Kerum vs. Josipović: Što je prava slika Hrvatske?
Foto: Vojko Bašić, Danijel Soldo / Cropix
IVO JOSIPOVIĆ imao je dobar pokušaj: "Ovo nije prava slika Hrvatske". Ali Željko Kerum zna pravu istinu: "Ovo se moglo i očekivati, prošlo je čak i bolje od onoga čega smo se bojali".
Stvar je očito u perspektivi.
S akademsko-skladateljsko-prezidencijalne uzvisine ono vikend nasilje u Splitu doista izgleda kao incident, kao ptičje govno na uštirkanoj bijeloj košulji, ugnojeni prišt na njegovanom licu, kao nešto što kvari idiličnu razglednicu hrvatskog društva. Kao izuzetak od pravila.
No, iz neke birtijaško-tajkunsko-populističke omaglice napad deset tisuća uzrujanih Splićana na 400 sudionika gay povorke izgleda kao nešto sasvim normalno. Čak i bolje od očekivanog. Kao razlog za slavlje. A možda i kao još jedan izuzetak od pravila. (Jer u pravilu uvijek može biti još gore.)
U širem kontekstu, Josipović je izuzetak od pravila, a Željko Kerum pravilo koje ne trpi izuzetke.
Dvije Hrvatske
Profesoru i skladatelju Josipoviću je trebala predizborna kampanja da se spusti među obične ljude i onda sav u čudu novinarima otkrije kako "ljudi u ovoj zemlji teško žive". Kerumu se tako nešto nije moglo dogoditi.
On zna da ljudi teško žive jer zna koliko ih plaća. On se protiv njih tuče po disko klubovima, pred njima opija po birtijama, zajedno s njima psuje novinare i mrzi pedere. On možda ima jahtu i Ferrari, ali je duhom ostao uz one koje sada opravdava. I od kojih očekuje još i puno gore nego što su fašistički pozdravi, suzavac, bengalke, kamenje i boce na homoseksualnu povorku.
Koja je prava?
I zato treba cijeniti pokušaj predsjednika Josipovića da nas utješi izjavom kako fašističko nasilje nad manjinom (danas spolnom, kao što je prije bila nad nacionalnom ili ideološkom) "nije prava slika Hrvatske". Ali koja onda jest?
Koja je prava slika zemlje kojom već 17 godina vlada HDZ? A na čelu dva najveća grada nalaze se tipovi poput Bandića i Keruma? To izgleda kao prava slika Hrvatske, a svi oni koji se zbog toga žale ili nad time zgražaju, oni koji se od toga sakrivaju, pred time šute ili se u krajnjem očaju tome prilagođavaju - moraju se pomiriti s time da su manjina.
Hrvatska čajanka
Bilo bi lijepo da je prava slika Hrvatske ona koja se pruža s Josipovićeve katedre. Uglađeni glazbenici, intelektualci i profesori, ambiciozni studenti, elitistički novinari, urbani i kulturni ljudi s onog preostalog urbanog ficleka zagrebačke špice. Nažalost, Hrvatska nije čajanka na kojoj Zoran Milanović i Vesna Pusić debatiraju o Lisabonskom ugovoru. Ovo je Kerumova i Bandićeva Hrvatska.
A u toj Hrvatskoj, kako kaže Kerum, "podržavaju se svačije slobode". Većine da tuče, a manjine da bude tučena.
Sanader je postavio standarde
Čak je i Ivo Sanader, onaj uglađeni Europljanin, teatrolog, pjesnik i kolekcionar, znao kako se tom Hrvatskom vlada: huškanjem protiv komunjara i ljevičara, pozivanjem na Crkvu i sve ono što njezino učenje nosi - a nosilo je sve pred sobom i u Splitu ovog vikenda - mahanjem zastavama i mazanjem očiju.
Danas kažu da mu se to sve zapravo gadilo. Ali znao je da postoje dvije Hrvatske i da se mora pokoriti jednoj da bi uživao u drugoj. Otprilike kao što to godinama čine i Bandić i Kerum i svi oni populisti od Glavaševa Osijeka do Jambine Neretve. Daj raji što želi čuti, da bi od nje uzeo ono što ti treba.
Katolički je napraviti curi dite
Stoga je u toj, kako joj Kerum sada tepa, "jednoj od najkatoličkijih država na svijetu" normalno je da ljudi glasaju za gradonačelnika koji vara pa ostavlja suprugu zbog žene kojoj je napravio dijete izvan braka, ali nije normalno da homoseksualci šeću gradom.
Normalno je da se onaj drugi gradonačelnik, Kerumov pajdo, fiktivno rastaje od supruge samo kako bi se ogrebao za stan, pa da onda na hodočašću natovari najveću svijeću i onda bude od samog Kaptola proglašen uzdanicom kršćanske desnice. Bitno da nije gay.
Ukratko, Ivo Josipović je dobro shvatio, doista postoje dvije Hrvatske, jedino nismo još sigurni koja je prava. Ona Bandića i Keruma ili Josipovića i Milanovića? Ona Todorića i Tedeschija ili onih koji pored njih propadaju? Je li ovo zemlja Sanadera i Kutle ili Karamarka i Bajića? (Ili je to zapravo jedno te isto?).
Europa pod fašističkim pozdravom
Jedni se bore za europsku, modernu, sekularnu, tolerantnu, otvorenu Hrvatsku, a drugi ih uporno zasipaju suzavcem, kamenjem i bocama, uz fašistički pozdrav i svećenički blagoslov.
Kad bolje razmislimo, ipak je ono u Splitu bila prava, metaforička slika Hrvatske.
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati