Foto: Dragan Matić/Cropix
NAJVEĆU stvar Ivo Josipović napravio je čim je odnio pobjedu na predsjedničkim izborima: spriječio je Milana Bandića da postane šef države. Sve ostalo je manje važno. Važna je samo ta civilizacijska pobjeda.
Od tada pa u idućih godinu dana Ivo Josipović se pokazao kao odličan predsjednik. Savršen za parlamentarni sustav: za biranje u parlamentu i sjedenje u baroknom uredu, s tajnicom, kafe aparatom i inventurnim fikusom. A ne za stolovanje u pompoznom zdanje na Pantovčaku, s aneksom, vojskom savjetnika i budžetom od 50 milijuna kuna.
Opravdao očekivanja
Josipović je opravdao očekivanja. Bio je kulturan i nekonfliktan, dobar sa svima i obazriv prema svakome, predstavljao je Hrvatsku u svijetu, ne sramoteći je previše. Nije vodio svoje osobne ratove ni nametao svoju volju, nije vrijeđao i ponižavao, uljudno je komentirao i još uljudnije izbjegavao komentirati. Promovirao je Facebook.
Na izmaku prve godine mandata osvojio je titulu najpopularnijeg političara. Popularnijeg čak i od Tita i Tuđmana. Svi ga vole. Nema tko ga ne voli. No, vrijedi li sve to skupih predsjedničkih izbora, onih pompoznih obećanja i napuhanog budžeta? Vrijedi li to svih desetina savjetnika s dužnosničkim plaćama? Pogotovo ako nemaju pojma što bi zapravo radili u Uredu predsjednika...
Zašto ga ne birati u parlamentu?
Prije nekoliko godina, još dok se Stjepan Mesić borio za drugi mandat, profesorica s Fakulteta političkih znanosti Mirjana Kasapović promovirala je tezu kako je predsjednik Republike u parlamentarnom sustavu drugorazredna politička institucija te da u Hrvatskoj nema normativnih i političkih pretpostavki na kojima bi nastao jak predsjednik. Ona se stoga zalagala za ukidanje izravnog biranja predsjednika Republike i njegov izbor u parlamentu, kvalificiranom dvotrećinskom većinom, kako je to slučaj u drugim (srednje)europskim zemljama s parlamentarnim sustavom.
Rodio se Josipović, teza umrla
Međutim, čim se na sceni pojavio Ivo Josipović ta teza iznenada je zamrla. Što je prava šteta, jer on bi bio pravi maneken za njezinu promociju
Što je napravio dobro
Što je Josipović napravio u ovih godinu dana? Pobijedio je Bandića. Ispričao se zbog Tuđmanove politike u Bosni i Hercegovini. Onda se ispričao zbog te isprike. Borio se za objavu Registra branitelja. Pa ga nije objavio. Intenzivirao je odnose s Borisom Tadićem. Posjetio Milorada Dodika. Od njemu bliskih novina primio nagradu za osobu godine. Pomirio je seljake i Vladu. Pomirio je i sindikate i Vladu. Okupio tajkune u gospodarskom vijeću. Zatim se sjetio osnovati i vijeće za socijalnu pravdu. I nakon svega toga postao neviđeno popularan. Zašto? Zato što nikome nije omražen.
Što je napravio loše
Koliko god to nekome zvučalo nevjerojatno, bilo je tu i loših stvari. Skandali s imenovanjima savjetnika. Odricanje od ljudi koji su mu iznijeli kampanju, poput Marka Rakara i Drage Pilsela. Uhljebljivanje gomile savjetnika, kumova, prijatelja i prijateljevih prijatelja. Raspad sistema na Pantovčaku, gdje nema koordinacije, kao ni sustavne i smišljene politike. Živi se iz dana u dan, od danas do sutra.
Josipović je postojano miješao pravo i pravdu, ulazio u sukobe kad je to njemu odgovaralo (poput odabira tjelohranitelja), a povlačio se kad je vidio da mu se to ne isplati.
Promocija nečinjenja
Poslovicom "sjedi na obalu rijeke i čekaj na leš tvoga neprijatelja" u ovim prevratničkim vremenima promovirao je političku i društvenu pasivnost. Kritikom naslovnice srpskog tjednika Novosti "Oba su pala" evocirao je uspomene na Tuđmanove devedesete kad je šef države izdavačima poručivao da "razmisle o uređivačkoj politici". A poruke o "rušenju jednog sustava" slao upravo preko novina koje su godinama bile noseći stup tog sramotnog, korumpiranog i kriminalnog (Sanaderova) sustava.
Najgora stvar - amnestija Bajića
No, apsolutno najgora stvar koju je učinio u prvom mandatu bilo je amnestiranje glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića od optužbi za toleriranje korupcije i kriminala u političkom vrhu. "Da je prerano kukuriknuo, završio bi u loncu", obrazložio je Josipović. U prijevodu: šutite dok vam ne kažu da možete govoriti. Tako govori istinski pravednik. Onaj koji je godinama šutio dok je bio u oporbi.
Dogovor s HDZ-om: ne diraj me, ne diram te
I kad smo već kod oporbe, ne smije se zaobići Josipovićev odnos prema HDZ-u. U prvoj polovini mandata vladajuća stranka uspjela ga je svojim napadima promovirati u vođu oporbe. Kako je Kosorici padao rejting, tako se Josipoviću dizao. Zatim je taj samoubilački rat prestao, HDZ skinuo s grbače popularnog predsjednika, a Josipovićevi komentari sveli se na ocjene tipa: "Situacija nije dobra, ali nadam se da će biti bolja".
Pa ipak, ako je za ikoga situacija sjajna, onda je to za predsjednika Josipovića. Nitko ga ne kritizira, nitko ne napada, on nikoga ne kritizira i ne napada, a popularnost mu je bez ikakve muke dosegla nezapamćenih 80 posto.
Popularnost kao alibi
To mu sada služi kao alibi, baš kao što je u kampanji kao alibi koristio činjenicu da je "kulturni intelektualac". No je li sve to vrijedno biranja na izravnim izborima ili bismo baš ovakvog predsjednika mogli, kao svi normalni Europljani, birati u parlamentu? Gdje bi HDZ i SDP mogli izabrati predsjednika po mjeri: onog koji dolazi iz SDP-a, a štedi HDZ...
Onoga koji ne koristi ustavne ovlasti, ali ih ni ne krši. Onoga kojemu glasovi građana ne služe za izgradnju protuteže Vladi i Saboru, već za dominaciju u anketama. Onoga tko se ne svađa i ne zamjera. Onoga koji ne ulazi u ratove ni s Vladom, ni s krupnim kapitalom, ni s ljevicom, ni s desnicom, ni s korupcijom, ni s kriminalom... Osim s ministrom Karamarkom kad se trebao izboriti za sebe ili svoje prijatelje.
Tko ga ne bi volio?
Pa tko ga onda ne bi volio? I još bolje, zašto ga netko ne bi volio? U proteklih godinu dana Ivo Josipović bio je skroman, nenametljiv i zapravo prilično sporedan lik na političkoj sceni. I kao takav idealan za kresanje ovlasti i budžeta. Ali zašto bismmo to učinili predsjedniku koji nikome ne smeta i koji zapravo svima odgovara?
Josipović je jedno obećanje ispunio: postao je kaktus. I to ćosavi kaktus. A to je, složit ćete se, idealan ukras za predsjednički stol u baroknom uredu, s tajnicom i kafe aparatom. Bez fikusa.
> Ostale komentare autora pročitajte ovdje