Foto: Hina, Index

JE LI MOST u hrvatskoj politici napravio nešto dobro? O da, jest, svakako! Uspio je nakon punih 25 godina razbiti duopol HDZ-a i SDP-a, stvoren kada su se ljudi iz Saveza komunista Hrvatske sjetili kako ostati vječno na vlasti.

No, čini se da se i kod Mosta ponavlja ona da revolucija jede svoju djecu – jer unatoč željama Bože Petrova – do velike koalicije, ili kako Mostovci vole reći reformske Vlade jednostavno neće doći. Nije Most taj koji može uvjeriti HDZ i SDP da idu skupa – uostalom, ukoliko HDZ i SDP žele oformiti zajedničku Vladu – onda im Most ne treba. Posebno su naivne priče Mosta kako bi HDZ i SDP trebali surađivati kako surađuju neki njihovi zastupnici u Europskom parlamentu – što je popuno druga situacija. Jedanaest hrvatskih predstavnika u Europskom parlamentu i treba surađivati. Njihova uloga je bitno drugačija nego uloga zastupnika u nacionalnom parlamentu.

Pravila su jasna. U Saboru možete biti u tri situacije:

Dio vladajuće koalicije – dakle dijelite i dobro i loše, uglavnom uzimajući broj mandata u Vladi sukladno broju zastupnika, jer Vlada je mjesto gdje se operativno radi. Imate svoje ministre i oni imaju odgovornost za reforme. Naravno, treba vam i većina u Saboru, jer inače ne može progurati svoje zakone i proračun. Da bi koalicija bila stabilna – mora imati i par zastupnika više od minimalne većine.

Stranka koja pruža podršku vladajućoj koaliciji – iz nekog razloga niste u njoj, nemate svoje ljude u izvršnoj vlasti, ali uglavnom ćete dati podršku kod važnih akata, posebno kod izglasavanja proračuna. U ovom položaju često mogu biti manjinci ili regionalne stranke. Njihovo je: „Riješite mi u proračunu ceste / novi most / veće subvencije mom kraju i dajem podršku.“ Pomalo ucjenjivački, ali i to je dio demokracije.

Oporba – znamo što radi. Dobra oporba je iznimno važna za funkcioniranje demokratskog poretka. Posebno se to vidi u zemljama tipa Ujedinjenog Kraljevstva ili Kanade, gdje postoji i formalna vlada u sjeni, šef oporbe ima i formalnu titulu, ponegdje čak i rezidenciju. U nas, koliko god je zadnjih četiri godine SDP vodio loše, toliko je HDZ bio loša oporba.

I to je to. Model je jednostavan i tu se nema što previše ni razmišljati ni razrađivati.

Je li Most postao talac svog uspjeha?

Most je rekao da neće ni s lijevima ni s desnima – što je legitimno pravo. I na račun toga dobio 19 mandata, što je opet sasvim legitimno – za njih su glasali oni koji ne žele ni HDZ, ni SDP. Međutim, da bi sustav funkcionirao – mora se naći većina u Saboru. A tu Most ima problem. Moraju se nekome prikloniti – jer inače nema većine. Drugo, kako ih ima dosta, Mostovci trebaju ući u izvršnu vlast – niti Milanović niti Karamarko neće dopustiti situaciju gdje veliki koalicijski partner sjedi u Saboru, ima okidač za pad vlade, ali ne preuzima odgovornost na mjestima ministara.

Most kaže da nije za dijeljenje fotelja – ali o foteljama upravo i jest riječ! Jer čelnici MOST-a su upravo dobili fotelje, i to one najudobnije i najbolje plaćene – saborske. Štoviše, dobili su ih na način da mogu uredno zadržati svoje postojeće fotelje – one gradonačelnika i načelnika svojih gradova. Kada govorimo o foteljašima – u biti nema većih foteljaša od Mosta trenutno! Žele fotelje (u biti su u njih već sjeli), ali ne žele vlast. Ili žele vlast jedino u velikoj Koaliciji, koja u biti nema oporbe u Saboru. U velikoj koaliciji nema oponenata, svi su u Vladi, osim ponekog političkog redikula.

