POSLJEDNJIH je godina malo izbora koji su njihovim promatračima i svjetskoj javnosti pružili toliko drame kao oni koje se sutra završiti u Francuskoj. Razlozi za to su mnogobrojni, a prvenstveno se tiču ustava Pete republike koji je francuskom državnom poglavaru daje više ovlasti nego što je to slučaj u većini zapadnih država. Osim toga je tu i dvokružni izborni sustav koji u pravilu garantira da se nijedan kandidat neće izabrati u prvom krugu, pa se tako tjednima, a nekad i mjesecima javnost drži u neizvjesnosti s obzirom na sve moguće kombinacije tko će se od dvoje kandidata u drugom krugu na koji koristiti glasačkim tijelom onih koji u njega nišu prošli.
Međutim, sutrašnji francuski izbori su važni i zbog još jednog detalja koji ih čini bitno različitim od sličnih izbornih megdana u većini zapadnih demokracija, barem onih koji nam se vole nametati kao nekakav "europski" standard. Taj se detalj ponovno tiče ustavnog poretka Pete republike, odnosno izbornog sustava koji je rezultirao oštrom podjelom na jasno definiranu ljevicu i desnicu.
Ma koliko se "spin doktori" i marketinški stručnjaci oboje kandidata nastojali svoje klijente opisati kao "umjerene", "ideološki neopterećene" centrističke političare "novog kova", sutrašnji obračun Sarkozyja i Royal u mnogo čemu predstavlja u današnjem svijetu relativno rijedak slučaj sraza ideološki sasvim jasno profiliranih i oštro suprotstavljenih opcija koje nude sasvim različita rješenja političkih problema. Riječ je, dakako, o sukobu klasične, nepatvorene "čiste" socijalističke ljevice sa klasičnom, nepatvorenom "čistom" kapitalističkom desnicom.
U takvom sukobu za nekakav centar – bilo da se taj centar naziva demokršćanstvom, socijaldemokracijom ili "Trećim putem" – mjesta jednostavno nema. Oni koji na njemu inzistiraju su prije ili kasnije – poput Bayroua – prisiljeni na očitovanje kojem će se carstvu prikloniti.
Zbog svega toga francuski izbori za Hrvatsku, odnosno njenu javnost naviknutu na ideološku prazninu hrvatskih stranaka i njihovo guranje u nekakav apstraktni i bezlični centar, francuski izbori mogu predstavljati prizor kao s nekog drugog planeta.
A ono što veliki obračun Sarkozyja i Royal čini još daljim od hrvatske političke zbilje i establishmenta koji svim sredstvima čuva status quo jest činjenica da će on rezultirati nečime što mnogi u Francuskoj – bilo s nadom, bilo sa strahom – smatraju epohalnim promjenama, odnosno datumom nakon čega "ništa veće neće biti isto".
Prije svega se to odnosi na činjenicu da će na čelo Pete republike po prvi put sjesti osoba koja je rođena iza drugog svjetskog rata, odnosno koja degolističku paradigmu neće shvaćati kao jedinu moguću alternativu za ponovno dizanje iscrpljene i ponižene Francuske na status ugledne svjetske sile, odnosno njeno održavanje na tom položaju. Ma tko došao u Elizejsku palaču će biti prisiljen, prije ili kasnije, suočiti se s činjenicom da društveno-ekonomski model s kojim se Francuskom vladalo proteklih desetljeća više ne funkcionira te da su potrebne promjene.
Činjenica je da je te promjene daleko uvjerljivije uobličuje Sarkozy, koji je najavio temeljiti raskid s prošlošću, odnosno demontažu francuske države blagostanja – očuvane desetljećima nakon što se u njoj gotovo svugdje u ostatku Europe diglo ruke. Njegova suparnica je, pak, pogotovo u posljednjim danima kampanje, strategiju temeljila manje na epohalnim promjenama, koliko na strahu od promjena, odnosno na stvaranju percepcije o Sarkozyju kao "kandidatu opasnih namjera".
Mnogi će pronaći ironiju u činjenici što je takav stav kandidatkinja ljevice – koja bi se trebala boriti za, a ne protiv promjena sustava. Međutim, to je samo jedna od brojnih ironija vezanih uz zemlju koja je usprkos niza revolucija, prevrata, promjena režima i vlada, stvorila poslovicu "Što se stvari više mijenjaju, to više ostaju iste".
Dragan Antulov
>>> Ostale komentare Indexovog novinara Dragana Antulova možete pročitati na njegovom službenom blogu draganantulov.bloger.hr