54.81.73.2 US
 

Naša djeca srame se Hrvatske iz koje su otišli, koju su uništili pizduni vlastitog naroda

Piše: Ivo Anić
četvrtak, 14.7.2016. 14:50
Smanji veličinu slova Tekst Povećaj veličinu slova

Foto: Index, Facebook

ZNAO sam da život još negdje mora postojati.

Pamtite zasigurno taj život kada si mlad i kada te boli kurac za sve, kada imaš love i kad si sa prijateljima, kada si sa curama, kada nitko ne gleda tko će platit nego svi bacimo na kup, kada te nije briga gdje ćeš sjesti i koga ćeš sresti, život i budućnost te čekaju, a ti si mlad, ti si sad, ovo je tvoje vrijeme i provest ćeš ga nezaboravno.

Znao sam da život još negdje mora postojati.

Život kakvog smo živjeli osamdesetih.

Nekakvi mudrijaši uzeli su nam prošlost i budućnost

Da se vrijeme promijenilo i da je taj život negdje nestao odavno nam je svima jasno, nismo više mladi i pazimo s lovom, a budućnost smo ionako otpisali. Našu budućnost nekakvi mudrijaši odavno su ukrali, kao što su nam ukrali i prošlost, kao što su nam ukrali i sadašnjost.

Mi živimo danas za našu djecu, a naša djeca ne vesele se Ultra festivalu. I bolje da nisu, jer bi vidjeli da postoji život i mladost jedna sasvim drugačija od njih, jedan život potpuno i dijametralno suprotan životu koji žive oni, ne samo zbog toga što ta mladost ima i može putovati s kraja na kraj svijeta, što na karticama imaju neograničene limite, već zbog istinske radosti te djece koja uživaju u svojoj mladosti i u svom životu.

Toj djeci budućnost nitko nije ukrao, njihovi roditelji ih nisu zadužili niti su im uništili firme, radost života i radost mladosti vidiš im u očima, njih život čeka siguran i stabilan, oni su sretna djeca i to se vidi, oni su radoznali, prijateljski raspoloženi, njih ne zanimaju ni ustaše ni partizani, oni su miroljubivi, ne boje se da će ih netko opljačkati jer su tu, među svojom generacijom koja je ista, možda razuzdana, ali prokleto miroljubiva.

Mladost kojoj nitko ništa nije ukrao

Volio bih da su ovih dana ona dvojica, Milanović i Karamarko u Splitu i da vide tu mladost, mladost kojoj nitko ništa nije ukrao i mladost koja ima budućnost, a živi punim plućima sadašnjost, mladost koju boli kurac za prošlost, i mladost koja pojma nema ni tko im je premijer, tko im je predsjednik i tko im je stranka na vlasti. Volio bih da su na stadionu i da vide ta sretna lica, lica mladih koja u svojoj zemlji neće i ne mogu vidjeti, a svi vrlo dobro znamo i zašto i zbog čega.

Možda bi toj dvojici došlo iz guzice u glavu da tu nešto ne valja, možda bi se upitali što to ne štima s njihovom omladinom, what a fuck, no iskreno sumnjam. Ta dva napuhana klauna zasigurno ni shvatila ne bi da su dole djeca od sedamnaest - osamnaest koja nisu Hrvati već djeca Europe o kojoj oni trube po cijele božje dane. Djeca koja ne moraju svoju budućnost tražiti kao konobari po caffe barovima Irske ili Njemačke.

Jebalo se njima za nas, jebe se danas i nama za njih


Ta djeca s ponosom nose zastave svojih zemalja i dižu ih pred Davidom Guettom. Ta djeca se za razliku od naše djece ponose odakle dolaze. Naša djeca koja odlaze van trbuhom za kruhom srame se vaše Hrvatske iz koje su otišli, zemlje koju su opljačkali i uništili pizduni iz vlastitog naroda. Jebalo se njima za nas, jebe se danas i nama za njih. Eto im je, eto im voda koju su prodali, zemlja koju su prodali sa rukama na srcu. Eto im je pizda im materina neka uživaju u njoj, svoji na svome – bez nas. Kako je ono kazala uvažena ministrica? Koji će kurac Hrvatskoj pamet? Hrvatskoj treba samo frustrirano roblje koje će jednom u četiri godine birati iste zajebe pod drugim parolama.