Što se dogodilo? Za pretpostaviti je da su Mostovci računali na 5-6 mandata, kojima bi dali podršku jednoj od koalicija, vjerojatno desnoj (jer su pod jakim utjecajem desnog pokreta – Hrasta). Podršku, ne formalnu koaliciju. To bi im omogućilo i da ostanu u Saboru, najudobnijem mjestu. I da ostanu važni i utjecajni tamo odakle su potekli – gradovi i općine. Međutim, dobili su sami 19 mandata. Imati 19 mandata i željeti reforme znači biti u vlasti, gdje se te reforme provode.

To konkretno znači da ako Božo Petrov (ili netko drugi iz Mosta) želi reforme uprave, da mu je mjesto u fotelji potpredsjednika Vlade i ministra uprave – pa da upravo on bude taj koji će rezati suvišne jedinice lokalne samouprave (uključivo i nekim svojim kolegama koji su iz malih općina), koji će potpisivati otkaze viškovima službenika u javnom sektoru i koji će preuzeti izvršnu odgovornost za svoj resor. Koji će trpjeti napadne sindikata, onih koji su ostali bez uhljebljenja u svojim lokalnim samoupravama i oporbe. I kome uopće neće biti ugodno. Jer, tako se reforme rade, ne općenito govoreći o njima iz Sabora.

To naravno znači i doseljavanje u Zagreb i davanje ostavke na mjesto gradonačelnika te napuštanje lokalne politike – za četiri godine, pitanje je ima li za Petrova i ostale koji su došli iz lokalne samouprave mjesta tamo – tamo su novi (grado)načelnici, nova gradska i općinska vijeća, novi odnosi. I zasigurno bi se i HDZ i SDP jako potrudili što više oslabiti neovisne liste u mjestima odakle dolaze Mostovci. Ne zaboravite – Most je skup neovisnih lista, oni nemaju stranačku mašineriju koja automatski nadomjesti člana koji ode negdje drugdje.

I koja je onda taktika Mosta? Zazivati i sanjati veliku koaliciju – koje neće biti.

Ili HDZ ili SDP ili novi izbori

Stvari su iznimno jednostavne – ili će Most ići uz HDZ ili će ići u SDP ili ćemo svi skupa na nove izbore. Nove izbore, na kojima se Most nema čemu nadati jer nema što ponuditi novoga – čak i da dobiju 30 mandata, opet moraju ići ili sa SDP-om ili s HDZ-om. Ona treća mogućnost, da Most dobije većinu i sam formira Vladu – ipak je SF za hrvatske prilike.

No, u slučaju ponavljanja izbora, neka se Most ne nada dobiti više glasova nego sada. Kao prvo, izgubili su par jakih ljudi koji su im donijeli glasove – od Prgometa do Petrine. Kao drugo, sve više se pojavljuju na vidjelu veze Mosta s desnim pokretima, koji u Hrvatskoj nisu baš popularni. Treće, novinari su počeli čeprkati po zastupnicima Mosta i iskreno, ne nalaze se baš bajne biografije.

Robert Podolnjak, koji je skoro postao predsjednik Sabora, prvi nema neku blistavu političku karijeru:

Do 2005. godine bio je tajnik grada Varaždina u vrijeme dok je HSLS-ov Ivan Čehok bio gradonačelnik. S tog mjesta odlazi nakon što je postao profesor na zagrebačkom Pravnom fakultetu. Podolnjak 2009. godine izlazi na izbore kao kandidat HSS-a za gradonačelnika Varaždina. Izbore gubi pa 2010. izlazi iz HSS-a. Nakon toga se udružio s Ladislavom Ilčićem, danas predsjednikom ultrakonzervativne stranke Hrast, koji je 2011. bio kandidat za gradonačelnika Varaždina. Podolnjak ga je podržavao i bio nezavisni kandidat za njegova zamjenika. Podolnjak kao dugogodišnji gradski vijećnik potom 2013. predstavlja svoju listu za varaždinsko Gradsko vijeće.

