NEKI dan sam se sjetila nedavne priče s Goljaka. Kako to inače biva kod nas, takve teme su aktualne par dana pa se „pometu pod tepih“. Pročitala sam da je inspekcija donijela rješenje da je sve bilo u redu i po propisima, te da sada to ide na neki viši nivo. Sve u redu? Po propisima je da medicinska sestra tuče dijete? Dijete koje ima smetnje u razvoju i ne može se obraniti niti reagirati? E moja Hrvatska... Iako smo, većinom, navikli na loše priče iz zdravstva, danas ću pisati o onim boljim i ljepšim. O tetama koje rade svoj posao s ljubavlju i radi kojih, moje dijete, jedva čeka ići kod tete doktorice jer su mu one super.

 

Nakon prvog poroda koji je prošao kako je prošao, a nije najbolje prošao jer je bio hitni carski (možeš pročitati ovdje), nakon godinu  i pol je slijedio novi porod koji je bio super zahvaljujući doktorici Sabolović Rudman iz Vinogradske bolnice. Kako je izgledao taj drugi carski, napisala sam u kolumni prije nekoliko mjeseci. Inače ne volim ići u bolnice jer mi ne gine barem 4 sata čekanja (koje sam, ruku na srce, mogla i ljepše provesti), ali kad sam bila trudna s Bubijem u trudničkoj ambulanti je radila sestra Žana koja je bila stvarno super. Imala sam neki glupi problem u glavi da bih doma uredno piškila svakih 10-20 minuta (znaš da u bolnicu idemo od 35.tjedna), ali kad bih došla na pregled, nije bilo teoretske šanse da se popiškim. Tako da sam uvijek bila zadnja i s litrom vode u ruci. Bilo mi je neugodno, bilo me je strah i sve se nekak skupilo. Sestra Žana je uvijek bila super, uvijek je pomogla, uvijek me je uspjela opustiti i utješiti. Tek sam kasnije saznala da je ona tada već imala curicu od 2 godine i da je sve razumjela jer je sve to i sama prošla. U rađaoni je radila babica Natalija, a u dječjoj sobi sestra Zila (zapravo su sve one babice, nisu medicinske sestre). Njih dvije su rođene za taj posao. Natalija točno zna što radi i kako to radi. Smirena je, strpljiva i nježna – ima apsolutno sve karakteristike koje treba imati osoba koja je uz tebe na porodu. Zila – vjerujem da će se sve cure koje su rodile u Vinogradskoj složiti da je Zila čudo. Osim što će ti riješiti apsolutno sve eventualne probleme koje imaš s dojenjem, kad ti primi bebu u ruke, beba prestaje plakati. Odmah. Ima ono nešto što bebe osjete i odmah se smire.  

 

Kako smo imali problema, odmah smo išli kod fizijatra. Isto u Vinogradsku kod dr. Matijević. Pogađaš – opet sve same pohvale. Uputila nas je na vježbe gdje smo bili dodijeljeni fizioterapeutkinji Martini. Često puta razmišljam da, koliko god sam imala peh s dežurnim doktoricama na prvom porodu, kasnije sam imala zaista sreće sa svim doktorima i zdravstvenim djelatnicima kod kojih smo završili. Bubi se na početku jako plakao na vježbicama, ali mi je Martina objasnila da je to normalno i da će s vremenom prestati. Tako je i bilo. Kad smo otišli na more, zamolila sam ju da mi da svoj broj telefona da joj se mogu javiti ako što zapne. Sama sam nastavila s vježbicama svaki dan, a kad sam imala neko pitanje, javila sam joj se whatsappom. Ona mi je čak poslala video s novim vježbicama. Nije to trebala napraviti niti joj je to u opisu posla. Ali je to napravila. I hvala joj na tome jer je time pokazala da je jedna od onih koji svoj posao obavljaju jer ga vole i jer žele pomoći bebačima. Uz fizijatra i vježbice, idemo i kod defektologa i logopeda. Isto sve u Vinogradsku. Sad će ispasti da me netko plaća da ih toliko hvalim :), ali zaista nije. Naravno da je problem vrijeme čekanja, ali znaš i sama kako to ide. Zadnje što sam se naručila na redovni pregled, sam dobila termin za 4 mjeseca. 

