FRANCUSKI pisac i filozof Pascal Bruckner izrekao je sinoć u Muzeju Mimari svoje jasno "ne" kako islamofobiji, tako i islamofiliji, zauzeo se da se u Europi uspostavi dijalog s oko 15 ili 20 milijuna muslimana koji njoj žive te da se na tome dijalogu ustraje.

Bruckner je bio jedan od gostiju na predstavljanju jubilarnoga, 20. broja Europskoga glasnika koji je u Muzeju Mimari okupio brojnu publiku, koju je Bruckner uveo u sadržaj te jubilarne revije govoreći im o aktualnoj temi "Europa, islam i islamizam"

Bruckner - je li islam spreman za samokritiku, sličnu kršćanskoj

Kraći osvrt na promjene koje je kršćanstvo doživjelo u Europi u nekoliko posljednjih stoljeća, Bruckner je počeo anegdotom vezanom uz nedavni posjet iranskoga predsjednika Hassana Rouhanija Italiji, kada je, rekao je, vino bilo potpuno 'maknuto' s menija, dodavši kako riječi za vino više nema ni u iranskome vokabularu. Za Brucknera je taj anegdotalni podatak relevantan jer vino smatra "svakodnevnim detaljem".

Podsjetio je kako se odnos prema kršćanstvu u Europi mijenjao pa ga je tako, primjerice, "Francuska revolucija prognala, danas su europske države sekularne, a Katolička crkva je na Drugome vatikanskom koncilu zatražila univerzalni oprost od svih - Židova, protestanata, robova i svih kojima je tijekom povijesti nanijela zlo". Za Brucknera je zato relevantno pitanje - je li, gotovo sedam stoljeća mlađi slam spreman za sličnu samokritiku.

Europska i svjetska ljevica i dalje smatraju islam "religijom potlačenih"

Istaknuvši kako se terorizam nikako ne smije poistovjećivati s islamom zbog mnogih umjerenih vjernika, Bruckner je predložio da se razluče pojmovi islam i islamizam. Kada je riječ o aktualnoj situaciji porasta radikalnoga islamizma, Bruckner je ukazao na, za njega relevantan, problem da europska i svjetska ljevica još smatraju islam "religijom potlačenih" i stalno podsjećaju Europu na njezine kolonijalističke grijehe zbog kojih su čvrsto uvjereni da Europa i zapad nemaju nikakvo pravo kritike bilo čega što se događa u islamskim državama. Stajalište je potkrijepio dvama primjerima -jedan je da se zbog poštovanja civilizacijskih i kulturoloških običaja islamskih vjernika čak i na dječjim igralištima u Europi odvajaju dječaci od djevojčica. Drugi je primjer da nikakvih reakcija nije bilo kada se francuski satirički časopis "Charlie Hebdo" na svojim naslovnicama izrugao Isusu Kristu i Mojsiju, a proglašena je fetva kada je taj časopis objavio karikature proroka Muhameda. Bruckner je napomenuo kako se to prvi put dogodilo u jednoj zemlji koja ne podliježe šerijatskome pravu.

Bruckner - odbacivanje fundamentalizma proizlazi iz europskoga duha

Bruckner je uvjeren kako odbacivanje fundamentalizma proizlazi iz europskoga duga, ali je ukazao, s tim u vezi, na još jedan europski problem - slabost Europe prema kritičkom izražavanju o religijskim temama. U argumentaciji se ovaj put Bruckner poslužio dokumentarnim filmom o mladiću koji prodaje sve svoje stvari koje su dio svakodnevnoga života njegovih vršnjaka na zapadu da bi otišao u džihad. Dodao je kako to ukazuje na raskorak između hipermodernoga zapada i radikalizma toga mladića, odnosno, ustvrdio je "iza svega stoje temeljne svjetonazorske razlike". To pak, rekao je "izrijekom znači da mladi na zapadu vole ovaj život, a mladić voli i želi smrt, odnosno okončanje ovoga života kako bi stigao u bolji, a 'putovnica' za taj bolji život je što više žrtava u životu koji ne voli".

To je rat ideja, a rješenje je inkluzija, ne integracija - Bruckner

Za Brucknera nema dvojbe da je riječ o ratu ideja, a na pitanje koje je sam postavio, je li rješenje toga rata islamizacija Europe ili europeizacija islama, odgovorio je kako smatra da je rješenje inkluzija, a ne integracija, put dijaloga i kulturni dijalog s muslimanima koji žive u Europi . Ipak, Bruckner je, kako je rekao, svjestan da se time neće riješiti problem Islamske države u čijem je temelju da je islam neupitna religija koja ne podnosi ni jednu drugu vjeru, odnosno islam nikako ne želi biti jedna od religija, već jedina istinska monoteistička religija, za razliku od židovstva i kršćanstva.