Foto: Index, Damjan Tadić/Cropix
ZAKON šutnje u HDZ-u i dalje je na snazi. Ni jedna afera, ni jedna smjena, ni jedna ostavka u redovima vladajuće stranke nije dosad natjerala nekog od aktera da sa sobom u provaliju povuče nekog od stranačkih šefova.
Ni Damir Polančec nije bio ničija budala. Na konferenciji za novinare teatralno se bacio na mač za "Vladu, stranku i velikog vođu" i po prvi puta u ministarskoj karijeri otkrio da je nešto doista i znao. Znao je glavnog krivca za aferu Podravka. Doduše, još jučer nije o tome imao pojma, ali odjednom mu se prosvijetlilo. Glavnog krivca za cijeli ovaj nered ispravno je otkrio u "visokoj politici". Ali ne u Vladi, stranci i vlastitom uredu iz kojeg je gurao nos u svaki kutak Podravke. Otkrio ga je - na Pantovčaku. "To je Mesić! To je Mesić!", zajapurio se neuobičajeno bljedunjavi Polančec, čitajući pred novinarima tekst svojeg srcedrapateljnog oproštajnog pisma.
Politički kamikaza
Poput prave političke kamikaze, Polančec je u svojoj samoubilačkoj predstavi odlučio povući nekoga za sobom, ali to nije bio ni njegov stranački šef ni šefica, ni njegovi koalicijski prijatelji, ni njegovi kumovi i kompanjoni, već jedino i isključivo - šef države.
Zanimljivo, sve do nedavno to je bila i jedina obrana Berislava Rončevića. On se od afere za koju je sada optužen punih pet godina branio kako je upravo i isključivo Mesić - od čuvenog "tragikomičnog igrokaza predsjedničkog kandidata" pa do istrage saborskog povjerenstva - glavni krivac za aferu kamioni. Da je znao za sve.
Nije Rončević otkrio gdje je nestalo 10 milijuna kuna od transakcije. Nije objasnio je li se lova slila u stranku, u džepove stranačkih šefova, na off shore račune, u njegov luksuzni stan. O tome nije ni zucnuo. Ali je zato godinama držao čvrsto upereni prst u predsjednika Mesića. Baš kao što ga sada drži Polančec.
Isto i za druge afere
Po istoj špranci HDZ je krivnju za aferu Liburnija svaljivao na Račanovu vladu, u aferi Brodosplit odgovornost pravedno podijelio sa SDP-om, dok je sada Podravka upravo savršena za distribuciju odgovornosti na sve žive: jednostavno zato što su svi živi u tu Podravku umakali prste. Pa čak i taj Mesić, dajući prijateljske savjete Srđanu Mladiniću gdje da traži kredite.
Nikad se HDZ-ovci nisu međusobno optuživali. Čak ni kad su osjećali da su nepravedno žrtvovani. Jedini koji se usudio kršiti omertu bio je Branimir Glavaš, ali sammo zato što su ga izbacili iz stranke, pa gurnuli u zatvor. On je istresao iz ormara sve moguće kosture - od ucjenjivanja i krađe do laganja i korupcije - na što se nitko od odgovornih nije osvrnuo. Tipično. Kad su ga pustili da pobjegne, naglo je zašutio.
Uglavnom, nismo dočekali (i vjerojatno nikada nećemo) da bilo tko iz organizacije istrese dušu. Da Rončević otkrije tko ga je tjerao na taj posao s kamionima i gdje je nestala lova. Da progovori netko iz Maestra ili Brodosplita. A opet, zašto i bi? Time ne bi dobili baš ništa, a izgubili bi sve. Ovako je pametnije.
HDZ čist
I tako, sve se svodi na jednostavan zaključak: HDZ ni luk jeo, ni luk mirisao. Njegovi najviši dužnosnici čisti su kao jutarnji snijeg. Nevini kao prvopričesnici. Oko njih urote, afere, podvale i skandali, sve neki Mesići, Friščići, Račani, Linići i Adlešićke... A recimo, Ivo Sanader nikad. Baš nikad. Ni jednom. Ma ni slučajno.
Istoga dana kad je Polančec u stilu Emila Zole održao svoju konferenciju za novinare i izrekao svoje "Optužujem!", novine su u vanjskopolitičkim rubrikama zabilježile malu vijest iz Napulja. Tamo je neki mafijaš usred bijela dana, pred dvije kamere i nekoliko svjedoka, na cesti ubio sitnog lopova. nitko se nije odazvao pozivu policije za svjedočenjem.
Ta vijestica može, a i ne mora imati veze s Polančecom, Podravkom i HDZ-om. Ali savršeno se uklapa u našu političku klimu. Zakon šutnje svima je jasan u Italiji, kao i u Hrvatskoj. Tamo se svi boje mafije, a ovdje HDZ-a. Naravno, svaka sličnost sa stvarnim događajima i akterima potpuno je slučajna i nenamjerna.