Dakle, u niti 10 godina, čovjek je prošao put od tajnika grada pod paskom jednog od šefova HSLS-a, pa je ušao u HSS, pa onda koketirao s ultradesnicom, pa postao neovisni i sada je eto u Mostu. Dodatno, radi oportuniteta je vlastito prezime promijenio iz Jovanović u valjda „hrvatskije“ Podolnjak. Iskreno, čini li vam se čovjek ovakve biografije borac za reforme ili prije sitni igrač za foteljicu i oportunist koji je radi probitka i svoje prezime promijenio? Želite li nekog ovakvog profila zaista na jednom od najvažnijih mjesta u državi – predsjednika Hrvatskog sabora?

Stipe Petrina, kojega možete voljeti ili ne, ali ne možete reći da čovjek ne govori što misli, kaže da su u Nacionalnom vijeću Mosta dobrim dijelom ljudi iz pokreta Hrast (pokret iz 2010., ne dio koji se odvojio 2012. u stranku i dio je Domovinske koalicije).

Dakle, iza Mosta su ljudi konzervativnih pogleda koji bi rado mijenjali neke stvari u Hrvatskoj sukladno svom svjetonazoru. Nemojte misliti da ova činjenica neće doći na red ukoliko se izbori budu ponavljali – Most je jednom mogao predstavljati iznenađenje, sada će biti predmet novinarskih pitanja i novinarskih kopanja, kao i HDZ i SDP. I to je dio demokracije.

"Laki je malo nervozan"

Jučer, na pokušaju sazivanja Sabora, jedna stvari je bila vrlo zanimljiva – iako je Most ideološki puno bliže HDZ-u nego SDP-u, HDZ je taj koji je pokazivao i još pokazuje priličnu nervozu. Od nastupa do priopćenja – i Karamarko i općenito vrh HDZ-a ne mogu skriti priličnu nervozu, makar pokušavaju pokazati potpunu sigurnost, uključivo i prije par dana izrečene patetične izjave Karamarka kako će on biti mandatar i premijer. Kako bi rekli u Maratoncima: „Laki je malo nervozan."

SDP s druge strane pokušava (i dobrim dijelom uspijeva) biti prilično opušten – Milanović je čini se naučio lekciju od američkog savjetnika, ne zalijeće se, dvojbene izjave ostavlja niže rangiranima i jako je pazio da mu ne izleti nešto kompromitirajuće kao što je bilo ono Karamarkovo: „Mostovi, mostići, stazice…"

Čak je i cijeli saborski cirkus čini se SDP bolje odradio – pokazavši se konstruktivan. Preuzeli su inicijativu, predložili su Podolnjaka, znajući da prijedlog vrlo vjerojatno neće proći. Čini se da HDZ ne može pobjeći od čvrstog, autoritativnog vođenja stranke i nastupa – što u ovoj situaciji više stvara problema nego što može donijeti koristi.

Dodatno, Karamarko sve teže drži Domoljubnu koaliciju na okupu, od koalicijskih partnera, konkretno predsjednika stranke Hrast – dolaze ekstremističke izjave koje si HDZ (barem javno) ne može dopustiti.

Brojanje krvnih zrnaca i priče tko je „biološki jači“ nešto je što se ni samome Karamarku neće svidjeti iz osobnih razloga. O Karamarku možemo reći svašta, ali nekoga kome je dugogodišnja supruga bila Enisa Muftić, sigurno ne možemo smatrati šovinistom i vjerski isključivom osobom.

