SUDAC je kriv za Dinamov poraz. Novinari su krivi za narušavanje dostojanstva saborskih zastupnika. Neke "mračne sile" krive su za urušavanje braniteljskog fonda. Globalna kriza kriva je za urušavanje gospodarstva. A Slovenija, Haški sud i pet europskih zemalja krivi su za blokadu pregovora s Europskom unijom.

Uvijek je kriv netko drugi. Netko moćniji. Netko na koga se ne može utjecati. Uvijek se može nekoga okriviti za naše neuspjehe i iza koga ćemo sakriti naše slabosti.

Lijepo je bilo vidjeti Ivu Sanadera kako se, onako visok i samouvjeren, suprotstavlja slovenskim pretenzijama i s branika domovine poručuje kako "neće mijenjati teritorij za članstvo u Europskoj uniji". Lijepo ga je bilo vidjeti i kako se iznenada hvata u koštac s globalnom krizom i predstavlja deset antirecesijskih mjera koje bi trebale donijeti, ako ne spas, a ono barem utjehu uspaničenim građanima. Pobijedit će on gramzive Slovence. Pobijedit će i globalnu krizu. Pobijedit će i nepravedni Haaški sud koji traži (ne)postojeće topničke dnevnike. Pobijedit će jer je pravda na njegovoj strani.

Diže se galama, busa se u domoljubna prsa

No, blefovi više ne prolaze. Možda se Sanader odupire Slovencima, ali barikade su podigli i drugi: pregovori se ne blokiraju samo zbog granice, nego i zbog skrivanja haških dokaza, reforme pravosuđa, brodogradilišta, tržišta cigareta i još mnogih stvari. Jurili smo prema članstvu u petoj brzini, da bi nam počeli otpadati kotači, a naš ulazak u cilj odjednom se prolongirao s kraja ove godine čak na 2014. godinu. Blokada pregovora s Europskom unijom predstavlja se kao smak svijeta. Diže se galama, busa se u domoljubna prsa, traže krivci, jača politički rejting, mažu oči građanima i opet prikrivaju pravi problemi.

Međutim, kašnjenje u pregovorima s EU može biti smak svijeta samo za vlast koja Uniju ne koristi kao sredstvo, nego kao cilj. Hrvatska pod Sanaderovom vlašću ne ispunjava uvjete za članstvo radi boljeg ustroja države, razvoja demokratskog društva, ekonomskog blagostanja, iskorjenjivanja korupcije i kriminala te općenito stvaranja europske klime, već kao puki politički cilj koji je sam sebi svrha. Uvođenjem Hrvatske u EU premijer Sanader bi sam sebi podigao spomenik, dok bi budućnost države prepustio inerciji: prosperitet će sam od sebe doći, a problemi sami od sebe nestati.

Kao što su se u godinama bitke za samostalnost, uslijed privatizacijskih krađa, gušenja slobode medija i međunarodnog izoliranja države, u javnost teško probijala pitanja kakva će biti ta samostalna Hrvatska, tako se i sada kroz histeričnu galamu o što bržem ulasku u EU teško probijaju upozorenja da nije bitno samo ući, nego se i dobro pripremiti za ulazak. Da Hrvatska uvjete ispunjava radi sebe, a ne radi briselskih birokrata.

Bolje živjeti u europskoj Hrvatskoj izvan Unije

I upravo zato što se o tome šuti, od najnovije blokade pregovora radi se nacionalna tragedija. Krivci se traže posvuda, samo ne u vlastitim redovima. Nitko se ne pita što pregovarači zapravo rade, na koje ustupke pristaju u ovakvom brzopletom pregovaranju. Izmišljaju se svakakva opravdanja, ali se uporno zanemaruje suština: ne treba nas biti briga za Slovence, Haag, Britance, Srbe, Bosance pa čak ni za Ivu Sanadera i njegovu nezajažljivu političku taštinu. Treba nas biti briga samo za europsku Hrvatsku.

Za državu u kojoj se protiv korupcije nećemo boriti propagandnim spotovima. U kojoj će policija i pravosuđe biti depolitizirani, tržište uređeno, mediji slobodni, a cijela država uređena tako da joj formalno članstvo u Uniji nije potrebno. Ili u najmanju ruku, nije hitno. Parolaški rečeno: bolje živjeti u europskoj Hrvatskoj izvan Unije, nego u problematičnoj i nesređenoj Hrvatskoj kao članici EU.

Nažalost, želje nam neće biti ispunjene. Kao i obično, suđena nam je najgora varijanta: da još neko vrijeme živimo u problematičnoj i nesređenoj Hrvatskoj - izvan Europske unije.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Ilustracija