Ilustracija: 123rf, YugoPapir

INDEX u suradnji s YugoPapirom prenosi članak objavljen u Venu, u svibnju 1986., nakon nuklearne havarije u reaktoru elektrane u Černobilu.

Svibanj 1986: havarija u nuklearnoj elektrani u Černobilu u javnosti je izazvala strah od zračenja, a stručnjaci tvrde da su puno opasnija zračenja koja dolaze od nepotrebnih i pretjeranih rendgenskih snimanja i drugih medicinskih ispitivanja...

Bauk kruži Europom, bauk radijacije!

Kakav i koliki je strah nakon havarije u nuklearnoj elektrani u Černobilu najilustrativnije govori i ovaj detalj.

Nekako u isto vrijeme Turskom je protutnjao razoran potres koji je ostavio iza sebe pustoš: bilo je 200 povrijeđenih, a oko 50 tisuća stanovnika, u nekim regijama, ostalo je bez krova nad glavom, pa ipak se nitko nije osvrtao na ovu katastrofu, kao da potres od 5,7 Richtera nije ništa strašno.

Nesreća u Černobilu uzrokovala je smrt troje ljudi i 200-tinjak povrijeđenih, pa ipak u Europi vlada panika.

Mnogima je jasno da nuklearni reaktori akumuliraju ogromne količine radioaktivnosti u gorivu koje koriste. Radioaktivnost se stvara cijepanjem atoma urana ili plutonija i ista je kao ona pri eksploziji atomske bombe, ali joj je sastav drugačiji.

Značajno je i to da su u atomskoj bombe prisutni primarni fragmenti fisije i to u trenutku eksplozije. Većinom su to nuklidi kratkog vijeka trajanja koji se naknadno pretvaraju u one s dužim vremenom dezintegracije.

U reaktorima se, međutim, stalno gomilaju nuklidi, zbog čega je broj nuklida s dužim vremenom raspadanja veći od onih koji se brže raspadaju. Drugim riječima, radioaktivnost je poslije godinu dana, nakon havarije, ista kao mjesec dana poslije eksplozije atomske bombe.

Bolje upućeni sve to znaju i otuda dolazi panika i strah, gotovo patološki strah od sutrašnjice koja može donijeti različite bolesti. Otuda i oprez i mjere predostrožnosti i sva šteta uzrokovana bacanjem ozračenih poljoprivrednih proizvoda koja se u Italiji procjenjuje na više od 200 milijardi lira. Kolike su štete u našoj zemlji, još se ne zna, ali ne treba sumnjati da su izuzetno velike.

Informacija sa zadrškom

Paničnom strahu svakako je doprinijela i informacija sa zadrškom: tek treći dan poslije havarije u Černobilu procurile su prve šture vijesti, jedna oskudnija od druge što je, bez sumnje, povećalo strah i paniku na svim svjetskim meridijanima, pa je apsolutno točna duhovita opaska koja se čula ovih dana kako je bilo bolje kontrolirati tehnologiju nego informaciju.

Uz puno poštovanje prema svim mjerama predostrožnosti, s kojima se u dobroj mjeri ovih dana i pretjeruje, ljudi koji su profesionalno dnevno izloženi radijaciji tvrde kako opasnost ipak nije toliko velika kao što se misli. Prije svega, osim prirodnih zračenja, stalno su prisutna i ona umjetna, kao što je rad s medicinskim aparatima i radarima, pa čak i televizijski uređaji zrače.

I to svakodnevno!

Rendgen pomoć i opasnost

Rendgen-aparat, radioizotopi, znanstvene metode kao što su radiorenografija, razne vrste scintigrafije, takozvani CT (kompjuterska tomografija s kojom se pomoću računala daje kompletna slika presjeka tijela sa svim računalno obrađenim podacima) velika su pomoć u modernoj medicini, ali i latentna opasnost od zračenja.