Novi izbori – što prije

Ukratko imamo cirkus – nemamo novi Sabor, imamo tehničku Vladu i u Saboru kandidata za predsjednika istog odbije i stranka koja ga je u Sabor i dovela – jer eto neće svi glasati za njega. Da nekome ovo ispričate u Njemačkoj ili Kanadi – ne bi vam vjerovao.

Treba biti konkretan – ako Most ne želi u lijevu ili desnu koaliciju, potrebno je na nove izbore što prije. Štoviše, ne gubiti vrijeme na dva mandatara koji će pokušati naći neku jadnu većinu uz otpadnike Mosta – jer kao prvo teško da će je posložiti, a kao drugo, tanka većina totalno raznorodnih ljudi koji podržavaju koalicije koje same imaju 8-9 stranaka znači nestabilnu Vladu totalno nesposobnu za reforme. U obje kombinacije – HDZ i SDP. Štoviše, film u kojem jednom lijevi, drugi puta desni mandatar lova otpadnike kako bi posložio tanku većinu, uz molbe, ponude, ljubljenja, skidanje gaća i poneku prijetnju – vjerujem da nitko u Hrvatskoj ne želi gledati.

Predsjednica Republike je ovih dana pokazala priličnu zrelost – kao prvo, nije nikome dala mandat (makar je tehnički mogla), kao drugo sazvala je Sabor prilično rano, kako bi se vidjelo postoji li i minimum političkog konsenzusa. Ne postoji. Niti dogovor, niti zrelost u narodnih zastupnika.

Hrvatska nije Italija ili Belgija, država jakih državnih službi koje mogu voditi državu bez Vlade. Hrvatska treba i proračun – jer od 1. siječnja bit će blokirane sve državne investicije – privremeno financiranje znači da se ima za plaće i to je to. Mi nemamo vremena novu Vladu čekati do lipnja. Stoga, sada je odgovornost najviše na predsjednici – ukoliko vidi da dogovora nema, pozvati šefove najvećih stranaka i vidjeti kako što prije do novih izbora – čak ni Sabor nije konstituiran, ovako teško da će i biti, treba nam što prije imenovanje tehničke nestranačke Vlade i raspisivanje novih izbora. A na novim izborima – karte se ponovno dijele. Što mislite, tko ima kojeg asa više u rukavu (jer pošteno igranje smo davno napustili), Milanović ili Karamarko?

Jesu li Mostovci najveći foteljaši

I na kraju – razmislite još jednom o onome što Most traži – stručnu reformsku vladu, koja bi u biti omogućila da zastupnici Mosta ostanu na najugodnijem mjestu, u Saboru, a ne na vrućim ministarskim stolcima. I koja bi omogućila da zastupnici Mosta uredno ostanu načelnici i gradonačelnici i čak sudjeluju za godinu i pol na lokalnim izborima te si osiguraju rezervu.

Traženje reformske Vlade, dakle velike koalicije znači da oporbe praktično nema. Svi su u vlasti, osim par zastupnika malih stranaka. Svi šute, jer nema tko nešto reći protiv. Čak i režimski mediji uredno šute – jer su i HDZ i SDP u Vlasti. A Mostova ekipa u saborskim foteljama, odakle bez odgovornosti pije kavice i diže i spušta palac kao u rimskom cirkusu, a dodatno si i drži svoju lokalnu foteljicu odakle imaju izravnog utjecaja na lokalnu vlast.

Zar ne bi bilo smislenije da onaj tko stalno ponavlja kako želi reforme, dakle Most – krene u vlast s lijevima ili desnima, svejedno, uzmu ministarske fotelje, daju ostavke na mjesta u lokalnoj samoupravi i postanu konkretni reformatori – uz naravno borbu i sa upravom i sa sindikatima i sa saborskom oporbom, koja god bila?

Jesu li Mostovci, koji stalno ponavljaju kako ih fotelje ne zanimaju, u biti najveći foteljaši?