Kako se riješiti policajca koji radi svoj posao?

Kako se riješiti policajca koji radi svoj posao?

SLUČAJ policijskog inspektora Josipa Gašparca vrlo jasno ukazuje na probleme hrvatskog državnog aparata. Bez obzira koliko Ivo Sanader najavljivao temeljitu istragu slučaja, suspenzija policajca koji podnosi krivičnu prijavu, opravdana izjavom o tome kako "kasni na posao" sumanuta je u jednoj državi u kojoj je "radna obveza" jednako stran pojam kao i "radnička prava".

> "Protiv inspektora Gašparca je primijenjen staljinistički postupak"

Koliko god ova tema trenutno uzburkavala javnost, ona niti je nešto novo, niti trenutna situacija odudara od standardnog načina rješavanja sličnih slučajeva. Uobičajeno je sankcionirati čovjeka koji ukazuje na probleme, onda stvar prepustiti "institucijama sustava", i nakon što one odrade svoje višegodišnje birokratsko zatezanje, čovjeka vratiti na posao. Dok se to sve napravi, on javnosti prestaje biti zanimljiv, a zahvalan je što mu se nakon duge borbe dopušta povratak poslu.

Krešimir Mišić, policajac koji je zaustavio Bandića

Sjećanje je kratko, pa je iz njega vjerojatno "pobjegao" vrlo sličan slučaj kažnjavanja policajca zbog obavljanja svoje dužnosti iz 2002. Tada je, naime, Krešimir Mišić, jedini od tri principijelna policajca koji su zaustavili pijanog zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, koji je u iznimno kratkom roku počinio količinu prometnih prekršaja koje se ne bi sramio ni James Brown na speedu, dobio otkaz.

Otkaz je dobio nakon stegovnog postupka, spočitavalo mu se curenje službenog zapisnika u javnost, ali puno je veći problem bio taj što je službeni zapisnik bi sve, samo ne pogodan po policiju. Tu se spominjalo kako su druga dva policajca koja su s Mišićem iz izvještaja izostavili Bandićeve prijetnje i odbijanje alkotestiranja, nuđenje mita, sprečavanje policajca pri obavljanju dužnosti, kao i cijelu silu drugih prometnih prekršaja.

Osim što je dobio otkaz zbog navodnog curenja informacija novinarima, Mišić je stegovno osuđen i zbog nemarnog rada. Naime, "temeljitom policijskom istragom" utvrđeno je da Mišić za mjesec i pol dana prošle godine, nije razdužio 92 predmeta, odnosno nije ih dovršio i otposlao odgovarajuće prijave, kaznene ili prekršajne.

Zanimljivo je spomenuti da se tada za Mišića nije zauzeo ni SDP-ov ministar policije Šime Lučin, koji "nije mogao utjecati na institucije". Tako da, unatoč tome što SDP-ovci aktualne probleme uvijek vole spočitavati HDZ-u, povijest pokazuje kako ni oni nisu pretjerano čistog obraza u ovakvim situacijama.

Mišić je na kraju vraćen na posao, i to nakon zalaganja samog Bandića, koji je zbog tog slučaja privremeno smijenjen s mjesta gradonačelnika. Bandić je na Mišiću fantastično iskoristio priliku za pranjem obraza, nazvavši ga principijelnim policajcem, a na kraju je Mišićevoj kćeri bio kršteni kum. Time se nakratko zaboravilo da se sporne noći ponašao kao ordinarni kriminalac.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Davor Ožbolt, pogrebnik čiju prijavu se pokušalo "zakopati"

Ovakvi slučajevi ne događaju se samo u policijskom životu. Zanimljiv primjer iz svakodnevnog života je onaj Davora Ožvalda, djelatnika zagrebačkih Gradskih groblja. Taj je 2003. prijavio direktora tog poduzeća Danka Borovinu, HNS-ovog čovjeka, za financijske malverzacije, nakon čega je automatski dobio otkaz sa svog mjesta voditelja nabave i premješten je za voditelja drugog groblja.

Otkaz je dobio, slično kao i Mišić, zbog nedoličnog ponašanja, točnije zbog neovlaštenog davanja izjava. Čovjek nije imao izbora nego prihvatiti novi posao, ali je protiv Borovine pokrenuo radni spor. Borovina je godinu dana kasnije smijenjen na sjednici Skupštine trgovačkih društava, unatoč tome što su mu sekundirala sva četiri HNS-ovca na sjednici. Naime, Srećko Ferenčak, Nenad Crnić, Stipe Tojčić i Marko Pušić napustili su sjednicu. Ožvald je nakon Borovinine smjene vraćen na posao.

Sličnosti u praksi zvanoj "ne talasaj"

Sva tri slučaja imaju zapanjujući broj sličnosti. U svakom od njih imamo dužnosnika koji obavlja svoj posao, u svakom od njih taj dužnosnik biva sankcioniran i svaki put se sankcije pravdaju nekim drugim, sasvim nelogičnim razlozima. Gašparac je navodno neradnik, Mišić je odavao službene tajne, iako nije, a Ožvald je otkaz dobio zbog lošeg obavljanja svoje funkcije.

Ova tri primjera samo su kap u moru hrvatske prakse "ne talasaj". Mišić i Ožvald dobili su svoju zadovoljštinu, naravno, tek nakon dugotrajne borbe i zamornih procesa, i za očekivati je i da će Gašparac na kraju izaći kao pobjednik, ponajviše zbog toga što je njegova smjena jako loš PR za HDZ. No, zabrinjavajuća stvar je što ovakvi događaji javnosti jasno pokazuju kako nema pretjeranog smisla ukazivati na nepravilnosti sustava, budući da mogu očekivati samo godine šikaniranja.

Sanader bi, da mu je zaista stalo do rješavanja nečega, trebao provesti opsežnu reformu svih državno-administrativnih sustava, jer bi to bilo otprilike jedino što bi garantiralo da se ovakav slučaj neće ponoviti. To naravno neće napraviti, jer mu do rješavanja nije stalo.

J.D.
Foto: Index

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara