ZNA SE ZBOG čega je Petar Štefanić izgubio emisiju na HTV-u. Kao što se zna zbog čega je Mislav Bago bio prisiljen otići s Prisavlja, zašto na ekranu nema Sanje Mikleušević, zašto su pobjegli Danko Družijanić i Nensi Brlek, zbog čega je Denisu Latinu ukinut posebni ugovor i zbog čega je Zoran Šprajc svako malo pod suspenzijom. Kao što se jako dobro zna tko bi sljedeći mogao biti na udaru Hloverke Novak Srzić.

Nitko od navedenih ne ispunjava kriterije po kojima se u Sanaderovoj eri može baviti novinarstvom na Hrvatskoj televiziji. Štefanića se nije moglo kontrolirati u odabiru gostiju i obradi tema. Bago je pao u nemilost još onim čuvenim intervjuom sa Sanaderom, a naročito iščitavanjem pogrešnih izbornih rezultata koji su predsjedniku HDZ-a - a još više samoj Hloverki - izazvali srčane tegobe. Sanja Mikleušević "fasovala" je već prvog dana, javno se usprotivivši Hloverkinu imenovanju za glavnu urednicu. Denis Latin pobjegao je na bolovanje nakon što mu je ukinut poseban ugovor, kao posljedica toga što se oteo kontroli i zaredao s problematičnim temama. Zorana Šprajca već su toliko puta izbombardirali suspenzijama i  tvrdnjama o navodnoj korumpiranosti da se odlučio malo primiriti.

I nakon što su, jedan po jedan, eliminirani ti pojedinačni "džepovi otpora", sljedeći na Hloverkinu udaru mogao bi se naći Aleksandar Stanković. Njegov popis "grijeha" je pozamašan - od nepodobnih gostiju do optužbi vrha kuće za korupciju  - kao što je osjetljiv i njegov status kojeg bi Hloverka vrlo lako mogla ukinuti. A potom njegovu emisiju.

Najgore je što više nitko ne obraća pažnju

Međutim, samo po sebi nije najgore to što nepoćudni novinari nestaju s ekrana ili s Prisavlja. Najgore je što više nitko ne obraća pažnju: nema otpora iznutra niti kritike izvana. A čak i kad bi ih bilo, Hloverka ne bi odustala od postavljenog joj zadatka. Politička direktiva je nedvosmislena: pacificirati javnu televiziju pod svaku cijenu.

Nije to neka novost. Radilo se tako i proteklih godina, sjetimo se samo srednjovjekovnih metoda Obrada Kosovca i Miljenka Manjkasa. Novost je samo u tome što čistka prolazi bez velike pompe, bez organiziranog otpora samih novinara na Prisavlju, bez pritiska strukovne organizacije, bez prosvjeda opozicije i nevladinih organizacija, bez solidariziranja ostalih medija. Jer, unatoč nametnutom dojmu, nije ovdje riječ o televizijskim taštinama (iako je i njih bilo), već o neupitnom političkom pritisku.

Javna televizija je lakmus test svake vlasti, pa tako i ove. Upravo u odnosu prema Hrvatskoj televiziji očituje se stupanj slobode medija u hrvatskom društvu, kao i istinska demokratičnost vladajuće garniture. HDZ je na tom testu pao sada, kao i mnogo puta dosad. Ali još je žalosnije što su ovoga puta na odnosu prema HTV-u pale su i oporbene stranke, kao i dobar dio javnosti.

Televizijske afere se prate na stranicama show businessa

Devedesetih godina HTV je bio u središtu svake političke rasprave, otprilike na način kako je Radio 101 digao na noge čitav Zagreb. Postojao je tada famozni Forum 21 (uz sve njegove foteljaške ambicije i egocentričke ispade) preko kojeg su nepodobni novinari uz podršku javnosti vodili bitku za svoje - a time i medijske - slobode, aktivni su bili HHO i druge nevladine udruge, novine su udarale na Manjkasa, Kosovca i Hloverku kao na produžene ruke autokratske vlasti.

Danas, pak, televizijske afere prate se na stranicama show businessa, Zoran Milanović i Radimir Čačić poručuju Hloverki kako nemaju ništa protiv njezina imenovanja, predsjednik Mesić amenuje novu garnituru u zamjenu za njegovanje njegova lika i djela, dobar dio novina slijedi Hloverkine metode u vlastitim redakcijama i sve se svodi na zaključak da je stanje na HTV-u gore nego ikad. I samim time, medijska situacija gora nego ikad prije. A najgore od svega jest činjenica da svi šute.

Nema sumnje, šutjet će i dalje. Šutjet će ubuduće novinari na Prisavlju znajući da ne smiju dizati prašinu, snimati nepoćudne emisije i zvati problematične goste, jer će im prijetiti gubitak statusa, a istovremeno nitko neće dići glas u njihovu obranu. Šutjet će političari, grebajući se za poneku minuticu u Dnevniku ili Otvorenom i nadajući se da će jednog dana ta ista Hloverka i njima dobro poslužiti. Šutjet će i struka, ne shvaćajući da je šutnja o javnoj televiziji ujedno i šutnja o medijima u Hrvatskoj.

Nije danas bitan Štefanić, kao što jučer nije bio bitan Bago, niti će sutra biti bitan Aleksandar Stanković. Bitan je princip, bitne su metode i širi interes. Priča o Hrvatskoj televiziji prvenstveno je priča o politici i medijima u Hrvatskoj. Stanje je jako loše, a prije nego što postane bolje, bit će još puno gore. Možda je tek počelo.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Pixsell