FOTO: 123rf

SAT sudnjeg dana u siječnju 2017. našao se najbliže ponoći od 1953. godine u kojoj je izvedeno prvo testiranje hidrogenske bombe.

Kao ključne razloge za pomicanje kazaljki znanstvenici neprofitne organizacije zadužene za sat naveli su retoriku i ponašanje Donalda Trumpa prema dvama velikim prijetnjama ljudskom rodu – klimatskim promjenama i nuklearnom naoružanju.

Američki predsjednik svojim je vojnim akcijama u Siriji te najavama da bi protiv ISIS-a mogao upotrijebiti nuklearno oružje, a protiv Sjeverne Koreje preventivne napade, podigao tenzije u odnosima s više zemalja. Komunistički predsjednik Kim Jong-un za uzvrat je u više navrata upozorio da je spreman upotrijebiti nuklearno oružje ako bude isprovociran aktivnostima SAD-a.

Rat je malo vjerojatan 

No koliko je stvarno vjerojatan nuklearni okršaj Sjeverne Koreje i SAD-a? Prema britanskom Metrou, vojni analitičari smatraju da je malo vjerojatan iz više razloga. Prije svega zato što su obje strane svjesne da bi njegove posljedice bile katastrofalne za obje zemlje. U tom kontekstu sjevernokorejske prijetnje uglavnom se doživljavaju kao taktika odvraćanja te kao propaganda za potrebe unutrašnje politike. Naime, povijest nas uči da su diktaturama uvijek bili dobrodošli vanjski neprijatelji koje će moći optužiti za sve svoje nevolje, a jedna od većih svakako je činjenica da komunistički sjever ima čak 50-ak puta manji BDP od kapitalističkog juga.

Nema sumnje da bi Sjeverna Koreja izgubila rat mada ima gotovo pet milijuna vojnika, značajno više od juga. Naime, ta siromašna zemlja nema ni financijskih ni vojnih kapaciteta za opsežnije i trajnije sukobe. Tome u prilog, među ostalim, jasno govore podaci o odnosu nuklearnih snaga – Pjongjang raspolaže sa 10-ak nuklearnih bojnih glava, a Washington ih ima oko 7.000. To, naravno, ne znači da SAD, u slučaju nuklearnog sukoba, ne bi pretrpio goleme materijalne štete i ljudske žrtve.

No vojni stručnjaci smatraju da bi upravo zbog navedenih slabosti, u slučaju eskalacije sukoba, Pjongjang mogao posegnuti za nekonvencionalnim oružjem kao što je kemijsko, biološko i nuklearno.

Tko bi prvi napao?

Mada su američki psihijatri Trumpa proglasili nestabilnim, ipak je mnogo vjerojatniji scenarij u kojem bi nuklearni napad prvi pokrenuo Kim Jong-un. Naime, iskustva navode na zaključak da bi američke vlasti vjerojatno nešto više nego sjevernokorejske vodile računa o članku 51 UN-a prema kojem zemlje članice ne bi smjele koristiti vojnu silu osim u obrambene svrhe. Osim toga u SAD-u vojna vlast nije na isti način koncentrirana u rukama jedne osobe kao što je to slučaj u Sjevernoj Koreji.

Činjenica je da je Trump najavio mogućnost tzv. preventivnih napada kojima bi se uništavali sjevernokorejski nuklearni potencijali. Međutim, stručnjaci smatraju da bi takvi napadi bili previše rizični budući da Pjongjang raspolaže s više bojevih glava. Osobito bi to bilo opasno ako ima mogućnost lansiranja s mobilnih lansirnih rampi, a po svemu sudeći čini se da ima.

Pjongjang je prošle godine u ožujku objavio da ima bojeve glave dovoljno malene da se mogu postaviti na raketne nosače. Također je demonstrirao da je razvio tehnologiju za interkontinentalne napade. Stručnjaci smatraju da bi se SAD puno lakše obranio od pojedinačnih interkontinentalnih napada nego od višestrukih istovremenih među kojima bi brojni bili lažni kako bi prevarili protuzračnu obranu.

Koliko bi napadi bili uspješni?

Prije nego što bi stigli do američkih obala, korejski bi projektili prvo morali nadletjeti japansku mornaricu koja ima obrambene rakete.

