ZA svakog ljubitelja nogometa, koji je u životu pogledao barem samo jednu utakmicu Ronaldinha dok je ''Zubo'' bio na vrhuncu moći, legendarni Brazilac jedan je od najvećih ikad. Za autora ovog teksta uz pravog Ronalda, Marca van Bastena i Zizoua, najveći. Vlastiti navijači su ga obožavali, protivnički su mu se divili, a on se samo smijao, on je samo uživao. Hodao je terenom drugačije, loptu je milovao drugačije. Bio je suština nogometa i njena izvorna bit te jedan od ''posljednjih Mohikanaca'' nogometa koji je igrao samo i isključivo zbog užitka.

 

 

Zapravo, legendarni nogometni čarobnjak jedan je od onih malobrojnih velikana igre koji nikad nije igrao nogomet, ne, on se igrao nogometa. Ronaldinho je bez dvojbe jedan od najvećih nogometaša koji su ikad ''naganjali loptu'', njegovi driblinzi, finte, golovi bili su mala remek-djela zbog kojih su nogomet gledali i u njemu uživali i oni koje načelno najvažnija sporedna stvar na svijetu nikad nije zanimala. Karijera koju je ostvario impresivna je, no bez ikakve dvojbe mogla je i morala biti još upečatljivija da je ''Zubo'' više vremena provodio na treninzima, a manje u noćnim klubovima.

Ronaldinho je potpisao ugovor s Barcelonom u ljeto 2003., prateći korake mnogih sunarodnjaka koji su imali uspješne karijere u tom klubu: Evarista, Ronalda, Romarija i Rivalda.

 

Već nakon prve utakmice u Barçinom dresu, navijači su bili oduševljeni Ronaldinhovim magičnim nogometnim talentom. Njegova sposobnost da u potpunosti promijeni tijek igre veličanstvenim solo-prodorima pretvorila ga je u nogometnu ikonu novog stoljeća. 

 

Već prve sezone Barca je s Ronaldinhom nanizala nevjerojatni niz od sedamnaest uzastopnih utakmica bez poraza i završila na drugom mjestu Primere, osiguravši direktan plasman u Ligu prvaka. Tada je to bio veliki uspjeh, jer je katalonski div u to vrijeme živio u sjeni Reala, Valencije, pa čak i Deportiva. Ronaldinho je radio čuda na travnjaku, a Barca je gazila sve pred sobom, pa je naslov prvaka došao kao točka na i fantastične sezone brazilskog genijalca, jer realno, Katalonci s Ronaldinhom i bez njega bili su dvije posve različite momčadi.

 

Na vrhuncu slave Ronaldinho je dva puta zaredom osvojio laskave titule najboljeg svjetskog igrača, FIFA World Player 2004. i 2005., te Ballon d'Or (Zlatnu loptu) 2005.

 

Dolaskom Ronaldinha u Barcelonu povijest nogometa kakvog danas poznajemo počela se drugačije pisati i pitanje je bi li danas Blaugrana bila sinonim za atrakciju i lepršavost da prije 14 godina na Camp Nou nije stigao vječno nasmijani dugokosi Brazilac.

 

Međutim, malo je nedostajalo da do transfera na relaciji PSG-Barcelona nikad ne dođe, jer je ovih dana bivši predsjednik Barcelone Joan Laporta otkrio kako mu Ronaldinho u to vrijeme nije bio prvi na listi želja. Tada je David Beckham, ne samo zbog nogometnog znanja, koje je neosporno, bio globalni fenomen, a kako je slavni Englez zbog sukoba sa sir Alexom Fergusonom odlučio napustiti Manchester, Laporta ga je po svaku cijenu želio dovesti u Barcelonu. Ipak, Beckham je potpisao za Real, a tek onda je Barca napravila sve kako im ne bi pobjegao i Ronaldinho.

 

''Tog ljeta smo željeli dovesti Beckhama, a Ronaldinho i Thierry Henry bili su plan B. S Old Trafforda su nam rekli su rekli kako će Beckham doći kod nas ako pobijedimo na predsjedničkim izborima. To se i dogodilo, no David nas je izigrao i na kraju je otišao u Real. Imali smo i sastanak s njim na kojem je potpisao predugovor, ali na kraju od toga nije bilo ništa, pa smo doveli Ronaldinha.''

 

Sumnjamo da su zažalili.