Foto: Dorian Horvat/Cropix
JEDNOM kada brane popuste, a bujica nagomilane čobanštine i krkanluka krene nezaustavljivo potapati posljednje tragove zdravog razuma, nema čovjeka koji će se samo tako othrvati toj bolesnoj prirodnoj nepogodi. Koliko god se zgražali nad vijestima koje ovih dana dolaze iz Srbije, svi kao da smo čekali priliku da se ponovno ispucamo i pod krinkom navijačkih nereda krenemo točno tamo gdje smo stali posljednji puta kada je netko iz Srbije/Hrvatske učinio nešto nekom iz Hrvatske/Srbije.
Procedura je otprilike ovakva, prvo se malo čudimo, pa se malo ogradimo, onda malo zaboravimo, pa za mjesec-dva sve ponovimo.
O konjima i ljudima
Naravno, za ono što se u Srbiji dogodilo nema nikakvog opravdanja niti će bilo kakvo racionaliziranje pomoći da se nasilje objasni.
Krivi su došljaci, krivo je nezadovoljstvo, kriv je rat, krivo je more. Sve su to zgodne priče koje će narod raspredati dok pokušava objasniti zašto su neki ljudi nepopravljivi primitivci, a neki od nas romantično će se prisjetiti devedesete i zaključiti da su upravo navijački neredi označili početak Domovinskog rata. Međutim, jednom kada najobičniji sportski događaj krenu regulirati svi na potezu od specijalaca i žandara, preko konjičke brigade pa sve do pasa koji su dresirani da nanjuše eksploziv, objašnjenja, legende i teorije počinju djelovati smiješno. U prijevodu, kada konji i psi ljude dovode u red – imate problem.
Ideja da se na sportskim terenima dokazuje još nešto osim toga tko je bolji postala je općeprihvaćena, a kad u obzir uzmete i rašireno uvjerenje da su države nastajale i nestajale zahvaljujući navijačkim neredima - mnogo toga postaje jasnije. Konkretno osuditi i donekle sanirati golemi nered, odjednom postaje nemoguća misija, a da bi problematične "grupice" doveli u red, morate angažirati otprilike pet tisuća do zuba naoružanih žandara jer ako grad nije pod opsadom vjerojatno vam do sporta (i domovine) nije ni stalo.
E sad, ili je brojka od pet tisuća preuveličana ili je "grupica" eufemizam za poveću skupinu gnjevnih agresivaca koji samo čekaju priliku da pokažu koliko ustvari "vole" svoj dom. Moramo to utvrditi.
Treba znat stat
A kad se gruda zakotrlja, nema zaustavljanja. Srpski ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić jednostavno nije bio u stanju zaustaviti se nakon što je izgovorio: "Napadi na hrvatske navijače u Srbiji nedopustivi su incidenti koji narušavaju ugled Srbije". Ne, velemajstor je rečenicu morao nastaviti neupitnim klasikom: "Ne ponašajte se kao Hrvati".
Rekao je što je rekao, ali ako u glavi imate bilo što osim malo porazbacane slame i usamljenog klikera, nećete se posebno uvrijediti jer shvaćate koliko je ta izjava netaktična i nepromišljena, a i teško je pobjeći od činjenice da i mi ergelu konja za trku imamo. Nažalost, ovakve stvari prvenstveno doprinose napetosti jer na svakog neuvrijeđenog dolazi petnaest onih koji u toj izjavi prepoznaju provokaciju ili još gore – srpsku provokaciju. Malo su se slovkali, ali sad su ljuti jer nije im se svidjelo što su pročitali, a morali su i čitati. S druge strane, bili bi ljuti i da je ministar izjavio: "Ove mi se godine baš brčka u Jadranu", ali koliko god lako zapaljivi bili, oni nisu problem sve dok nam Srbi ne dođu u goste.
Nije pravilo
No, ono što je u cijeloj priči najzanimljivije jest lakoća kojom tako mala ili eto, malo veća grupa huligana, uspijeva osramotiti kompletnu državu. Da, reći ćemo da je huligan samo huligan, a ne srpski ili hrvatski huligan, ali u to nikada nismo istinski povjerovali. To je posebno vidljivo u situacijama kada predsjednik izlazi pred novinare i govori: "Jebi ga, sori. Nemojte sad vi zbog par sjekira misliti da niste dobrodošli. Zna se brate da je u nas dernek do zore i da takvih zuluma inače nema". No, kad malo bolje razmislite, slične priče slušamo već jako dugo. Neki od nas i cijeli život. Naravno, neće baš svaki puta intervenirati predsjednik i nije uvijek kriv sport (nekad je kriv turizam), ali da se cijela država svako malo mora ograditi od nečijeg "domoljublja" – to stoji.
Jadna je ta većina koja se svakih par mjeseci mora javno ispričavati zbog tih par ludih rođaka naoružanih sjekirama, rasizmom, ksenofobijom, nacističkim pozdravima i ustaškim kapama. Da u obitelji, ne daj Bože, imate pomahnitalog bratića koji drage goste uporno pozdravlja sa "Povješat ću vas po vrbama, matere mi" ili vadi sjekiru pa im udara po haubi auta dok vi na dovratku ispijate čokanjčić "brlje dobrodošljare", vjerojatno bi se samo jednom ispričali, a već sljedeći put nesretnika zatvorili u podrum ili ga pustili da zvjera po ledini dok gosti ne odu.
Međutim, mi u tome ne samo da ne prepoznajemo poprilično velik problem već se i iznenadimo svaki puta kada rođak Zvjerko napadne goste i pokuša ih upokojiti. Nervozno se smijuljimo dok mu pokušavamo istrgnuti sjekiru iz ruke, ispričavamo se po tko zna koji puta, korimo ga, dajemo mu packe i samo mutavo ponavljamo: "A što ćete, lud je i sklon nestašlucima, ali nemojte slučajno pomisliti da je to neko pravilo".