"Rendgenolog pri pregledu često mora, snimajući srce, želudac ili pluća biti direktno pod udarom snopa rendgenskih zraka pa je izložen radijaciji. Ta radijacija je nesporedivo veća od one kojoj smo svi izloženi poslije havarije u nuklearnoj elektrani", kazao je liječnik Živojin Savčić, načelnik rendgenskog odjeljenja sarajevske Vojne bolnice.

Kakve su i kolike doze opasne za život i zdravlje?

Smatra se da je doza od 500 rendgena, ako se primi odjednom, smrtonosna, međutim, sve ovisi o dužini trajanja zračenje, vrsti zračenja i drugim okolnostima. Isto tako, zna se da doze od oko 50 rendgena, ili nešto manje, ozbiljno ugrožavaju zdravlje i uzrokuju različite teške bolesti.

Ako se kaže da se ovih dana, barem u našim krajevima, operiralo pacijente s dozama između 50 i 120 milirendgena, što je tisuću puta manje od 50 ili 120 rendgena, onda je jasno da pretjeranoj panici nema mjesta.

Ne bez potrebe

Ali možda je sve ovo što se događalo prilika da se posluša i jedna poruka iskusnih liječnika i stručnjaka koji se sve češće susreću s bespotrebnim rendgenskim snimanjima koja štete zdravlju i opasna su.

"U dugogodišnjoj praksi sretao sam se s bezazlenim bolestima, ili prolaznim slabostima, kod kojih sam morao snimati pacijenta jer je tako zahtijevao njegov liječnik. Mlad, neiskusan liječnik, često i medicinski nedovoljno osposobljen, čim ne može utvrditi dijagnozu, šalje pacijenta na rendgensko snimanje i razumljivo je to da je on nepotrebno izložen zračenju. S druge strane i pacijenti zahtijevaju snimanje ne vodeći računa, zbog neinformiranosti, o mogućim posljedicama.

Naravno, ponekad kod teških bolesti, primjerice karcinoma, moraju se obavljati češća snimanja, ali to je biranje od dva zla manjeg, ali ima mnogo primjera kada se pacijenti šalju na snimanja bez ikakve potrebe", kaže Savčić.



Mjere zaštite

Primjerice, naglasio je da je pacijent kod snimanja kralježnice izložen zračenju od 500 milirendgena na sat, što nije bezazleno. Isto tako, kod snimanja srca, bubrega i krvnih žila metodom angiografije snimanja duže traju, nekada i sat-dva, pa je zračenje znatnije i, jasno, opasnost je prisutna.

Različite intervencije (dilatacije - širenje krvnih žila, ili embolizacije - zatvaranje krvnih žila kod karcinoma bubrega, na primjer) zahtijevaju duža snimanja, pa je i zračenje duže.

Stručnjaci tvrde kako običan rendgenski snimak uzrokuje zračenje od gotovo zanemarljivih 0,1 milirendgena, ali metoda irigografije, ili spomenute angiografije, znači i zračenje od jedan cijeli rendgen na sat.

Opasnost je, kažu stručnjaci, utoliko manja jer je zračenju izložen liječnik, tehničar, sestra i pacijent, dok kod zračenja, nakon nuklearne havarije, makar i minimalnog, izloženi su milijuni ljudi.

Poruku ljekara valja slušati, a ona glasi: "Što manje snimanja tim bolje jer nije dobro ako se akumuliraju doze češćim snimanjem".

Nije naodmet spomenuti ni to da radiolozi imaju skraćeno radno vrijeme, znatno duže godišnje odmore nego drugo medicinsko osoblje, a sve radi preventivnog djelovanja. Uostalom, i maksimalno dozvoljena doza zračenja za njih iznosi 250 milirendgena za mjesec. Zbog toga moraju obavljati sistematski pregled, a stručnjaci kažu da je krvna slika jedan od najboljih dokaza stanja ozračenosti.

I na kraju da spomenemo: sve mjere su stare jer se smatralo da nove nisu dovoljno poznate širem broju čitatelja.

Napisao: Vlajko Đoković (Ven, 1986.)