U PRVA dva dana izraelske akcije protiv Hamasa u Pojasu Gaze činilo se da je Izrael spreman, odlučan i sposoban provesti ozbiljan udar, pokazujući kako ne namjerava prepuštati kontrolu nad Bliskim istokom drugim zemljama ili non-state akterima. Ipak, odmah nakon toga počeo je provoditi dubiozne poteze kojima se iznimno brzo i uspješno uspio upucati u obje noge, tako da mu sad prijeti katastrofa slična onoj kad je akcija protiv libanonskog Hezbollaha 2006. degenerirala u izgubljeni rat.
U prva dva dana akcije Lijevano olovo, kako ju naziva izraelska vojska, pale su prilično velike mete (od Hamasovih vođa do podzemnih tunela kojima se prenosi oružje), broj civilnih žrtava bio je relativno mal po bliskoistočnim standardima, a raspoloženje diljem svijeta bilo je na izraelskoj strani, a sam Hamas nije znao kako odgovoriti na napad.
No, već treći dan krenulo je u suprotnom smjeru. Izrael je parkirao tenkove na granicu s Pojasom Gaze, najavljujući kopnenu akciju, ali se oni nisu pomaknuli s mjesta, dok je zrakoplovstvo nakon konkretnih ciljeva počelo bacati bombe na prazne zgrade, simbole Hamasove političke i kulturne dominacije nad teritorijem. Što je potpuna besmislica, jer bez obzira na to koliko optimistični komentatori u Izraelu tvrdili da je takav potez simbolička devastacija Hamasovog utjecaja, zaboravlja se da razrušena zgrada može biti veći simbol od zgrade koja stoji uspravno.
Hamas nije pretrpio iznimno velike gubitke
Paralelno, kako je u srijedu izvijestio ravnatelj Shin Beta (jedine izraelske obavještajne službe koja u zadnjih desetak godina zna što radi), Hamasovo vodstvo i ljudstvo podosta se sigurno sakrilo, a sama organizacija možda trenutno ne može efektivno upravljati područjem, ali nije pretrpjela značajne gubitke. Njihovih 20.000 boraca sigurno se maknulo s linije napada, 90 posto podzemnih tunela i dalje je operativno, a već su počeli protunapadi koji rakete šalju dublje na područje Izraela nego ikad prije.
Diplomatski gledano, Izrael je napravio sve samo ne dobar posao. Prvo se u utorak i srijedu dogovarao oko dvodnevnog primirja, pa odustao od njega, sad se dogovara oko mirenja uz posredstvo Europske unije, čime šalje potpuno zbrkane signale. Što je najvažnije, besmislenim napadima na prazne zgrade uspio je još jednom stvoriti sliku bezumnog uništavača.
To nije problem zbog brojnih prosvjeda po svijetu, niti zbog mlakih osuda koje dolaze od zapadnih zemalja, nego zbog toga što se cijeli arapski svijet žestoko okreće protiv onih arapskih zemalja koje su uvjetno stale na izraelsku stranu - Egipta, Jordana i Saudijske Arabije. Ovim tempom Izrael bi vrlo brzo mogao izgubiti tu potporu, a kad izgubi nju, Fatahov vođa Mahmoud Abbas također će izgubiti šansu da poentira protiv Hamasa, jer za tjedan dana istječe Abbasov mandat, nakon čega Hamas ostaje kao jedini legitimno izabrani predstavnik Palestinaca.
Nema polovičnih poteza na Bliskom istoku
Sad je već kristalno jasno da izraelska vojska ne želi prihvatiti rizik i trošak prolongiranog urbanog ratovanja, jasno je i da izraelsko vodstvo nema baš savršeno jasan plan oko toga što želi napraviti, jasno je da cijela operacija kliže prema vojnoj i diplomatskoj katastrofi. No, pitanje je zašto se uopće kretalo u akciju ako je bilo jasno da će se ona provoditi polovično? Na to pitanje teško da se može dati jasan odgovor, jer Ehud Olmert je definitivno najčudniji i najmanje smislen izraelski premijer, čiji potezi su očigledno jasni samo njemu.
Uza sve to, nije da Izrael nema što izgubiti ako operacija propadne kao što se čini da hoće. Već se dvije godine ozbiljno ide u smjeru formiranja palestinske države, a Izrael bi po svim dosadašnjim indikatorima u tom slučaju mogao izgubiti ključne dijelove svog teritorija, prvenstveno u slučaju formiranja koridora između Gaze i Zapadne obale. Olmert nikad nije shvatio prvu i najvažniju lekciju bliskoistočne vojno-političke stvarnosti: nema polovičnih poteza.
Jovan Dragišić
Foto: AFP