Foto: Index

"MOJ Max je moje čudo, moje ostvarenje, moja borba! Ja sam sretna i ponosna majka IVF djeteta. Svima onima koji su protiv medicinski potpomognute oplodnje poručujem da je to stvaranje života, a ne nemoralan čin, no itekako je nemoralno etiketirati našu djecu kao „umjetnu“. Sjećam se skandalozne izjave jednog svećenika koji je javno, u jednoj TV emisiji, rekao da su djeca začeta na taj način istraumatizirana jer su, zamislite, provela jedan dio svog života u staklenci poput krastavca. Moj sin je živi dokaz da su takve izjave potpuno stupidne i neutemeljene. Stoga onima koji medicinski potpomognutu oplodnju smatraju grijehom i nemoralnim činom, poručujem - jednostavno se nemojte njome poslužiti u ostvarenju svojeg sna o djetetu. To je vaš izbor, no ne petljajte se u izbor onih koji misle drugačije od vas. Tko ste vi da parovima, koji ne mogu na drugi način postati roditelji, stanete na put u ostvarenju njihovog sna da dobiju dijete potpomognutom oplodnjom, jer ona to doista i jest - samo potpomognuta i nije nikakav „vražji čin“ kojim se stvaraju „umjetna“ djeca“, poručuje Nana Schaps.

Njemica sa zagrebačkom adresom svoju je najveću želju da postane majka ostvarila u 37 godini, nakon jedanaeste potpomognute oplodnje, odnosno cjelokupnog IVF (in vitro fertilizacija) postupaka, zahvaljujući kojem se u svijetu godišnje rodi oko 100 000 djece.

Prva beba čije je začeće potpomognuto in vitro oplodnjom je Louise Joy Brown. Ove će godine proslaviti svoj 38 rođendan, a s njenim je rođenjem rođena i nada za mnoge parove koji ne mogu začeti prirodnim putem, da njihov san o roditeljstvu ipak može biti ostvaren.

Beba koju je Nana, nakon mnogo upornosti, odricanja, suza i boli, donijela na svijet, danas je mladić koji ima šesnaest godina. Da nije bilo napretka znanosti, Nana nikada ne bi postala majka, Max se nikada ne bi rodio, a svijet bi bio uskraćen i za preko pet milijuna djece i mladih ljudi koji su rođeni zahvaljujući znanstvenim dostignućima i postupku medicinski potpomognute oplodnje.

Preko trnja do djeteta

Za čitatelje Indexa Nana je ispričala što je sve prošla na svom dugom putu do toliko željenog majčinstva.

"Kada smo prešli tridesetu, moj partner i ja smo odlučili da je vrijeme da svoju malu obitelj proširimo novim članom. Mjeseci su prolazili, no štapić testa za trudnoću nikako nije želio poplaviti. Posumnjali smo da je riječ o nekom zdravstvenom problemu, a naše je strepnje potvrdio i ginekolog koji nam je priopćio da nam je jedina opcija da postanemo roditelji IVF postupak kojim bi se direktno u moje jajne stanice injicirali spermići, koji sami nemaju dovoljnu brzinu da bi probili ovojnicu jajne stanice“, prisjeća se Nana trenutka koji je za mnoge parove traumatičan, no za nju je, kako kaže, bio tek jedna prepreka koju treba savladati na putu do cilja.

"Kada nam je liječnik rekao da druge opcije da dobijemo dijete nema, ni na trenutak se nisam dvoumila, samo sam željela da to obavimo što prije. Naknadno sam saznala za prilično velike troškove, nelagodu koju žena osjeća zbog uzimanja hormona i sl., no ništa me nije pokolebalo u mojoj silnoj želji da postanem majka“, priča Nana. Uslijedio je period pripreme u kom je najprije svakodnevno primala, a potom si i sama davala injekcije. No, nakon prvog pokušaja medicinski potpomognute oplodnje uslijedilo je razočarenje. Nana i njen partner nisu tada niti slutili da je to tek jedno u nizu razočarenja koje će doživjeti. I nakon četvrtog pokušaja trudnoća je izostala, no odustajanje ni u jednom trenutku nije bilo opcija.

„Iako mi je liječnik savjetovao da napravim malo dužu pauzu kako se ne bih i fizički i psihički previše iscrpila, nisam na to pristajala jer sam osjećala kako moj posljednji vlak nepovratno odlazi te nema vremena za čekanje. U nešto više od tri godine napravili smo deset pokušaja, na žalost bezuspješnih. Nakon svakog postupka nestrpljivo sam brojala dane do onog četrnaestog ili petnaestog kada bi, uvijek iznova, radila test na trudnoću. Kupovala sam sve testove koji su se na tržištu mogli naći, ali prokleti štapić nikako da poplavi. Moji su se snovi čak deset puta rušili poput kule od pijeska. Postala sam depresivna, prestala sam izlaziti, družiti se. Boljeli su me osmjesi na licima ljudi, dani su mi se sveli na odlazak posao, nakon kojeg sam išla ravno doma plakati. Bila sam na rubu sloma, no ipak se nisam slomila zahvaljujući meni dragim ljudima koji su mi pružali neiscrpnu podršku. Moje prijateljice Dunja, Boni i Vinka sve su te godine bile moje rame za plakanje i upravo su one bile moja najveća snaga. Imala sam prijateljice, imala sam svoj posao, divnog liječnika, ukratko imala sam sve, ali nisam imala trudnoću“, kaže Nana.