 

Na zimu smo imali stalne probleme s bronhitisima, sjećaš se? Tamo je baš bila sreća na koga smo naletjeli. Obzirom da smo bili tamo svaka 3 tjedna, imali smo sreće upoznati nekoliko doktora. Za neke mogu reći da spadaju u ovu skupinu super doktora koji super rade svoje posao i dijete uživa biti s njima, ali bila i jedna doktorica koja mi je bila koma. Apsolutno nikakav kontakt s djetetom, osim slušanje pluća, komunikacija sa mnom u stilu kratko pitanje, kratki odgovor. Kad sam dobila Povijest bolesti, vjerojatno je copy paste-ala od nekog prije, ali aspolutno sve što je bilo napisano je bilo krivo napisano. Na samom početku je pisalo da informacije daje dijete – dijete koje je tada imalo malo više od godinu i pol i uopće nije pričalo niti jednu riječ. Ona mi baš nije sjela i tražila sam da me premjeste kod nekog drugog za sljedeći pregled.

  

O našoj pedijatrici, dr.Regan, isto imam samo riječi hvale. Jedini problem je što kod nje često nema mjesta za nove bebače jer većina roditelja zaboravi preuzeti karton svoje djece kada krenu u školu i prebaciti kod doktora opće prakse. Ako si i ti među njima, please uzmi karton i prebaci ga - sjeti se kako ti je bilo kad si rodila dijete i trebaš dobrog doktora za bebača. Naša pedijatrica je imala sestru Teu. Kažem imala, jer više ne radi u ambulanti nego je otišla u Klaićevu bolnicu. Zadnji radni dan u ambulanti, kad smo slučajno bili na dogovorenom pregledu, sam ju pitala zašto odlazi. Rekla mi je da joj je tu bilo lijepo, ali da se ona školovala za više i da jako želi direktno pomagati djeci kojoj je pomoć najviše potrebna. A sestra Tea je zaista super medicinska sestra i kad bi sve medicinske sestre bile kao ona, odlazak doktorima bi bilo zadovoljstvo. Sestra Tea je uvijek bila nasmijana kad bismo došli, uvijek dobre volje i uvijek je znala kako se koje dijete zove. Uvijek je bila spremna pomoći i uvijek je imala vremena. Kod nje se točno vidjelo da svoj posao radi jer ga voli, a ne zato da ga odradi i da joj na kraju mjeseca sjedne plaća na račun.  

 

A slušaj sad ovo (ok, čitaj :)). Nadam se da ovu kolumnu čitaju i neke druge medicinske sestre pa mogu uzeti ideje i pomoći sebi, a i nama pacijentima. Apsolutno fenomenalna stvar koju je napravila bila je uvođenje tableta kao komunikacijsku sredstvo. Na papir na ulazu u ambulantu je stavila obavijest da u ambulanti sada postoji tablet s navedenim brojem telefona i da svatko tko ima neko (kratko) pitanje, treba neki brzi savjet, uputnicu, recept ili ispričnicu, može poslati poruku na whatsapp ili viber. Naravno, slike su dobrodošle jer onda doktorica može pogledati i dati bolji savjet nego kad joj mi roditelji objašnjavamo putem telefona kako izgleda problem koje naše dijete trenutno ima! Meni je to bilo wow! Bilo je i drugim mamama i tatama s kojima sam pričala. Bilo bi malo reći da smo svi bili oduševljeni sa sestrom Teom! Ne trebaš ići u ambulantu, čekati dva sata da ti doktorica pregleda dijete, ne trebaš zvati na telefon u određeno vrijeme i nadati se da će linija biti slobodna i da će ti se netko (u nekom razumnom vremenu) javiti, nema panike, nema kaosa, sve super. Odgovori su stizali u razumnom roku, savjeti također, naručeni recepti su čekali u ljekarni, a naručene uputnice i ispričnice u čekaonici ambulante(dođeš, uđeš, uzmeš kaj ti treba i izađeš van). Sve što smo mi roditelji trebali napraviti je bilo poslati poruku. Wow! Eh, kad bi sve ambulante ovako radile, sigurna sam da nikada nigdje ne bi bilo toliko čekanja. Jer, budimo iskreni, mi roditelji isto ponekad odemo kod doktora, a djetetu nije ništa. No, ne znamo, strah nas je i sigurniji smo kada nam pedijatar kaže da nije ništa.

 

Malo je potrebno da si međusobno pomognemo i olakšamo. Posebno u situacijama kad su nam djeca bolesna i trebaju pomoć. Svjesna sam da je čista sreća na kakvog doktora naletiš i da ti o tome ovisi tijek terapije i oporavka. Također sam svjesna da su i oni svi ljudi i da imaju dobrih i loših dana, ali opet nekako mislim ako radiš takav posao, posebno s malom djecom, da bi svi osobni problemi trebali ostati po strani kada dođeš na posao. Jer djeca to sve osjete, a i mi roditelji u tim trenucima trebamo ohrabrenje, utjehu i savjet. Želim ti što manje posjeta doktorima i pozdravljam te do iduće srijede!