Kada bi se, prorijeđeni, približili SAD-u, ondje bi ih dočekao američki obrambeni vatreni zid tzv. ' Ground-based Midcourse Defense system'. Prema pisanju Richmonda, SAD ima 30-ak projektila presretača samo u Fort Greelyju na Aljasci te nepoznati broj u vojnoj bazi Vandenberg u Kaliforniji. Ovo naoružanje raspoređeno je kao zaštita od eventualnih slučajnih lansiranja ili od napada odmetnutih vojnih vođa ili pak za slučaj napada manjih nuklearnih sila kao što je Sjeverna Koreja.

No pitanje je koliko bi ti presretači bili uspješni. Prema pisanju Los Angeles Timesa, testiranje jednog od njih u 2016. nije bilo tako uspješno kako se prikazuje. Jedan od potisnika na probnom projektilu nije radio tako da je on proletio prilično daleko od mete.

Kakvu bi štetu uzrokovali?

U nekim svojim propagandnim vijestima sjevernokorejska televizija već je dala naslutiti da bi joj glavni ciljevi u SAD-u mogli biti San Diego, Washington, Havaji i Austin.

Kada bi neki sjevernokorejski projektili uspjeli proći sve zapreke i doći do tla SAD-a te kada bi pogodili neki grad, štete bi zasigurno bile katastrofalne.

Primjerice, prema NukeMapu projektil koji bi eksplodirao iznad Wahington DC-a mogao bi srušiti ili oštetiti većinu najvažnijih vladinih zgrada. Eksplozija bi porušila sve zgrade u radijusu od pet kilometara. Žrtava i ozlijeđenih bilo bi mnogo, osobito u krugu od tri kilometra.

Što ako S. Koreja detonira bombu u svemiru?

Neki američki republikanski političari, ali i brojni mediji u SAD-u upozoravaju da bi se komunistički diktator mogao odlučiti za razorni napad elektromagnetskim pulsom (EMP). Prema pisanju nekih od njih takav bi napad mogao spržiti sve elektronske tiskane pločice, od onih u telefonima do onih u automobilima i zrakoplovima, te čak srušiti elektroopskrbu i tako paralizirati SAD. Ideja je da bi Sjeverna Koreja nuklearnu bombu detonirala visoko u atmosferi nad američkim tlom te da bi takva eksplozija izazvala EMP.

No američki stručnjak za oružje Jeffrey Lewis objasnio je za New Scientist da je takva ideja u biti znanstvena fantastika.

Činjenica je da nuklearne eksplozije mogu uzrokovati EMP-ove koji mogu utjecati na električne sustave. To je potvrdilo testiranje ' Starfish Prime' koje je SAD proveo nad Tihim oceanom 1962. Američka je vojska na visini od 400 km detonirala nuklearnu bombu snage 1,5 megatona TNT-a, stotinjak puta snažniju od one koja je bačena na Nagasaki. No svi oni koji su se nadali da bi eksplozija mogla eliminirati sovjetske radarske i radio sustave, grdno su se razočarali. Najsnažniji efekt ove eksplozije bio je vizualan. Novinar, kojeg je časopis Life poslao na Havaje da prati posljedice eksplozije, opisao je da je nebo nad otočjem postalo blještavo zeleno.

Međutim, kroz godine, kako to obično biva, priča o eksperimentu Starfish Prime pretvorila se u urbanu legendu. Jedan od stručnjaka svjedočio je pred Američkim kongresom da je eksplozija ugasila električnu rasvjetu na površini od nekoliko milijuna četvornih kilometara nad Tihim oceanom. Ustvrdio je također da je EMP pogasio radijske postaje, isključio automobile, spalio telefonske sustave i uzrokovao slične druge probleme u krugu od nekoliko tisuća kilometara od točke 'ground zero'.

No to nije istina. Jedina posljedica eksplozije na tlu Havaja bilo je gašenje jednog niza ulične rasvjete u Honoluluu. Štoviše, još uvijek nema jasne potvrde da je to gašenje izazvao baš EMP.

Jedna komisija koju je oformio Američki kongres testirala je u laboratoriju moguće efekte EMP-a na 55 vozila. Rezultati su pokazali da su sva vozila osim šest nastavila normalno raditi čak i pri najvišim razinama EMP-a.

Drugim riječima, EMP jest stvaran efekt, međutim, urbane legende pripisuju mu posljedice koje pripadaju domeni distopijskih SF-ova, a ne stvarnosti, tvrdi Lewis.