Suočena s neizbježnom činjenicom da joj je tijelo, fizički i psihički potpuno iscrpljeno, da je iza nje deset neuspješnih pokušaja i da je prešla 36-tu, Nana je sa svojim partnerom počela razmatrati i druge opcije.

„Počeli smo razgovarati o usvajanju djeteta. Kontaktirali smo već i neke odvjetnike kako bismo se uputili u čitavu proceduru, no tada mi je moj čovjek prišao, pogledao me u oči i rekao mi – „Hajde Nana, molim te, još jednom. Ovaj put zbog mene“, i ja sam pristala, iako je svaka nada u meni tada već bila mrtva“, prisjeća se naša sugovornica. Taj puta više nije s nestrpljenjem odbrojavala dane nakon zahvata, nije čak napravila niti jedan test za trudnoću, sve dok ju prijateljica nije nagovorila da to ipak učini.

„Kada sam čula – trudni ste –osjetila sam da sam velika, moćna, da sam žena i buduća mama!“

„Kada je, po prvi put u mom životu, štapić promijenio boju i pokazao trudnoću, nisam povjerovala pa sam otišla kupiti još nekoliko testova. Čak i kada su svi oni potvrdili da sam trudna, ja i dalje u to nisam mogla povjerovati pa sam otišla u kliniku na vađenje krvi. Tamo su me već svi dobro znali i svi su suosjećali sa mnom. Primijetila sam da su se, kada su došli nalazi krvi, svi uskomešali i sjećam se samo da me je u jednom trenutku netko primio za ruku i rekao mi: Da Ribek, trudna si! Tih nekoliko riječi u potpunosti je promijenilo moj život. Ništa drugo više nije bilo važno. Bila sam velika, bila sam moćna, bila sam žena i o najvažnije, bila sam buduća mama“, prisjeća se Nana jednog od najsretnijih trenutaka u svom životu. Uživala je svakoj sekundi toliko željene trudnoće, a odlasci na preglede i ultrazvuk bili su joj, kaže, poput odlazaka u kino i kazalište

„Neposredno nakon ulaska u četvrti mjesec trudnoće, skoro sam izgubila svoju bebu“

„Pretrage su svaki put pokazale da je s mojom bebom i sa mnom sve u najboljem redu. Bila sam presretna, držala sam se uputa i uživala u svakom danu. Živjela sam u bajci sve do trenutka koji me grubo vratio u stvarnost. Tog sam se dana na poslu ustala sa stolice, a iz mene je počela liptati krv. Sama sam se sjedeći u lokvi krvi dovezla u bolnicu. Polegli su me na stol, pogledala sam u svog liječnika i vidjela da su mu oči pune suza. Nije rekao ni riječ, samo je klimnuo glavom sestri koja je uzela telefonsku slušalicu. Okrenula sam glavu na drugu stranu znajući da zove da mi naprave kiritažu. U trenutku kada mi se nisu rušili samo snovi, nego čitav moj svijet, čula sam riječi koje nikada neću zaboraviti: „Ne, sestro Jadranka, ne zovi! Plod je tu! U redu je! U redu je! U redu je ludice!“, Baš kao što ja nisam željela odustati od njega, ni moje dijete mene nije željelo napustiti. Žilavo je baš kao i ja“, priča Nana, dok se njenu licu miješaju suze i smijeh.
Zahvaljujući pribranosti majke i stručnosti liječnika, trenutak koji je mogao završiti tragično za bebu, ipak je imao sretan kraj. Pet mjeseci kasnije, na Staru Godinu 1999., na svijet je došao Max.

„Moj sin je rođen 31.prosinca, na isti dan kada i liječnik zahvaljujući kojemu je začet slavi svoj rođendan. Kada sam se probudila, nakon carskog reza, prve riječi koje sam čula bile su riječi medicinske sestre : „Nanice dečko je. Krasan je! Ima sve kaj treba! Božanstven ti je.“, prisjeća se sretna majka. Par je spol svog djeteta odlučio saznati tek na dan njegova rođenja pa su za dječaka odabrali ime Max, a za djevojčicu Katja.

„Naš Max je sada već veliki dečko, ove će godine napuniti sedamnaest. Ide u drugi razred klasične gimnazije, ima ponekad i pokoju jedinicu, bavi se sportom, ide na hakl, ljeti jedri, izlazi u noćne klubove, ima djevojku. Zdrav je, zgodan, vedar i pun života, života koji bi mu protivnici medicinski potpomognute oplodnje uskratili, baš kao i meni majčinstvo. Kada navečer svoje dijete izljubim za laku noć, znam da je moj svijet potpuno u redu“, kaže hrabra majka koja je zahvaljujući svojoj nesebičnosti i upornosti te trudu liječnika uspjela ostvariti svoj godinama sanjani san.