Oni koji su ostali u ovom anusu mundi imaju paralelni festival uz Ultru koji će se odigrati u opjevanoj HDZ - ovoj Areni Spaladium, sagrađenoj megalomanski za potrebe rukometnog prvenstva i ostavljenoj da je otplati grad Split koji nije vrtić izgradio dvadeset i pet jebenih godina. Taj festival, festival narodnjačke glazbe koji će se odvijati niti stotinjak metara od Ultra festivala na kojem će biti mladost cijeloga svijeta rezerviran je za mladost Splita i okolice koja sluša isključivo takvu vrstu glazbe i Ultra festival im je stran i nerazumljiv. I ne samo radi muzike uz koju se ne puca i ne razbijaju čaše.

Ultra festival je festival ljubavi, mira i tolerancije prema drugima i drugačijima, a mladost Splita i okolice je mladost koja navija za Hajduk, mrzi Srbe, Cigane i Židove, a ni s antifašistima nije ništa bolje. Ta mladost iskreno mrzi HNS, a uredno glasa za njihove sponzore, mecene i zaštitnike. Ta mladost se uglavnom ne smije ako ne konzumira alkohol, a budućnost vidi isključivo u stricu koji je dobar s gradonačelnikom.

Život još negdje mora postojati

Ta mladost je napokon dobila i svoj festival koji će trajati dva dana i na kojem će nastupiti dvanaest zvijezda turbo –folka. Na „Ringišpil music festivalu“ kao svojevrsnoj parodiji na Ultru, nastupit će, na radost mladosti Splita i okolice koja, treba li napominjati, je već rasprodala Arenu za oba dva dana, Seka Aleksić, Ana Nikolić, Dado Polumenta, Goca Sekulić, Aca Lukas, Milica Todorović i mnogi drugi.

Znao sam da život još negdje mora postojati i on postoji, točno stotinu metara od Spaladium Arene u kojoj će mladost Splita zakrvavljenih očiju dočekati svoje idole iz Srbije.

Znao sam da život mora još negdje postojati, ako ga želite vidjeti u punoj njegovoj radosti i ako vam je do nostalgije, navratite u Split ovaj vikend na Ultra festival i sve će vam biti jasno.

Život kakvog smo mi živjeli osamdesetih, život koji je svijet nastavio živjeti i dalje, doći na tri dana u moj grad. Život koji mi živimo, život koji je sramotno i prljavo ukraden od nas, nastavit ćemo živjeti  kada u ponedjeljak mrak prekrije stadion, a čistači očiste smeće oko njega i naravno, ta dva nesretna dana dok će trajati Ringišpil, a mi zgranuto gledati svoju mladost kao naš produkt, produkt domoljuba vječne nam i mile Hrvatske, koji se danju kunu u nju, a noću uz "cajke" je rasprodaju stranim investitorima.

Život takav u kojem je primitivizam postao građanska kultura, a nepotizam životni uspjeh, žive naši političari, njihovi kriminalci pretvorbe i stranačka stoka sitnog zuba, paraziti i velike Hrvatine, ja ga ne živim i zato me raduju ovakvi događaji, tek toliko da sebi potvrdim da sam u pravu svaki dan što pišem, govorim i tvrdim.

Moj život, život radosti i punine, život kada se budućnost prostirala poput čarobnog saga preda mnom, život u kojem je mladost slušala što i mladost cijeloga svijeta i planirala budućnost u svojoj zemlji prekinut je na žalost 1990. godine.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
 

Komentari
Komentari na forumu objavljuju se u realnom vremenu i Index.hr ne može se smatrati odgovornim za izrečeno. Zabranjeno je vrijeđanje, psovanje i klevetanje. Upisi s takvim sadržajem bit će izbrisani, a njihovi autori prijavljeni nadležnim službama.
Vezano
Vijesti  |  Tagovi
Najpopularnije
Danas  |  Jučer  |  Tjedan
Najnovije