Razvoj bi uništio političke elite

Političari jako dobro koriste naviku hrvatskih građana da glasaju na način kako se navija za nogometni klub, pa ako Dinamo loše igra, nećete naredno prvenstvo navijati za Rijeku ili Hajduk. I dalje ste dinamovac – i nadate se najboljem svom klubu. Zato i upravo najviše stanovništva odlazi iz Slavonije, iz mjesta gdje uredno sve vrijeme vlada jedna stranka. Ljudi glasaju, nadaju se kakvom mjestu u općini, ili još bolje lokalnoj komunalnoj firmi (naravno ako gospodin načelnik "sredi"), no ako nema, a nema za sve – odlaze, ne razmišljaju kako su upravo oni podržali neuspješnu politiku.

U ovom stanju države – ako ste političar, vi ste kralj. Zapošljavate ljude, pronalazite poslove, određujete koja će firma imati kakvu upravu, koja će se privatizirati, koja ne.

Zamislite što bi bilo da se gospodarstvo liberalizira i da u neku tu hipotetsku slavonsku općinu dođe ulagač koji će otvoriti 500 radnih mjesta? Naglo načelnik, koji je mali bog jer doslovno mijenja sudbine ljudi odlučujući o poslovima i egzistenciji, postaje običan javni službenik. Glavni u naselju postaje ovaj što je otvorio 500 radnih mjesta. Taj onda zove načelnika i izdere mu se ako cesta do pogona nije kako treba očišćena od snijega ili nešto treće. Razvoj i radna mjesta čine razne lokalne i druge šefove beznačajnim. Štoviše, onaj načelnikov prijatelj koji je jeftino preuzeo neki pogon ili teren više ne bi mogao držati svoje radnike na minimalcu – jer ovaj što traži 500 radnika bi ih morao privući većim primanjima.

I tu malo po malo dolazimo do zaključka – razvoj bi uništio političke elite. Da se u Hrvatskoj sada otvori 100.000 radnih mjesta, da uđu desetine milijardi eura novog kapitala – sve te tisuće umreženih političara svih vrsta i razina objektivno bi izgubile utjecaj. Ne bi više bilo moljenja "zaposli mi sina", ne bi više bilo ni politički poslanih inspektora na "nepoćudne", jer bi s druge strane, umjesto uplašenog malog poduzetnika, stajali opaki korporativni odvjetnici.

Možda je tu glavni odgovor – upravo u ovakvoj Hrvatskoj lovci u mutnom, koje nitko ne bi trebao u razvijenoj državi, vladaju i određuju sudbinu Hrvatske. Hrvatska ima tisuće i tisuće profesionalnih političara. Koliko bi njih imalo takvu moć i značaj u uređenoj i bogatoj zemlji? Koliko bi ih na tržištu moglo zaraditi, evo, 10.000 kuna mjesečno, osim par liječnika?

Na fronti su se ljudi borili za bolju i sretniju zemlju


I tako dolazimo do pitanja iz naslova: Je li se tko borio za ovakvu Hrvatsku? Oni koji su bili na fronti – sigurno nisu. Borili su se za bolju, bogatiju i sretnu zemlju. Borili su se časno za sebe i svoju djecu.

S druge strane, kasta koja je promjenom zastave i grba od starih vladara osigurala svoj položaj novih vladara Hrvatske, ti, vjerujem, nisu ni sanjali kako će biti uspješni, i kako će narod kao "svoje" podržavati iste ljude i iste metode, samo ako iznad stola stave hrvatski grb umjesto petokrake. Kako će truli socijalizam uspješno zamijeniti rodijačkim kapitalizmom, a ne modelom koji ima Austrija ili Češka. A takvi, koji su stvarno prikupili vlast, neće vladati u korist crveno-bijelih polja, kao što nisu vladali ni u korist petokrake – vladaju samo i isključivo za svoju korist. Već dulje, ako računamo i zastoj od osamdesetih, od 35 godina. A narod plješće i plješće i divi im se.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije