Foto: Damjan Tadić / Cropix
GODINAMA je dijelio darove, a sada dijeli packe. Godinama je kupovao glasove svojih građana, a sada im ispostavlja račune. Godinama je grabio i ono čega nije bilo, a sada poručuje da nema više "zagrabi, Mando, zagrabi". Pa kako se to Milan Bandić od Svetog Nikole najednom pretvorio u Krampusa?
Stegni remen i bježi
Zadnji onaj koji je poručio narodu da "stegne remen", brzo nakon toga pobjegao je s dužnosti. I Bandić je pokušao nešto slično. S funkcije gradonačelnika grada na rubu financijske propasti pokušao je zbrisati na funkciju bez ikakve odgovornosti. Baš kao i Sanader, znao je što ostavlja svojim nasljednicima. Pustoš i prezaduženost, mrtvi kapital, iscijeđene građane. I nije ga bilo previše briga, baš kao ni Sanadera.
Gurao je dok je išlo. Dijelio dok je imao. Grabio dok se moglo. Kupovao glasove dok je imao čime. Zajedno sa Sanaderom busao se u prsa socijalnom osjetljivošću. Ono što je Sanader radio državnim poduzećima, Bandić je radio gradskim. I baš poput odbjeglog premijera, Bandić se zaduživao da bi vladao. A sad, kad - za razliku od Sanadera - još uvijek mora vladati, pronašao je one koji će sve to platiti.
Birali ga kad nije trebalo
Izbor je, sasvim očekivano, pao na one koji su ga birali za gradonačelnika. Kao i na one koji ga nisu birali za predsjednika. Sada bi i jednima i drugima - kad čuju za nove cijene vrtića i javnog prijevoza - moglo biti žao: što su glasali za Bandića kad nije trebalo i što nisu glasali za njega onda kad je trebalo.
Neki Bandićevi protivnici u predsjedničkoj kampanji upozoravali su da je manja šteta imati Bandića na čelu države s budžetom od 50 milijuna kuna i bez ikakvih ovlasti, nego imati Bandića na čelu metropole s budžetom od sedam milijardi. Ali sad je kasno za plakanje.
Niste htjeli predsjednika, evo vam Krampus
Zagrepčani sada imaju nekog skroz novog Bandića. Ogorčenog zbog prvog izbornog poraza u karijeri. Osvetoljubivog zbog izbacivanja iz stranke. Gnjevnog zbog toga što više ne može glumiti darežljivca koji svima daje ono što im treba. Mogao je pobjeći, ali mu nisu dali. I što mu drugo preostaje nego da glumi Krampusa.
Odbija pomoći Ciboni da se iskobelja iz dugova zato što na čelu kluba sjede njemu nepoćudni ljudi, iako se radi o dugovima koji su nagomilani u godinama kad su tim klubom vladali Bandićevi pajdaši.
Uništi pa kritiziraj
Prigovara da se u Holdingu kadrovi postavljaju po stranačkom ključu, prešućujući da je on po tom istom i svakom drugom ključu godinama vodio Holding u propast.
I eto nove sličnosti sa Sanaderom. Kao što bivši premijer premijerku koju je osobno postavio kritizira zbog toga što ne može popraviti ono što je on uništio, tako i Bandić novu upravu Holdinga proziva zbog činjenice da ne mogu spasiti ono što je on upropastio.
Godinama je Bandić glumio Svetog Nikolu, nazivajući rasipništvo socijaldemokracijom. Sada s jednakim žarom želi glumiti Krampusa, nazivajući krpanje rupa "socijalnom pravdom". A lijepo nam je rekao da ne želi više biti gradonačelnik...
Referendum kao spas
Ipak, možda još nije kasno. Možda se Bandiću smiješi novi način da pobjegne od svega. Referendum za opoziv gradonačelnika mogao bi skratiti muke svima, a ne samo njemu. Ovakav Bandić teško da bi preživio bilo kakvo izjašnjavanje Zagrepčana, što bi srušilo tezu da je Bandić isti Sanader. Kad mu već ne daju da pobjegne sam, on čeka da ga potjeraju. Ako su za to uopće sposobni.
Međutim, postoji još jedna razlika: Bandiću se ne prijeti hapšenjem. Čini se da je on u svojoj strategiji uzmicanja imao malo više pameti. Ili sreće. A znate kako to ide: Bandićeva sreća, zagrebačka nesreća.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje