Ilustracija: Vedran Tolić/Index

"NAROD kreće. Moram ga slijediti, jer sam njegov vođa", navodno je rekao francuski političar Alexandre-Auguste Ledru-Rollin. Čak i ukoliko citat nije njegov, postoji razlog zašto toliko ljudi vjeruje u suprotno. On predstavlja stil vlasti koji je bio u modi tijekom njegova razdoblja.

Ledru-Rollin postao je poznat tijekom revolucija 1848. godine. Europa je bila zahvaćena nemirima: u zemljama diljem kontinenta je dolazilo do pobuna protiv monarhija koje su u nekim slučajevima bile na vlasti stoljećima, od Sicilije do Mađarske. Došlo je do eksplozije narodnog sudjelovanja u politici te su političari poput Ledru-Rollina stekli moć u trenutku kad stara pravila vladanja nisu više vrijedila. Umjesto da preuzmu vlast i počnu donositi odluke, okrenuli su se plebiscitima. Tijekom zbunjujućih desetljeća nakon 1848. godine, posvuda su se održavali referendumi - u Francuskoj da Napoleonov nećak postane car, u Italiji da se zemlja ujedini. Došlo je do zatišja prije Prvog svjetskog rata, ali u godinama nakon rata opet je došlo do vala referenduma, osobito na spornim granicama između Njemačke i njenih susjeda, Danske i Poljske.

Korištenje referenduma je općenito karakteristično za vremena velikih promjena, za razdoblja u kojima su elite nesigurne u potporu stanovništva. Referendumi su održani nakon Francuske revolucije, Ruske revolucije, Drugog svjetskog rata te pada komunizma. Održavani su i nakon ponovne uspostave demokracija u Grčkoj 1974. i Španjolskoj 1976. godine.

Referendumi koji se obijaju o glavu

Problem je taj što, u vremenima kada nastupa promjena, takvi plebisciti imaju jednaku šansu podbaciti, kao i osigurati potporu političarima. To se pokazalo istinitim za Napoleona I., Charlesa de Gaullea, Davida Camerona - i sad se obistinilo za referendume predsjednika Juana Manuela Santosa iz Kolumbije i Viktora Orbana iz Mađarske. U kolumbijskom referendumu od glasača je zatraženo da podrže mirovni sporazum između kolumbijskih revolucionarnih snaga (FARC-a) i vlade, što su glasači odbili. U mađarskom slučaju, vlada je zatražila od glasača da odbiju plan EU-a da se izbjeglice rasporede diljem EU. Glasači su to i odbili, ali se nisu odazvali na referendum u dostatnom broju da bi on bio valjan.

U stabilnim vremenima politički vođe poznaju svoju publiku i svoje sljedbenike. Između 1970-ih i 1990-ih političke su se elite općenito osjećale ugodno na vlasti. Podržavale su ih relativno ujedinjene stranke. Svijet je bio uredno podijeljen na lijevo i desno. Njima se - opet, općenito govoreći - vjerovalo pri donošenju odluka.

I oni su donosili odluke, uključujući odluke veoma slične onima koju je Santos povjerio glasačima prošli mjesec. Nije bilo referenduma o mirovnom sporazumu iz Esquipulasa, kojim su 1987. godine okončane dugogodišnje borbe u Nikaragvi. Nije bilo referenduma o ni o Anglo-irskom sporazumu iz 1986. godine, bitnom koraku u sjevernoirskom mirovnom procesu (iako će se 12 godina kasnije održati plebisciti kako bi se odobrio Sporazum na Veliki petak). Općenito, čini se vjerojatno da je kolumbijska vlada mogla okončati svoj pedesetogodišnji sukob s FARC-om da se za to odlučila prije nekoliko desetljeća. Tada im za to ne bi trebalo odobrenje glasača.

