Foto: Damjan Tadić/Cropix

EH, KOLIKO je tu bilo primjesa dobro režirane kazališne predstave, a kako i ne bi kada se i radi o pravom političkom teatru. Gledali smo zapravo dvije simbolički povezane jednočinke, od kojih prvu u Areni. Da, na HDZ-ovom saboru više od devet tisuća ljudi skandiralo je "Ivo, vrati se", ali ne zato, kako su neki nagađali, da se Sanader predomisli i povuče ostavku.

Skandiralo se kada je sve već bilo odlučeno, što znači da je HDZ-ovom puku dozvoljeno samo da se toplo, s ponekom suzom u oku, oprosti od bivšeg vođe. Šef je odlučio otići i nema se postrojeno članstvo u to što pačati. A ako je u toj odluci Sanader i pogurnut od nekih iz vodstva - Šeks se još dan ranije proglasio novim dirigentom orkestra - u to se smije pačati još manje.

Druga jednočinka dogodila se prethodno u Saboru, gdje se Sanader nije udostojio ni osobno doći i dati ostavku na premijersku dužnost, nego je poslao nekakvu cedulju s nekoliko suhih redaka. Time je odaslana jasna poruka da on ne podnosi ostavku nekakvom tamo parlamentu, u kome sjedi, božemeprosti, blizu polovice opozicijskih zastupnika. Nego svojoj jedinoj Stranci, na velebnoj predstavi u Areni.

I onda je izmišljena ona priča da se vođa, vozeći stalno u "petoj", umorio

S ova dva čina od kojih se sastojala predstava ispraćaja Sanadera iz aktivne politike, slika njegovog odlaska ipak postaje nešto jasnija, koliko god se razlozi i dalje tajili kao najstroža vojna tajna. Sve je izvjesnije da je taj odlazak ipak skovan ne u jednoj nego u više glava, što ne znači da Sanaderova nije bila zadnja. Naprotiv, to je gotovo sigurno bila njegova autonomna odluka.

Ali donio ju je nakon što je na licima dojučerašnjih poslušnih suradnika jasno pročitao da je tako barem na neko vrijeme najbolje. I onda je izmišljena ona priča da se vođa, vozeći stalno u "petoj", umorio. A zapravo se umorio uži vrh stranke, i to umorio se od napasnih europskih reformi, koje ionako nikada nije intimno prihvaćao. Zar nam nije bilo bolje dok smo sami odlučivali što ćemo i kako raditi, ne brinući za ikakve drske prigovore sa strane?

Naprotiv, kada nam je zaškripilo, mi smo bili ti koji smo se mogli do sita izgalamiti na koga smo htjeli i koliko smo htjeli. Sanader je ovo primio k znanju i u Areni ponovno najavio povratak ("ne idem nikuda"), ali sada bez žaoka na račun bliskih suradnika da ga ponekad ni oni nisu razumjeli. Očito je shvatio da to nisu najsretnije izabrane mete želi li se stvarno vratiti. Umjesto toga preko usta mu se otkotrljala rečenica o HDZ-u kao stranci "komunističkih namjera" koju je brzo povukao, ali je njen duh ostao u zraku.

"To Ivo, takvog te trebamo"

Ošinuo je, naime, po kompletnom registru vanjskih i unutrašnjih neprijatelja (Europa, Ljubljana, kriptokomunistička opozicija, sindikati, studenti, poljoprivredne udruge...). I to takvom silinom da se valjda i Tuđman u grobu poslije duljeg vremena zadovoljno promeškoljio i osmjehnuo. I u glavama  Hebranga, Kalmete, Šukera... sigurno je zaiskrila zadovoljna misao "to Ivo, takvog te trebamo", jedino ne bih stavio ruku u vatru da to vrijedi i za Šeksa. Taj je već objavio "sada ja rješavam sve probleme" i trenutno ga živo zanima jedino da se ta skromna željica što prije realizira.

Kada već spominjemo sve te "krasne ljude", štono bi rekao Mesić, sigurno se i u Sanaderovoj glavi pomakla poneka vijuga. Vjerojatno se zapitao ma je li moguće da ovi ljudi, od kojih sam većini poklonio drugi politički život oprostivši im šurovanje s Pašalićem i Tuđmanom juniorom, sada na isti način drže moju sudbinu u svojim rukama? Da, moguće je ex-premijeru, jer je to s njima jednostavno loše napravljeno.

Da se razumijemo, nisam toliki čistunac da bih osudio Sanadera što se i takvim ljudima poslužio da, nakon što se riješio Pašalića, krene u europeizaciju stranke i države. Neka to sjedne na konto dopuštenog političkog lukavstva. Ali kada ti ljudi, pa i oni još goreg soja poput Glavaša, postanu stupovi, čak "vizionari" tzv. novog HDZ-a pa to ostanu i do današnjih dana, e onda tu nešto duboko ne valja. Ne valjaju barem dvije stvari.

To što se bivši premijer okružio, osim ovakvima, još jedino s bezbojnim činovnicima. I što ih je uz sebe vezao samo konopom bespogovorne poslušnosti, a ne i bilo kakvom proeuropskom idejom, koja bi ih učinila kompaktnom ekipom s njim na čelu. Takvi ne samo što su beskorisni u onom osnovnom, gradnji nekakve europske koncepcije Hrvatske, nego nisu motivirani ni da zaštite bokove i leđa šefu kada mu zaprijeti opasnost. Te muštre uvijek zaključe da je jednostavnije preokrenuti kabanicu.

Najkukavičkije je to što se uvijek kralo i krade iz džepa voljenih sunarodnjaka

Drugo što nije valjalo, nije valjalo još i puno više. Ako se Sanader okružio samo s ovakvim ljudima, koji sliče na  trupce na koje je  nakalemljena grančica-dvije europejstva, zar onda nije logično zaključiti da isto vrijedi i za njega. Da je i on samo nakalemljeni europejac. Nakalemljen na hrvatsko bodljikavo grabovo stablo, kojemu jeste počistio nešto trnja i donekle sredio divlju krošnju.

Ali koje je u osnovi ostalo i dalje drač kao što je i bio, iako se stalno  žaleći da je neshvaćen u svojoj vrijednoj i samoprijegornoj europeizaciji. A u stvari bi htio biti prihvaćen sa svim svojim deformacijama, ponajprije neprosvijećenim nacionalizmom, koji je vjerski dodatno zaglupljen. A zatim i sa svim silnim mrčapijama kojih smo se nagledali, u kojima je najkukavičkije što se uvijek kralo i krade iz džepa voljenih sunarodnjaka, oni su uvijek tu, neće nigdje otići i ne moraš ih tražiti.

Ne računajući neke nijanse, to je ono isto što je radio Tuđman, koji nije bio slučajno zateleban u španjolskog satrapa Franca. Ovaj je, naime, uspio što nitko nije, a to je da poslije Drugog svjetskog rata u potpuno izmijenjenoj, denacificiranoj Europi sačuva jedinu oazu kriptofašizma. I onda je na nju dogradio "pomirbu" sa crvenim republikancima, a zna se da je Tuđman u nju bio zaljubljen do ušiju.

Jedina razlika je što Tuđman za sve ovo nije, a Sanader jeste tražio svjedodžbu ispitne komisije u Bruxellesu, i to je plus koji se dojučerašnjem premijeru ne može zaboraviti. Ali time je i njegov poraz još veći od Tuđmanovog i zato će smijeh iz kosog mirogojskog apartmana biti, bojim se, sve češći i sve slađi.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje