ULAZAK Hrvatske u EU je proces koji je hrvatskom političkom, a i s njime slizanom medijskom establishmentu savršeno služi za prikrivanje vlastite nesposobnosti.
Svaki, pa i najprozaičniji korak u tom pravcu se naveliko i naširoko slavi kao briljantni trijumf hrvatske diplomacije i političara. Dakako, kada u tom procesu dođe do određenih poteškoća, onda se sve to ignorira ili maštovito objašnjava kao "tehničko pitanje".
Jedan od najsvježijih primjera je "screening" - postupak kojim bi briselski eurokrati trebali ustanoviti zadovoljava li Hrvatska standarde članstva u ekskluzivnom klubu najprosvjećenijih i najnaprednijih država europskog kontinenta. Taj postupak je dio mnogo šireg procesa koji hrvatski establishment eufemistički naziva "pregovorima", a koji bi se u nekom drugom slučaju nazvao "diktatom".
Odluka Europske komisije kojom se "screening" u oblasti pravosuđa odgađa za šest mjeseci se, stoga, od strane javnosti često tumači kao pljuska Hrvatskoj, odnosno kao upozorenje njenim vlastodršcima da listopadsku odluku o kandidaturi ne shvate kao znak da im reformski zahvati i usklađivanje hrvatskog zakonodavstva, uprave i sudstva s EU-standardima više nisu potrebni. A s obzirom da se "screening" tiče pravosuđa, time je EK udarila Hrvatsku upravo tamo gdje najviše boli.
Pravi eufemizam bila bi izjava kojom se pravosuđe opisuje kao aspekt vlasti s kojim su građani najmanje zadovoljni. Mnogo precizniji opis mišljenja javnosti bi bio onaj kojim se pravosuđe naziva najvećom hrvatskom sramotom.
Skandali vezani uz "ličko rukovanje" su samo vrh ledenog brijega u odnosu na mnogo prozaičniju stvarnost s kojom se susreće svatko onaj kojeg je zla sudbinu uputila da svoja prava ostvaruje u hrvatskim sudnicama. Rad hrvatskih sudova karakterizira krajnja neefikasnost, parnice koje traju desetljećima umjesto godinama, kao i presude koje odaju skandalozno nepoznavanje prava. Uz to, naravno, ide i široko uvriježeno mišljenje kako su suci, možda čak više od političara iz izvršne vlasti i djelatnika uprave, odgovorni za činjenicu da Hrvatska "visoko" stoji na svjetskim indeksima državne korupcije.
Sve je to, između ostalog, bilo predmetom sinoćnje emisije "Otvoreno" kojoj je sam povod ukazao da bi se razlog za to žalosno stanje stvari mogao pronaći u kobnom utjecaju dnevne politike na sudstvo - danas jednako tako snažnom kao u doba kada su suci išli po mišljenje u komitet.
Ne znajući za briselski šok, HRT-ovi urednici su emisiju mislili temeljiti na aferi u kojoj su se sučelili HNS-ov čelnik Radimir Čačić i Neven Šepić, kandidat za predsjednika Vrhovnog trgovačkog suda kojeg se obično vezuje uz HDZ. Zato su kao dva gosta dovedeni Vladimir Gredelj, bivši predsjednik Hrvatske udruge sudaca i Šepićev odvjetnik te Berislav Jelinić, "Nacionalov" novinar i autor kritičkog članka o Šepiću.
Očekivano prepucavanje Gredelja i Jelinića ipak je bilo u sjeni neugodnih pitanja na koja su morala odgovoriti zamjenica ministrice pravosuđa Snježana Bagić te bivše ministrice Ingrid Antičević-Marinović i Vesna Škare-Ožbolt. Dok je Bagić relativno bezbolno odrecitirala diplomatski "spin" prema kome je briselska odluka zapravo ustupak Hrvatskoj, bivše ministrice su imale daleko teži zadatak.
Njih dvije su u svoje vrijeme nazivane velikim reformatoricama koje će modernizirati hrvatsko pravosuđe i učiniti ih sukladnim europskim standardima, a Ožboltova je čak proglašavana "rukom pravde". Danas je više nego jasno kako su za vrijeme svojih mandata obje ministirce pronalazile daleko više vremena da poziraju foto-reporterima nego da ozbiljno zasuču rukave i očiste Augijeve štale hrvatskog pravosuđa.
Jedini sudionik sinoćnje rasprave koji je odao dojam da nastoji konstruktivno sudjelovati u raspravi bio je Goran Mikulilčić, predstavnik Hrvatskog pravnog centra. Dijelom se to može objasniti činjenicom da je kao predstavnik jedne nevladine udruge daleko manje povezan s establishmentom, te dnevnopolitičkim interesima.
Zaključak koji je gledatelj mogao dobiti na temelju sinoćnje emisije bio je prilično depresivan - pravni stručnjaci i političari u današnjoj Hrvatskoj nisu sposobni poduzeti ozbiljne reforme pravosuđa, odnosno jedni drugima služe kao savršeni alibi za održavanje neprihvatljivog status quoa.
Svojevrsna utjeha je došla na samom kraju, kada je voditeljicu i gledatelje iznenadio telefonski poziv Omera Hadžiomerovića, predsjednika Društva sudaca Srbije. On je izrazio veliko zanimanje za temu emisije, s obzirom da je ona dosta slična nekim dilemama s kojima se suočavaju naši istočni susjedi.
Na pitanje je li stanje u srbijanskom pravosuđu bolje od onog u hrvatskom dao je prilično diplomatski odgovor, na temelju kojeg će naši gledatelji moći doći do zaključka da stvari, ma koliko izgledale loše, uvijek mogu biti gore.
Dragan Antulov