Preplašeni političari

U ovom trenutku, svijet i politika se mijenjaju. Ne, to ne znači da opet prolazimo kroz vrijeme istovjetno onom nakon revolucija 1848. godine, ali dugotrajne podjele lijevo-desno koje su desetljećima uzimane zdravo za gotovo, više ne vrijede. Samo uzmite u obzir nedavnu studiju koju je proveo švedski akademik Sören Holmberg, a koja je pokazala da se glasači slažu samo s otprilike 70 posto programa “njihove” stranke. Kao rezultat toga, nesigurni se političari okreću referendumima. Čak i Škotska narodna stranka (SNP), okupljena oko škotske neovisnosti, održala je referendum 2014. godine usprkos tome što je tri godine ranije osvojila većinu (i zaista, kad ih se pitalo, većina je Škota glasovala protiv neovisnosti). Ako SNP više ne gleda na svoju većinu kao na mandat da traži neovisnost, možda ne bismo trebali biti iznenađeni da je Santos smatrao da nije politički održivo sklopiti mir s FARC-om bez prethodnog odobrenja glasača.

Iz perspektive političara koji ih organiziraju, postoji problem s referendumima. Političari nemaju kontrolu nad ishodom referenduma. Ponekad stranka na vlasti može neočekivano izgubiti, što se i dogodilo u Kolumbiji, gdje je većina očekivala da će mirovni sporazum glatko proći. U slučaju Orbana, koji je održao referendum koji nije privukao dovoljan broj ljudi na birališta, vladajući mogu pobijediti na referendumu, ali ne na način na koji to vlada želi.

Činjenica da ishod referenduma nije predodređen ne znači da referendumi nisu predvidljivi. Iako politika nije egzaktna znanost, uzorci koji se ponavljaju su poučni. Glavni je faktor taj da su referendumi često glasanja o povjerenju ili nepovjerenju vladi. O referendumima znamo to da ih češće gube vlade koje su dugo na vlasti - prosjeku svaka vlada gubi 1,5 potpore potpore na referendumu za svaku godinu koju je provela na vlasti. Drugim riječima, građani gube vjeru u političare koji nisu “friško” izabrani na vlast. Santos - predsjednik kojemu je ovo drugi mandat - je možda bio na vlasti predugo da bi se nadao sigurnoj pobjedi.

Recept za izgubiti na referendumu

Drugi stalni faktor je taj da se referendumi gube ako je političar od povjerenja na strani koja se protivi vladi. 2015. godine u Francuskoj, tijekom referenduma o europskom Ustavu, bivši premijer Laurent Fabius je izjavio da će glasovati protiv te je time onemogućio da predsjednik Jacques Chirac i strana koja je bila za referendum sve protivnike Ustava proglasi ekstremistima. Isto možda vrijedi i za Kolumbiju - teško je prikazati protivnike mirovnog sporazuma kao ekstremiste nakon što je bivši, ali još uvijek poštovani, predsjednik Álvaro Uribe sebe svrstao među protivnike. U stvari, dok su anketari očekivali pobjedu opcije mira u Kolumbiji, politička je znanost zapravo ukazivala na to da referendum vjerojatno neće uspjeti.

Rezultate kolumbijskog referenduma anketari vjerojatno nisu mogli predvidjeti. Iz perspektive političkih znanosti, rezultat u Kolumbiji i nije bio iznenađenje. Uz Santosovo vrijeme provedeno na vlasti i Uribeovu potporu, bila je to skoro pa gotova stvar.

Sada je jasno, političke elite moraju nešto promijeniti - osim ako ne odluče održati još jedan referendum s istim pitanjem. Povijesno gledano, imale bi razloga za optimizam. Postoji tendencija da ponovljeni referendumi često uspiju. To je, na primjer, lekcija Danske, Kenije i Irske, zemljama u kojima su glasači prvo stavili veto na prijedloge, pa ih zatim podržali nakon što su iz njih izbačeni kontroverzni elementi.

Naravno, postoji još jedna mogućnost. Možda bi političari u Kolumbiji i Mađarskoj trebali biti hrabriji. Možda bi trebali predstaviti hrabrije politike tijekom budućih izbornih kampanja i prihvatiti odluke glasača o tim programima kao mandat da provedu te ambiciozne politike. A možda bi - samo možda - trebali dvaput razmisliti prije nego opet odluče održati referendum.

Matt Qvortrup,Foreign Policy/S engleskog prevodi agencija TLP